Tvornica smrti

Godišnjice: Omarska, 6. august 2008.

16 godina kasnije

Svake godine se sve manji broj logoraša skuplja u Omarskoj na pisti ispred Bijele kuće. Na obilježavanju šesnaeste obljetnice raspuštanja prijedorskog logora smrti skupilo se tek nešto više od pet stotina logoraša i članova njihovih porodica. Na pisti nije bilo nikoga iz vjerskog i političkog establishmenta, a Javni servis je o događaju izvijestio kao i o redovnoj crnoj hronici

Piše: Eldin Hadžović

Priča prva: Zuhra

Zuhra Hrnić je u Omarskoj provela 52 dana, kao 52 godine. Bila je jedna od 37 žena zatočenih u Omarskoj i jedna od pet koje su bile određene za likvidaciju. Samo je pukim čudom preživjela. Nakon raspuštanja logora, prebačena je u Trnopolje, gdje je bila još četiri dana, da bi potom bila razmijenjena.

Dok hoda prostranom ledinom ispred Bijele kuće, ostave u kojoj su logorski stražari nasmrt premlaćivali logoraše, Zuhra rukom pokazuje gdje se šta odigravalo, iznova prizivajući pred oči slike strave i užasa koje je vidjela tokom juna, jula i augusta 1992. Njena "radna obveza" u logoru je danju podrazumijevala rad u restoranu, a noću čišćenje kancelarija u kojima su vršena "ispitivanja". "Izgledalo je kao da je u sobi zaklana neka životinja, toliko je krvi bilo po zidovima, podu… Kad bismo, nakon završenog radnog dana, došle u kancelariju da je očistimo, zaticale smo polomljene stolice, namještaj. Morale smo najprije oprati svu krv sa zidova, a tek onda leći na pod, da u kancelariji prespavamo", priča Zuhra. "Dok su trajala ispitivanja, zločinci su glasno puštali muziku, kako bi se krici žrtava što više prigušili, ali mi smo čuli sve. Sve i jedna žena koja je bila u Omarskoj vidjela je tijela ubijenih i nasmrt premlaćenih."

Zuhra danas živi od socijale u Njemačkoj, a u Prijedor dolazi samo za vrijeme obilježavanja stradanja njenih sugrađana, komšija, rođaka. Rado bi se vratila kući, ali nema gdje: "Da imam para vratila bih se iz istih stopa. Ali, ne mogu se vratiti da živim od 200 maraka, kad, brate, 100 maraka mjesečno popušim", kaže Zuhra. Nerado govori o strahotama koje je i sama preživjela u Omarskoj. Ispričala ih je pred istražiteljima Haškog tribunala, a njeno svjedočenje je pomoglo da se dokaže krivica Miroslava Kvočke, iako ovaj prijeratni policajac nikada nije priznao krivicu niti pokazao ma i najmanje znake kajanja za ono za što je bio odgovoran u vrijeme, kako je sam rekao ovom reporteru, "samo 17 radnih dana", provedenih na mjestu zamjenika komandira logora.

Priča druga:

Nehru Nehru Delkić je sa svojim bratom doveden u Omarsku 31. maja 1992. Nakon raspuštanja logora odveden je na Manjaču, a svoj logoraški put je završio 9. oktobra 1993. u Batkoviću, kod Bijeljine, da bi na kraju bio razmijenjen u Turbetu kod Travnika. U danu u kojem su Prijedorom krstarili kamioni i autobusi koji su prijedorske Bošnjake i Hrvate prevozili u logore, Nehru, tada taksist, vraćao se kući s posla.

