svabo
Godišnjice: Omarska, 6. august 2008.
16 godina kasnije
Svake godine se sve manji broj logoraša skuplja u Omarskoj na pisti ispred Bijele kuće. Na obilježavanju šesnaeste obljetnice raspuštanja prijedorskog logora smrti skupilo se tek nešto više od pet stotina logoraša i članova njihovih porodica. Na pisti nije bilo nikoga iz vjerskog i političkog establishmenta, a Javni servis je o događaju izvijestio kao i o redovnoj crnoj hronici
Piše: Eldin Hadžović
Priča prva: Zuhra
Zuhra Hrnić je u Omarskoj provela 52 dana, kao 52 godine. Bila je jedna od 37 žena zatočenih u Omarskoj i jedna od pet koje su bile određene za likvidaciju. Samo je pukim čudom preživjela. Nakon raspuštanja logora, prebačena je u Trnopolje, gdje je bila još četiri dana, da bi potom bila razmijenjena.
Dok hoda prostranom ledinom ispred Bijele kuće, ostave u kojoj su logorski stražari nasmrt premlaćivali logoraše, Zuhra rukom pokazuje gdje se šta odigravalo, iznova prizivajući pred oči slike strave i užasa koje je vidjela tokom juna, jula i augusta 1992. Njena "radna obveza" u logoru je danju podrazumijevala rad u restoranu, a noću čišćenje kancelarija u kojima su vršena "ispitivanja". "Izgledalo je kao da je u sobi zaklana neka životinja, toliko je krvi bilo po zidovima, podu… Kad bismo, nakon završenog radnog dana, došle u kancelariju da je očistimo, zaticale smo polomljene stolice, namještaj. Morale smo najprije oprati svu krv sa zidova, a tek onda leći na pod, da u kancelariji prespavamo", priča Zuhra. "Dok su trajala ispitivanja, zločinci su glasno puštali muziku, kako bi se krici žrtava što više prigušili, ali mi smo čuli sve. Sve i jedna žena koja je bila u Omarskoj vidjela je tijela ubijenih i nasmrt premlaćenih."
Zuhra danas živi od socijale u Njemačkoj, a u Prijedor dolazi samo za vrijeme obilježavanja stradanja njenih sugrađana, komšija, rođaka. Rado bi se vratila kući, ali nema gdje: "Da imam para vratila bih se iz istih stopa. Ali, ne mogu se vratiti da živim od 200 maraka, kad, brate, 100 maraka mjesečno popušim", kaže Zuhra. Nerado govori o strahotama koje je i sama preživjela u Omarskoj. Ispričala ih je pred istražiteljima Haškog tribunala, a njeno svjedočenje je pomoglo da se dokaže krivica Miroslava Kvočke, iako ovaj prijeratni policajac nikada nije priznao krivicu niti pokazao ma i najmanje znake kajanja za ono za što je bio odgovoran u vrijeme, kako je sam rekao ovom reporteru, "samo 17 radnih dana", provedenih na mjestu zamjenika komandira logora.
Priča druga:
Nehru Nehru Delkić je sa svojim bratom doveden u Omarsku 31. maja 1992. Nakon raspuštanja logora odveden je na Manjaču, a svoj logoraški put je završio 9. oktobra 1993. u Batkoviću, kod Bijeljine, da bi na kraju bio razmijenjen u Turbetu kod Travnika. U danu u kojem su Prijedorom krstarili kamioni i autobusi koji su prijedorske Bošnjake i Hrvate prevozili u logore, Nehru, tada taksist, vraćao se kući s posla.
