Kozarac.ba

Duplo tonemo od izbora do izbora!

Piše: Fatmir Alispahić  

Barem pola miliona dijasporaca svake godine pohodi svoje zavičaje. Emotivni materijal u njima nije upitan, ali je upitna svijest o mogućnostima opstanka Bosne. Oni ne razumiju da Bosna ne može hodati sama od sebe.   

„Bosna se više nikad neće vratiti u Podrinje. Srbija je zauvijek pomjerila višestoljetnu granicu na Drini. Podrinje će zauvijek ostati Srbija, ma koliko dugo trajalo u okvirima bh. države.

Bošnjaci su Podrinje prepustili srpstvu, jer su kolektivno odbili mogućnost da se vrate – politički. Karadžićeva hunta ih je protjerala, a oni su zločin prihvatili i s njime se pomirili. Od 1,3 miliona prognanih i rasutih u 55 zemalja diljem svijeta, samo se 27.468 glasača registriralo za glasanje na oktobarskim izborima. U Americi je od 300.000 prognanih samo 2.057 pokazalo volju za političkim povratkom. Ovo je definitivna pobjeda Radovana Karadžića i definitivni poraz bosanske Bosne!“

Bezbeli ste pomislili kako sam ovaj pasus napisao ovih dana, u ljutnji i rezignaciji što se ni šaka naših ljudi u dijaspori ne zanima za opstanak roditeljske zemlje?! Pasus koji je u navodnicima, početak je teksta pod naslovom „Bošnjačka smrt“, koji je ravno prije četiri godine objavljen u magazinu „Walter“, (br. 113., 3. august 2004.), a može se naći u mojoj knjizi „Dnevnik revolucije“ (2005.; str. 335).

Birači, birači sve vam je u šaci!

Debelo mi je žao što čitav taj tekst ne mogu metnuti u ovaj tekst, jer je tu napisano sve što bih trebao napisati danas, u povodu informacije da se ove, 2008. godine, od 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori, registriralo samo 15.000, a iz Amerike, kako kritički javlja Amir Hotich iz St. Louisa, ni 700. Ponovit ću tada citirani dio saopćenja Izborne komisije iz 2004. godine koja je izvijestila – „da je 2004., u odnosu na 2002. godinu, broj birača iz inostranstva, opet, upolovljen“. Eh, eto, i opet je upolovljen, i ove 2008. godine! Logika kazuje da bismo na lokalnim izborima 2012 godine mogli imati mikroskopskih 7.000 birača iz dijaspore.

Koliko se razumijem u matematiku, to je neki procenat koji počinje sa nulama, pa je svejedno da li kazali: dijaspora nije glasala, ili iz dijaspore je glasalo 0,0trt-mrt. Velim, žao mi je što moram ovog časa sa hastala maknuti taj tekst iz 2004. u kome je sve na ovu temu rečeno, i pokušati otkovati neke nove nijase jedne te iste priče.

Definitivno je da dijaspora ne osjeća pravo i obavezu da ojača roditeljsku zemlju. Kad bi se registrirali i glasali svi koji za ljetnjih i raznih drugih praznika dođu iz dijaspore da se ovdje grle, navijaju pjesme i kmeze za Bosnom, bila bi to sila Bogu mila. Barem pola miliona dijasporaca svake godine pohodi svoje zavičaje. Emotivni materijal u njima nije upitan, ali je upitna svijest o mogućnostima opstanka Bosne. Oni ne razumiju da Bosna ne može hodati sama od sebe, da je Bosna k'o insan, k'o bašča, k'o dinja, da će svehnuti ako se ne njeguje, ne plijevi i ne zaljeva.

 Kad bi svaki taj dijasporac posvetio Bosni koliko posveti svome automobilu, kojemu mijenja i ulje i antifriz, da ga na putu ne ostavi, Bosna bi to vratila stostruko, jer bi ga do kraja života besplatno vozila beharima zavičaja. Bosni treba samo malo, sahat, ili manje, od svakog života u dijaspori, koliko je potrebno da se izdvoji kako bi se registriralo i glasalo, i kako bi se ojačale one političke snage koje tvrde da mogu Bosnu i Hercegovinu držati na okupu. Ovako, kako se to zbilo 2004. i 2008. godine, dijaspora je posvjedočila svoju političku smrt, samim tim što učešće dijaspore na bh. izborima nema nikakvu težinu i ne može ni na šta uticati.