"Vojska je kupila sve redom. Poznao sam trojicu vojnika u uniformama. Jednog sam znao kao mehaničara, kasnije sam čuo da je poginuo, a drugu dvojicu sam znao po imenu: Boban Kovačević, i sad radi u Autotransportu u Prijedoru, i Brane Zgonjanin, koji također živi u Prijedoru i radi kao mesar. Kovačević mi je oduzeo pištolj, za koji sam imao uredne papire, uzeo mi je sav novac, nakon čega sam utovaren na kamion i odveden u logor. Na ulici su mi ostali žena i djeca. Nisam znao kuda idem, rekli su mi da ću se vratiti čim dam izjavu." Nehru se naročito sjeća Petrovdana, kada su stražari ispred Bijele kuće zapalili ogromnu vatru, ispred koje su do smrti tukli logoraše, koje su na kraju bacili na gomilu zapaljenih guma. "Mene su pred Bijelu kuću izveli Vlado Sekulić i još dvojica stražara, koje nisam znao. Najprije su me natjerali da kleknem, a onda su skakali po meni." Dok to govori, zadiže majicu da pokaže deformisana rebra. "Volio bih da danas sretnem te ljude, da im pogledam u oči. Ne znam ni sam kako bih reagirao, ali me nešto neobjašnjivo vuče ka tome. Evo, sada živim u Londonu, prošlo je punih šesnaest godina, a ni dan-danas ne mogu da spavam zbog svega što sam ovdje vidio i doživio", kaže Nehru.

Priča treća: Tvornica smrti

Svake godine se sve manji broj logoraša skuplja u Omarskoj na pisti ispred Bijele kuće. Na obilježavanju šesnaeste obljetnice raspuštanja najvećeg prijedorskog logora smrti skupilo se tek nešto više od pet stotina logoraša i članova njihovih porodica. Na pisti nije bilo nikoga iz vjerskog i političkog establishmenta, a Javni servis je o događaju izvijestio kao i o redovnoj crnoj hronici.

Nakon obilaska prostorija u Crvenoj i Bijeloj kući, logoraši se okupe na pisti, gdje im se obraćaju predstavnici udruženja žrtava i prijedorskih logoraša. "Treba da se zna – ovo je najgora tvornica smrti u Evropi poslije Drugog svjetskog rata", započeo je svoje obraćanje logorašima Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša Prijedor 92. "Svake godine ponavljamo iste priče, ali se ništa ne dešava. Ali, želim da kažem da oni koji iz ovog logora nisu izašli živi neće biti zaboravljeni, ali neće biti zaboravljeni ni počinitelji", kazao je Mirsad. Sudbin Musić, predsjednik Medžlisa IZ-a Prijedor i sekretar udruženja prijedorskih logoraša gorko je poručio: "Poselamite i pozdravite sve one koji su danas imali pametnija posla pa nisu došli u Omarsku! Neka ih je stid i sram!"

Za vrijeme trajanja zvanične ceremonije, ako se to tako može reći, pripadnici MUP-a RS-a i redari Mittal rudnika Ljubija nervozno su kružili oko logoraša, a plastične trake su precizno označavale kuda se logoraši smiju kretati. Ogromni kamioni-damperi nijednog trenutka ne prestaju s radom, buka njihovih motora nadjačava glasove preživjelih. To nimalo ne čudi: sama činjenica da se iz godine u godinu sve manje logoraša okuplja u Omarskoj, kao i činjenica da niko od političkih predstavnika nije našao za shodno da svojim prisustvom oda počast prijedorskim logorašima, dovoljno je poražavajuća i sasvim legitimira reakcije uposlenika Mittala. Ako sami nemamo poštovanje prema sebi i svojim žrtvama, zašto da ga očekujemo od jednog od najbogatijih ljudi na svijetu, Lakshmija Mittala, koji se nije libio da od vlasti RS-a za sitne pare kupi Auschwitz posljednjeg rata?

Logor

Brojke smrti

U Omarskoj je ubijeno između 700 i 900 ljudi. U toku tri ljetna mjeseca 1992. godine u logoru je bilo zatočeno više od 3.200 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata. Među zatočenima bilo je i 28-ero djece, starih i iznemoglih te 37 žena. U Prijedoru je tokom rata ubijeno 4.158 civila, što je utvrdio i Istraživačko-dokumentacioni centar iz Sarajeva. Samo iz masovne grobnice u Starim Kevljanima ekshumirano je 611 posmrtnih ostataka žrtava.

Memorijalni centar

Do kada će se čekati?