"Vojska je kupila sve redom. Poznao sam trojicu vojnika u uniformama. Jednog sam znao kao mehaničara, kasnije sam čuo da je poginuo, a drugu dvojicu sam znao po imenu: Boban Kovačević, i sad radi u Autotransportu u Prijedoru, i Brane Zgonjanin, koji također živi u Prijedoru i radi kao mesar. Kovačević mi je oduzeo pištolj, za koji sam imao uredne papire, uzeo mi je sav novac, nakon čega sam utovaren na kamion i odveden u logor. Na ulici su mi ostali žena i djeca. Nisam znao kuda idem, rekli su mi da ću se vratiti čim dam izjavu." Nehru se naročito sjeća Petrovdana, kada su stražari ispred Bijele kuće zapalili ogromnu vatru, ispred koje su do smrti tukli logoraše, koje su na kraju bacili na gomilu zapaljenih guma. "Mene su pred Bijelu kuću izveli Vlado Sekulić i još dvojica stražara, koje nisam znao. Najprije su me natjerali da kleknem, a onda su skakali po meni." Dok to govori, zadiže majicu da pokaže deformisana rebra. "Volio bih da danas sretnem te ljude, da im pogledam u oči. Ne znam ni sam kako bih reagirao, ali me nešto neobjašnjivo vuče ka tome. Evo, sada živim u Londonu, prošlo je punih šesnaest godina, a ni dan-danas ne mogu da spavam zbog svega što sam ovdje vidio i doživio", kaže Nehru.
Priča treća: Tvornica smrti
Svake godine se sve manji broj logoraša skuplja u Omarskoj na pisti ispred Bijele kuće. Na obilježavanju šesnaeste obljetnice raspuštanja najvećeg prijedorskog logora smrti skupilo se tek nešto više od pet stotina logoraša i članova njihovih porodica. Na pisti nije bilo nikoga iz vjerskog i političkog establishmenta, a Javni servis je o događaju izvijestio kao i o redovnoj crnoj hronici.
Nakon obilaska prostorija u Crvenoj i Bijeloj kući, logoraši se okupe na pisti, gdje im se obraćaju predstavnici udruženja žrtava i prijedorskih logoraša. "Treba da se zna – ovo je najgora tvornica smrti u Evropi poslije Drugog svjetskog rata", započeo je svoje obraćanje logorašima Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92. "Svake godine ponavljamo iste priče, ali se ništa ne dešava. Ali, želim da kažem da oni koji iz ovog logora nisu izašli živi neće biti zaboravljeni, ali neće biti zaboravljeni ni počinitelji", kazao je Mirsad. Sudbin Musić, predsjednik Medžlisa IZ-a Prijedor i sekretar udruženja prijedorskih logoraša gorko je poručio: "Poselamite i pozdravite sve one koji su danas imali pametnija posla pa nisu došli u Omarsku! Neka ih je stid i sram!"
Za vrijeme trajanja zvanične ceremonije, ako se to tako može reći, pripadnici MUP-a RS-a i redari Mittal rudnika Ljubija nervozno su kružili oko logoraša, a plastične trake su precizno označavale kuda se logoraši smiju kretati. Ogromni kamioni-damperi nijednog trenutka ne prestaju s radom, buka njihovih motora nadjačava glasove preživjelih. To nimalo ne čudi: sama činjenica da se iz godine u godinu sve manje logoraša okuplja u Omarskoj, kao i činjenica da niko od političkih predstavnika nije našao za shodno da svojim prisustvom oda počast prijedorskim logorašima, dovoljno je poražavajuća i sasvim legitimira reakcije uposlenika Mittala. Ako sami nemamo poštovanje prema sebi i svojim žrtvama, zašto da ga očekujemo od jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, Lakshmija Mittala, koji se nije libio da od vlasti RS-a za sitne pare kupi Auschwitz posljednjeg rata?
Logor
Brojke smrti
U Omarskoj je ubijeno između 700 i 900 ljudi. U toku tri ljetna mjeseca 1992. godine u logoru je bilo zatočeno više od 3.200 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Među zatočenima bilo je i 28-ero djece, starih i iznemoglih te 37 žena. U Prijedoru je tokom rata ubijeno 4.158 civila, što je utvrdio i Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva. Samo iz masovne grobnice u Starim Kevljanima ekshumirano je 611 posmrtnih ostataka žrtava.
Memorijalni centar
Do kada će se čekati?