Grdan napor za dijasporca

Prije četiri godine osmislio sam sam slogan „Sahat života za život Bosne“, pod kojim se vodila kampanja za registriranje i glasanje u dijaspori, i otud mi opet naumpade to vrijeme, kao opipljiva mjera izdvajanja iz obilja dnevnih i mjesečnih sati.

Za sve samoodržive narode glasanje je čast, kojom se svjedoči svoje građansko prisustvo. Kod nas bi ovo moralo biti još važnije, i časnije, jer samo političkim povratkom možemo porušiti genocidno zlodjelo Radovana Karadžića.

Da vratimo Doboj! Da vratimo Zvornik! Prijedor! I sve redom! Gdje je ta moralna dimenzija ljudske, a ne samo patriotske časti?! U nas to nije nikakva čast. U nas je čast kad ko kome pred granapom kupi pivu. U nas ta građanska obaveza ima dimenziju prenemaganja i odricanja. Grdan je to napor za dijasporca.

Ne da on tih sahat ili manje svojoj Bosni, mrsko mu je – a nije mu mrsko mjesecima rintat’ i satima putovati kako bi ovdje prikazivao svoje zlatne zube i ružičaste, pederske košulje, koje je pokupio sa Televizije Pink! Kakva, bolan, Bosna, Srebrenica, genocid, izbori, progoni, tlačenja, kamenovanja, kakvo išta! – sve je to dejtonski šlauf saprao, i isprao, kao što komunalci šmrkom smaknu krv sa asfalta, kad se dogodi ubistvo, pa narod u neznanju meće noge tamo gdje je iskrvario čovjek. E, tako u našeg naroda, u vitrinama duše, na mjestu gdje bi trebale biti uspomene na žrtve genocida, i zavjet da se Bosna ne da, sada stoje slike srbijanskih pjevača, zabavljača i kurvi. Po našim ranama sada u cipelama gazaju oni što ne bendaju da je Bosna ćilimom, a i suzama zastrta, ali nisu krivi oni što ne čuju da cipele i ćilim nisu jedno za drugo, već smo krivi mi što smo iz svojih rana istjerali svoje žrtve i u njih upustili Stoje, Gnoje i Hojmigahoje, da stražnjicama vrte u tim našim rupama od metaka i kama.

Jer da tako nije, zar bi se moglo dogoditi da na obilježavanja 13. godišnjice genocida u Srebrenici budu štandovi sa ićem i pićem, sa hladnom pivom ispod tezge, kao da je Srebrenica vašer, a ne Srebrenica?!

Srebrenica – vašar s hladnom pivom

Dejtonski komunalci godinama sapiru krv žrtava, brišu sjećanje i u Bošnjaka instaliraju jednu pogubnu osjećajnost sebe i Bosne. Rezultati se mogu upratiti na svakom koraku. Dovoljno je bilo provesti 11. juli u nekom od mjesta sa bošnjačkom većinom, pa vidjeti, recimo, masu bošnjačkih kretena čije male kokošije glavice vire iz automobila iz kojih odadire glasna turbo-folk krmetina. Ko je ove mlade Bošnjake odgojio tako da na dan bošnjačke suštine, sazdane od tišine i molitve, navijaju zavijanje srbijanskih kuja i kujčića?! Odgojio ih je isti onaj koji je odgojio 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori da zaborave roditeljsku zemlju. A ko je taj što je kriv za sav ovaj belaj o kojem pišemo?

Kriva je bošnjačka politika. U svakog naroda postoji neko dno, neki glavni problem što je na ljestvici vrijednosti tako nisko da ne može više ni u kakvu zadnju kategoriju ispasti. U Srba je to, možda, problem, higijene, u Hrvata, alkoholizma, ko bi ga znao; ali, u Bošnjaka ne postoji ništa ugursuznije od mase lezihljebaroša i gulanfera koji su okupirali bošnjačku politiku, kao halat za proizvodnju para i estradih doživljaja.

Pojma oni nemaju o nacionalnoj strategiji, o odgajanju i demokratskom prosvjećivanju naroda. Većina ih nije čula za Bašagića, jer su u politiku dovedeni da slušaju, glasaju kako im se naredi i primaju pare za to što su stranačka ili srpsko-hrvatska potrčkala. 

Naravno da masa takvih kreatura nije ni mogla osjetiti odgovornost prema dijaspori koju je trebalo višestruko njegovati, kako bi se političkim povratkom naša zemlja oslobodila od ustavnog naslijeđa agresije i genocida. Realno smo mogli zadržati Srebrenicu, vratiti Bratunac, Zvornik, upoloviti vlast u Bijeljini i Doboju, o Krajini da i ne govorimo.