Višegodišnja nastojanja prijedorskih logoraša da na prostoru nekadašnjeg logora Omarske podignu memorijalni centar do sada nisu urodila plodom, iako je sa upravom Rudnika Mittal Ljubija u nekoliko navrata razgovarano o tome. Dosadašnja praksa je pokazala da logoraši imaju problema i sa organiziranjem obilježavanja godišnjice, a o samom Memorijalu nema ni govora. K tome, razjedinjenost udruženja logoraša dodatno komplicira stvari, pa je Inicijativni odbor za osnivanje fondacije MC Omarska formiran tek početkom maja ove godine. Za predsjednika Inicijativnog odbora izabran je Satko Mujagić, a Budo Garibović i Mirsad Duratović imenovani su za potpredsjednike. Fondacija je zvanično osnovana 4. augusta, održana je jedna javna tribina, a prva konferencija će biti organizirana u novembru ove godine. Uspostavljanje memorijalnog centra u Omarskoj od ključne je važnosti kako bi se sačuvalo sjećanje na ovo užasno mjesto, a naročito kako se ne bi desilo da za nekoliko godina Omarsku posjećuju samo rijetki povratnici u Prijedor i u Kozarac.

Mediji

Nemojte nas više braniti

Način na koji su mediji izvještavali o godišnjici zatvaranja Omarske, adekvatan je broju političara koji su izašli na pistu. Za BHRT to je samo jedna u nizu vijesti u Dnevniku, kao i za RTRS. Poziv Inicijativnog odbora za Fondaciju Memorijalni centar Omarska upućen opštinskim, entitetskim i državnim vlastima, te visokom predstavniku Miroslavu Lajčaku da podrže ovu inicijativu čuli su samo gledaoci FTV-a. Da logoraši smatraju sramotnim da hiljade Slovaka, Holanđana, Engleza – za razliku od Bosanaca i Hercegovaca – potpisuju peticiju za formiranje Memorijala, znaju samo čitaoci Avaza. Preživjeli logoraši na komemoraciji žrtvama Omarske nisu pozivali na osvetu, već su od komšija Srba zatražili da se ograde od zvjerstava i obilježe mjesto zločina počinjenih u njihovo ime, no, taj poziv niti jedan medij u BiH nije prenio. Satko Mujagić, predsjednik Inicijativnog odbora za MC Omarska, prokomentirao je: "Novinari su 1992. doprinijeli mnogim ubistvima u logoru Omarska, o tome su upravo Dani pisali. Ovi današnji novinari u BiH, uz časne izuzetke, svojom, po njima mirnodopskom, politikom ‘netalasanja’, možda neće dovesti do novog rata, ali sprečavaju pravi mir i suživot. Oni nas danas drže u nacionalnim torovima jer ne čujemo poruke koje bismo trebali čuti. Što se mene tiče, gospodo novinari, ako ćete i dalje izvještavati kao danas Nezavisne i BHRT, nemojte, brate, u Omarsku više ni dolaziti. Ili, bolje rečeno, kao u onom vicu u kojem pretučeni na kraju poziva jarana: ‘Nemoj me, jarane, više braniti!'"

Link za peticiju: http://www.headgroups.com/hg/display/om/online+petition

Presude

Tribunal u Haagu

MILOMIR STAKIČ Predsjednik opštinskog Kriznog štaba i načelnik Opštinskog vijeća za narodnu odbranu u Prijedoru. Uhapšen 23. marta 2001. u Srbiji, a 22. marta 2006. osuđen na 40 godina zatvora za istrebljenje, ubistvo i progone.

DUŠKO TADIČ Uhapšen 12. februara 1994. u Njemačkoj. Proglašen krivim po devet tačaka optužnice, a presudom od 26. januara 2000. osuđen na 20 godina zatvora. Prijevremeno pušten na slobodu.

PREDRAG BANOVIČ Stražar u logoru Keraterm. 26. juna 2003. izjasnio se krivim za progone, a 28. oktobra 2003. osuđen na 8 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti – progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi.

DUŠKO SIKIRICA Zapovjednik logora Keraterm. Uhapšen u akciji SFOR-a 25. juna 2000. Priznao progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen na 15 godina zatvora 13. novembra 2001.

DRAGAN KOLUNDŽIJA Vođa smjene u Keratermu. Uhapšen 7. juna 1999. Priznao progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen na tri godine zatvora 13. novembra 2001, a na slobodu prijevremeno pušten 6. decembra 2001.

DAMIR DOŠEN Vođa smjene u Keratermu. Uhapšen 25. oktobra 1999. Priznao krivicu za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Presudom od 13. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora. Prijevremeno pušten na slobodu 28. februara 2003.