Višegodišnja nastojanja prijedorskih logoraša da na prostoru nekadašnjeg logora Omarske podignu memorijalni centar do sada nisu urodila plodom, iako je sa upravom Rudnika Mittal Ljubija u nekoliko navrata razgovarano o tome. Dosadašnja praksa je pokazala da logoraši imaju problema i sa organiziranjem obilježavanja godišnjice, a o samom Memorijalu nema ni govora. K tome, razjedinjenost udruženja logoraša dodatno komplicira stvari, pa je Inicijativni odbor za osnivanje fondacije MC Omarska formiran tek početkom maja ove godine. Za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je Satko Mujagić, a Budo Garibović i Mirsad Duratović imenovani su za potpredsjednike. Fondacija je zvanično osnovana 4. augusta, održana je jedna javna tribina, a prva konferencija će biti organizirana u novembru ove godine. Uspostavljanje memorijalnog centra u Omarskoj od ključne je važnosti kako bi se sačuvalo sjećanje na ovo užasno mjesto, a naročito kako se ne bi desilo da za nekoliko godina Omarsku posjećuju samo rijetki povratnici u Prijedor i u Kozarac.
Mediji
Nemojte nas više braniti
Način na koji su mediji izvještavali o godišnjici zatvaranja Omarske, adekvatan je broju političara koji su izašli na pistu. Za BHRT to je samo jedna u nizu vijesti u Dnevniku, kao i za RTRS. Poziv Inicijativnog odbora za Fondaciju Memorijalni centar Omarska upućen opštinskim, entitetskim i državnim vlastima, te visokom predstavniku Miroslavu Lajčaku da podrže ovu inicijativu čuli su samo gledaoci FTV-a. Da logoraši smatraju sramotnim da hiljade Slovaka, Holanđana, Engleza – za razliku od Bosanaca i Hercegovaca – potpisuju peticiju za formiranje Memorijala, znaju samo čitaoci Avaza. Preživjeli logoraši na komemoraciji žrtvama Omarske nisu pozivali na osvetu, već su od komšija Srba zatražili da se ograde od zvjerstava i obilježe mjesto zločina počinjenih u njihovo ime, no, taj poziv niti jedan medij u BiH nije prenio. Satko Mujagić, predsjednik Inicijativnog odbora za MC Omarska, prokomentirao je: "Novinari su 1992. doprinijeli mnogim ubistvima u logoru Omarska, o tome su upravo Dani pisali. Ovi današnji novinari u BiH, uz časne izuzetke, svojom, po njima mirnodopskom, politikom ‘netalasanja’, možda neće dovesti do novog rata, ali sprečavaju pravi mir i suživot. Oni nas danas drže u nacionalnim torovima jer ne čujemo poruke koje bismo trebali čuti. Što se mene tiče, gospodo novinari, ako ćete i dalje izvještavati kao danas Nezavisne i BHRT, nemojte, brate, u Omarsku više ni dolaziti. Ili, bolje rečeno, kao u onom vicu u kojem pretučeni na kraju poziva jarana: ‘Nemoj me, jarane, više braniti!'"
Link za peticiju: http://www.headgroups.com/hg/display/om/online+petition
Presude
Tribunal u Haagu
MILOMIR STAKIČ Predsjednik opštinskog Kriznog štaba i načelnik Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru. Uhapšen 23. marta 2001. u Srbiji, a 22. marta 2006. osuđen na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubistvo i progone.
DUŠKO TADIČ Uhapšen 12. februara 1994. u Njemačkoj. Proglašen krivim po devet tačaka optužnice, a presudom od 26. januara 2000. osuđen na 20 godina zatvora. Prijevremeno pušten na slobodu.
PREDRAG BANOVIČ Stražar u logoru Keraterm. 26. juna 2003. izjasnio se krivim za progone, a 28. oktobra 2003. osuđen na 8 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti – progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.
DUŠKO SIKIRICA Zapovjednik logora Keraterm. Uhapšen u akciji SFOR-a 25. juna 2000. Priznao progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen na 15 godina zatvora 13. novembra 2001.
DRAGAN KOLUNDŽIJA Vođa smjene u Keratermu. Uhapšen 7. juna 1999. Priznao progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen na tri godine zatvora 13. novembra 2001, a na slobodu prijevremeno pušten 6. decembra 2001.
DAMIR DOŠEN Vođa smjene u Keratermu. Uhapšen 25. oktobra 1999. Priznao krivicu za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Presudom od 13. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora. Prijevremeno pušten na slobodu 28. februara 2003.