Ovako, Bošnjaci neće imati svoga političkog predstavnika u većini općina RS gdje su do agresije činili većinu ili polovinu stanovništva. A zašto? Zato što naš narod u dijaspori neće da glasa, jer mu svih dejtonskih godina niko iz bošnjačke politike nije objašnjavao njegovu bitnost, a nadasve činjenicu da Bosna u Dejtonu nije odbranjena, da se za Bosnu, sa istim žarom, treba boriti demokratskim oružjem, a prije svega glasanjem i obezbjeđenjem političkog prisustva bosanskih snaga u zakonodavnim tijelima RS.

Kako bi to bošnjačka politika mogla dobaciti do dijaspore, kad godinama nije bili u stanju bošnjačku ukupnost pojmiti izvan tramvajske trase „Vječna vatra" – Marindvor?! Političari bi se dijaspore sjetili samo pred izbore, a i to ne zbog dijaspore, već kako bi ovdje ispalo da su bitni, jer su bili u Americi ili Skandinaviji. A tamo se vazda nađe neki općinski ćato Bazoka Joe da ih k'o fol ugosti.

U oba ćorsokaka imamo problem sa pacijentima. S jedne strane su bošnjački političari koji su bili dužni dosad učiniti stotine stvari (muzej genocida, ministarstvo za dijasporu, centar za strategiju, bošnjačke novine, Bošnjačka akademija, itd), a bavili su se isključivo ličnim profitima. Iza njih, i iza svih njihovih godina, mi ne možemo pronaći ni jedan jedini nacionalni projekat. Kako im to uzeti kao krivicu, kad većina njih, jednostavno, ništa od ovoga ne razumije?! Njima se tupavost računala kao kadrovski kvalitet. Griješnici u bošnjačkoj politici su oni koji su ovo razumijevali, ali su zarad svoje autoritarne neprikosnovenosti oko sebe iskupljali klimoglavce, kojih se sada ožabilo k'o žaba u močvari, pa je močvara postala žabara. Ovo važi i za tzv. građanske stranke, naročito za SDP.

Degenski fluid

Sad smo u patu. U politici se nažabalo žaba, a u narodu se nababalo baba, tako da nit’ žabe krekeću babama, a nit’ gluhe babe išta čuju. Između bošnjačkog naroda i bošnjačke politike postoji tek jedan degenski fluid koji povezuje obostranu ignoranciju bošnjačke budućnosti. 

Ta ignorancija proističe iz neznanja, iz uvjerenja da mi pojedinačno, bili političari ili građani, tu ne možemo ništa promijeniti, i da jedino šta možemo uraditi jeste da učinimo šićar sebi, ovog časa. …Pa će političari uzimati plaću i procente od rasprodaje bosanskog ekonomskog i kulturnog suvereniteta, kako bi se po svojoj obivšenoj babovini provozali u skupim kolima, a narod će se razveseljavati po svojim rodnim mjestima, kojima sada politički i ekonomski gospodare drugi. Taj zloduh čerge, tog životarenja od danas do sutra, bez svijesti o kolektivitetu, u ime sitnosopstveničkog ćara, osnovni je razlog zbog kojeg Bošnjaci nemaju osobine političkog naroda, iako njihova kulturna baština svjedoči autohtoni duhovni integritet.

Bošnjačkom je planetom ovladalo jeftinilo svake vrste, tako je da u upotrebi isključivo jezik kiča, prostitucije, dvojnog morala, i, naravno, kompleksa kojima su srpske i hrvatske otpadne vode preplavile naše šerbetnjake.

Ovo, općenito, obesmišljava demokratske aspekte, jer se postavlja pitanje – šta bošnjački birač razumije i šta hoće? Nakon višegodišnjeg ispiranja mozga, bošnjačkom biraču bi svaka zdrava nacionalna ideja mogla zazvučati kao ekstremizam, tako da će mu posve odgovarati kreketanje bošnjačkih političara. S druge strane, bošnjačkim političarima će odgovarati otupljen narod, bez demokratske kulture i prohtjeva, jer se izborna komunikacija svodi na šund, šuplje parole i pjevanja po mitinzima. S obje strane je zatvorena mogućnost promjena. Narod bi rekao: našla krpa zakrpu.

A oni što neće glasati, i ovdje, i u dijaspori, oni jesu za žaljenja, ali nisu za osuđivanja. Oni su takvim stvoreni, kao odsjaj jedne katastrofalne nacionalne politike koja je gledala samo svoje uskotračne, profiterske interese.

Napomena: Preuzeto iz časopisa 5ta strana svijeta
(islambosna)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.