MIROSLAV KVOČKA Zamjenik komandira stražarske službe u Omarskoj. Uhapšen 8. aprila 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na sedam godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Pušten na slobodu 31. marta 2005.

DRAGOLJUB PRCAČ Administrativni pomoćnik komandanta logora Omarska. Uhapšen 5. marta 2000, a 2. novembra 2001. osuđen na pet godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Pušten na slobodu 4. marta 2005.

MILOJICA KOS Vođa smjene straže u logoru Omarska od otprilike 31. maja do 6. avgusta 1992. Uhapšen 28. maja 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na šest godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Prijevremeno puštanje na slobodu mu je odobreno 31. jula 2002.

MLAčO RADIČ KRKAN Vođa smjene u Omarskoj. Uhapšen 8. aprila 1998. i 2. novembra 2001. osuđen na 20 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje. Kaznu izdržava u Francuskoj.

ZORAN ŽIGIČ ŽIGA Taksista mobiliziran u rezervnu policiju. Kratko radio kao stražar u Keratermu, a ulazio u logore Omarska i Trnopolje kako bi zlostavljao, batinao, mučio i/ili ubijao zatočenike. Dobrovoljno se predao Tribunalu 16. aprila 1998, a 2. novembra 2001. osuđen na 25 godina zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, mučenje i okrutno postupanje. Kaznu izdržava u Austriji.

DARKO MRčA Tokom 1992. godine bio pripadnik "interventnog voda" specijalne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru. Uhapšen 13. juna 2002, a krivim za ubistvo i nehumana djela izjasnio se 24. jula 2003. Osuđen na 17 godina zatvora 31. marta 2004. za masakr preko 200 civila na Korićanskim stijenama. Kaznu izdržava u BiH.

Sud BiH

ŽELJKO MEJAKIČ Komandant logora Omarska predao se 1. jula 2003. Sud BiH osudio ga je na 21 godinu zatvora 30. maja 2008.

MOMČILO GRUBAN Komandir smjene u logoru Omarska. Nadzirao jednu od tri smjene stražara koje su radile u logoru. Predao se 2. maja 2002. Osuđen na 11 godina zatvora 30. maja 2008.

DUŠAN FUŠTAR Nadzirao jednu od tri smjene stražara koje su radile u Keratermu. Predao se 31. januara 2002. Dvadeset drugog aprila 2008, nakon sporazuma o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH, Sud je Fuštara oglasio krivim za zločin protiv čovječnosti. Kažnjen sa 9 godina zatvora.

DUŠKO KNEŽEVIČ Nije obavljao neku redovnu dužnost ni u logoru Keraterm ni u logoru Omarska, ali je imao ovlaštenja da po volji ulazi i izlazi iz logora. Oglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godine, 30. maja 2008.

Okružni sud Banja Luka

DRAGO RADAKOVIČ, DRAŠKO KRNDIJA, RADISLAV KNEŽEVIČ Osuđeni za ratne zločine nad prijedorskim civilima, za slučaj ubistava 17 prijedorskih Bošnjaka i Hrvata koja su se desila između 13. februara i 1. aprila 1994. godine. Okružni sud Banja Luka je u novembru 2005. Radakovića i Krndiju osudio na 20 godina, dok je kaznu Radislava Kneževića Vrhovni sud RS-a smanjio sa 15 na deset godina zatvora.

PERO čURIČ I STOJAN BEŠIR Uhapšeni 22. decembra 2005. godine, a 30. novembra 2006. proglašeni krivim za djelo ratnog zločina. Prvog septembra 1992. u ljubijskom zaseoku Raljaš izveli su iz kuće Ivu Gavranovića, civila hrvatske nacionalnosti, i ubili ga pucanjem iz automatskih pušaka u glavu i potom gurnuli u kanal pored veterinarske stanice. čurić je osuđen na 8, a Bešir na 7 godina zatvora.

BORO MILOJICA Uhapšen 28. aprila 2006. od strane pripadnika CJB-a Banja Luka. Osuđen 1. decembra 2006. na sedam godina zatvora. Proglašen krivim što je u avgustu 1992. godine u selu Hegići kod Ljubije ubio civila Rasima Čehića hicem u glavu, ispaljenim iz snajperske puške sa rastojanja od šest metara.
         
DANI, Broj 583 – 15.08.2008