svabo
Ako ćemo biti cinični, ispada da je gruzijski predsjednik napravio ključnu grešku nazvavši vojnu operaciju u separatističkim oblastima Južnoj Osetiji i Abhaziji – “Čist teren“.
Naziv, za koji je šef ruske diplomatije kazao da miriše na genocid, poslužio je Moskvi da argumentira tvrdnje da Mihail Sakašvili provodi genocid, za koji treba i da odgovara.
Ruku na srce, Lavrov je u pravu što se asocijacije imena nesretne operacije tiče, a balkanskom posmatraču ona, pak, za razliku od ruskog, samo sugeriše kako se gruzijski predsjednik, počevši od fatalnog naziva akcije, pa do kreaturne sinhronizacije sa Zapadom, zaigrao – na golemu vlastitu štetu.
Uvjeravanja svijeta o genocidu na Kavkazu imaju, ipak, mnogo dublju i pragmatičniju stranu za Rusiju od demonstrirane puke potrebe da se sačuva tobože genocidnom politikom Tbilisija ugroženo stanovništvo.
Nakon što je u slučaju Kosova zauzela tvrd stav na međunarodnoj sceni, Moskva je svjesna da je priznanjem nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije pokazala politiku dvostrukih aršina, koju je zamjerala SAD-u i liderima Evropske unije.
Kako je sa stanovišta međunarodnog prava podršku nezavisnosti otcijepljenim gruzijskim regionima nemoguće opravdati, Kremlj je od početka vojne intervencije svijet pripremao na jučerašnji scenarij priznanja tvrdnjama da je Tbilisi napadom na Činvali izvršio genocid, s obzirom na to da međunarodno pravo predviđa mogućnost odvajanja dijela teritorije ako je država vršila zločin protiv domicilnog stanovništva.
Ekspresno potpisivanje ukaza ruskog predsjednika Dmitrija Medvjedjeva samo dan nakon što mu je parlament uputio neobavezujući za njega zahtjev za priznavanjem separatističkih oblasti rješava svijet svake zablude da Rusija nije na ovakav rasplet događaja odavno računala. Što se za Ameriku i zemlje Evrope ne može reći.
Očigledno, ruska upozorenja da širenje NATO-a do njenih granica smatra atakom po vlastitu bezbjednost, nisu u svjetskim centrima moći shvatana isuviše ozbiljno. Ambicija predsjedavajućeg EU Nikole Sarkozija da u Gruziju pošalje evropske mirovnjake požurila je ruske planove za priznanjem Južne Osetije i Abhazije, što će joj sada donijeti mogućnost da svoju vojsku tamo i ostavi.
Rusija je, za razliku od neuspješnog Sakašvilijevog “Čistog terena“, uspješno sprovela čist faul, ali Zapad ne može imati adekvatan odgovor na to. Prvo zbog činjenice što je i sam u više navrata pokazao kako međunarodno pravo može biti rastegljiv pojam kada su njegovi interesi u pitanju, a drugo i zbog očigledne potrebe da se u bici za prevlast u regionu punom gasa i nafte, u rusko dvorište poput nezvanog gosta ušulja tiho, a ne, kao do sada, iritantno s pleh muzikom.
O međunarodnom pravu i njegovom kršenju u ovom slučaju, sudit će struka. O tome se ni u Bijeloj kući, ni u Kremlju nije vodilo mnogo računa, pa nema razloga vjerovati da bi konačni sud o tome trebao uticati na daljnji razvoj događaja.
Ukoliko se ne ostvari indirektna prijetnja ruskog ambasadora pri UN-u Rogozina o sličnosti današnje situacije sa 1914. godinom i Sarajevskim atentatom, Kavkaz će se u budućnosti upisati na nezavidnu listu regiona – vječitih kriznih žarišta – u kojima svijet ni do danas nije našao adekvatan recept za vlastite bolesti.
Piše: Svjetlana Salom
(Oslobodjenje)
Add comment