MIROSLAV KVOČKA Zamjenik komandira stražarske službe u Omarskoj. Uhapšen 8. aprila 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na sedam godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Pušten na slobodu 31. marta 2005.
DRAGOLJUB PRCAČ Administrativni pomoćnik komandanta logora Omarska. Uhapšen 5. marta 2000, a 2. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Pušten na slobodu 4. marta 2005.
MILOJICA KOS Vođa smjene straže u logoru Omarska od otprilike 31. maja do 6. avgusta 1992. Uhapšen 28. maja 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na šest godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Prijevremeno puštanje na slobodu mu je odobreno 31. jula 2002.
MLAčO RADIČ KRKAN Vođa smjene u Omarskoj. Uhapšen 8. aprila 1998. i 2. novembra 2001. osuđen na 20 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Kaznu izdržava u Francuskoj.
ZORAN ŽIGIČ ŽIGA Taksista mobiliziran u rezervnu policiju. Kratko radio kao stražar u Keratermu, a ulazio u logore Omarska i Trnopolje kako bi zlostavljao, batinao, mučio i/ili ubijao zatočenike. Dobrovoljno se predao Tribunalu 16. aprila 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, mučenje i okrutno postupanje. Kaznu izdržava u Austriji.
DARKO MRčA Tokom 1992. godine bio pripadnik "interventnog voda" specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru. Uhapšen 13. juna 2002, a krivim za ubistvo i nehumana djela izjasnio se 24. jula 2003. Osuđen na 17 godina zatvora 31. marta 2004. za masakr preko 200 civila na Korićanskim stijenama. Kaznu izdržava u BiH.
Sud BiH
ŽELJKO MEJAKIČ Komandant logora Omarska predao se 1. jula 2003. Sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora 30. maja 2008.
MOMČILO GRUBAN Komandir smjene u logoru Omarska. Nadzirao jednu od tri smjene stražara koje su radile u logoru. Predao se 2. maja 2002. Osuđen na 11 godina zatvora 30. maja 2008.
DUŠAN FUŠTAR Nadzirao jednu od tri smjene stražara koje su radile u Keratermu. Predao se 31. januara 2002. Dvadeset drugog aprila 2008, nakon sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH, Sud je Fuštara oglasio krivim za zločin protiv čovječnosti. Kažnjen sa 9 godina zatvora.
DUŠKO KNEŽEVIČ Nije obavljao neku redovnu dužnost ni u logoru Keraterm ni u logoru Omarska, ali je imao ovlaštenja da po volji ulazi i izlazi iz logora. Oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godine, 30. maja 2008.
Okružni sud Banja Luka
DRAGO RADAKOVIČ, DRAŠKO KRNDIJA, RADISLAV KNEŽEVIČ Osuđeni za ratne zločine nad prijedorskim civilima, za slučaj ubistava 17 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koja su se desila između 13. februara i 1. aprila 1994. godine. Okružni sud Banja Luka je u novembru 2005. Radakovića i Krndiju osudio na 20 godina, dok je kaznu Radislava Kneževića Vrhovni sud RS-a smanjio sa 15 na deset godina zatvora.
PERO čURIČ I STOJAN BEŠIR Uhapšeni 22. decembra 2005. godine, a 30. novembra 2006. proglašeni krivim za djelo ratnog zločina. Prvog septembra 1992. u ljubijskom zaseoku Raljaš izveli su iz kuće Ivu Gavranovića, civila hrvatske nacionalnosti, i ubili ga pucanjem iz automatskih pušaka u glavu i potom gurnuli u kanal pored veterinarske stanice. čurić je osuđen na 8, a Bešir na 7 godina zatvora.
BORO MILOJICA Uhapšen 28. aprila 2006. od strane pripadnika CJB-a Banja Luka. Osuđen 1. decembra 2006. na sedam godina zatvora. Proglašen krivim što je u avgustu 1992. godine u selu Hegići kod Ljubije ubio civila Rasima Čehića hicem u glavu, ispaljenim iz snajperske puške sa rastojanja od šest metara.
DANI, Broj 583 – 15.08.2008
Add comment