Džuma…

“O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Braćo i sestre u islamu. Danas 08. redžeba 1429.h., što odgovara 11. julu 2008. godine po Isau a.s., hutbu sam naslovio sa “Trinaest godina od genocida nad Bošnjacima Srebrenice i Žepe”. Govoriti o Srebrenici i Žepi i genocidu nad Bošnjacima u njima, naša je obaveza i ujedno velika odgovornost, pogotovo što su Srebrenica i Žepa bile dvije od tri tako-zvane “zaštićene zone” na Drini…

U Memorijalnom centru Potočari, gdje je u proteklih nekoliko godina ukopano 1.937 šehida, danas 11. jula će se inša-Allah klanjati dženaza namaz i ukopati 307 Bošnjaka Srebrenice.

Allah, dž.š., u 85. Kur’anskoj suri, Suri El-Burudž (Sazviježđa), koja je objavljena u Meki, govori o nevjerničkom narodu koji je pohvatao one koje su vjerovali u Allaha, dž.š., pa su ih zlostavljali i mučili u želji da ih vrate u nevjerstvo. Kada su to vjernici odbili, oni su u zemlji iskopali jamu, napunili je vatrom i gorivom i nakon toga ih u nju pobacali. Zbog toga ih je Allah, dž.š., prokleo: „Tako mi neba sazviježđima okićenog“(1) „i Dana već određenog,“(2) „i prisutnih, i onoga što će biti prisutno,“(3) «prokleti neka su oni koji su rovove iskopali,»(4) «i vatrom i gorivom ih napunili,»(5) «kada su oko nje sjedili»(6) «i bili svjedoci onoga što su vjernici radili!»(7) «A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali,»(8) «Čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok.»(9) (Suretu El-Burudž: 4-9)

Neka je Allahovo, dž.š., prokletstvo na one o kojima govore citirani Kur'anski ajeti! Neka su prokleti i zločinci, koji su nad Bošnjacima počinili stravičan zločin, a zločinci vremena u kojem mi živimo su u zločinu čak prešli i granicu koju tretiraju citirani ajeti, jer njihov zločin nije bio usmjeren samo na vjernike, već na sve Bošnjake – muslimane, bez obzira, bili oni vjernici ili ne bili, bili opredijeljeni ili neopredijeljeni, bili mladi ili stari, bili oni tek rođeni ili imali 96 ili 103 godine… Kada su Arkanovci aprila 1992. godine upali u Bijeljinu, ubijali su sve osunećene muškarce i u svima njima su vidjeli svoje zaklete neprijatelje. Kakva je to patološka mržnja skoncentrisana u unutrini neprijatelja muslimana? Kakav je to nagon da za sedam dana ubiju 10.748 Bošnjaka Srebrenice i da pri tome uživaju?

 Prema popisu iz 1991.g., u Srebrenici je živjelo 36.666 stanovnika, od čega je na Bošnjake otpadalo 75%,  na Srbe 23% i na ostale 2%. Bošnjaci su bili vlasnici 79% zemljišta i nekretnina. U Srebrenici je na početku agresije sebi utočište takođe našao veliki broj Bošnjaka: Zvornika, Vlasenice, Bratunca i Han Pijeska. Na Srebrenicu su udarali Užički i Novosadski korpus, kao i druge zločinačke formacije (Arkanovci i Šešeljevci), uz pomoć srpsko-četničkih jedinica iz BiH. Primjenjivane su i druge metode specijalnog rata: uskraćivanje napajanja vodom, spriječavanje dotura humanitarne pomoći, lijekova, energenata i dr.. Srbi su iz konvoja hrane odvajali što su željeli, a na prvom mjestu jestivu so, umjesto koje su Srebreničanima slali industrijsku so, sa ciljem njihova trovanja.. .

Međunarodna zajednica je uvođenjem embarga na uvoz oružja, onemogućila BiH odbranu od agresora. Ona je 1993.g. razoružala pripadnike Armije R BiH u: Srebrenici, Goraždu i Žepi i zaštitu “zona” predala snagama UN-a. Po rezoluciji Ujedinjenih Nacija, od 16. aprila 1993.g. daje se pravo UN da odgovore silom, uključujući vazdušne udare na prvu granatu ili vojnu invaziju na jednu od enklava. Nakon donošenja Rezolucije 819, od 16. aprila 1993.g., generalnom sekretaru UN-a Butrosu Galiju su se nudile snage: Malezije, Pakistana i Turske, koje su željele da preuzmu kontrolu nad “Zaštićenim zonama”, ali je taj zahtjev odbijen i zadatak je povjeren nesposobnim Kanadskim, a potom Holandskim snagama. “Zaštićena zona” Srebrenica je od tog momenta postala legalan logor, za 42.000 Srebreničana i muhadžira iz okolnih gradova koji su prethodno okupirani.

 Sredinom juna 1995.g. (prije na mjesec dana od zločina u Srebrenici) Američke i Francuske tajne službe su imale saznanja da je u toku opsežna priprema za napad na Srebrenicu, a još prije toga je Žanvije tražio pred Savjetom sigurnosti da povuče snage iz “zaštićenih zona”.

U napadu na Srebrenicu učestvovalo je 8.000 agresorskih srpskih vojnika, potpomognutih sa 250 artiljerijskih oruđa. Operacijom se komandovalo iz komandnog mjesta Vojske Savezne Republike Jugoslavije, na Tari. Američke obavještajne službe tvrde da su napad na Srebrenicu zajedno planirali načelnik srpskog Generalštaba Perišić i četnički komanadant u BiH zločinac Ratko Mladić. Bernard Žanvije, je na jednoj konferenciji za štampu, na pitanje: “Šta mislite o Ratku Mladiću?”, odgovorio: “Mislim da je on profesionalni vojnik, koji pokušava da odbrani svoj narod?” – Doduše, nije kazao, od koga. Od koga je trebao braniti srpski narod u Žepi, kada su u Žepi Bošnjaci bili u 100% procentu. Žanvije, u izvještaju od 10.07.1995.god., ima pripremljeno opravdanje za izostajanje vazdušnih udara, time što kaže: “Ako neko upita, zašto nema vazdušne intervencije, uvijek možemo odgovoriti da bi to bilo preopasno za naše trupe.”

Društvo za ugrožene narode je 12. jula 1995. g. optužilo London, Pariz i Moskvu da su priželjkivali pad Srebrenice i tražili su od Njemačke savezne vlade da se založi za ukidanje emarga na oružje, za bosanske žrtve. Oni su ujedno izvijestili o masakru u selu Slapovići, kao i da su Srbi spalili 50 žena i djece u Švedskom selu i da su potpuno uništili 13 sela. 17. jula Društvo je informiralo o ubistvima stotina Bošnjaka u Fabrici akumulatora u Potočarima, u Cinkari i Tvornici «11. mart». Stotine žena su odvedene u nepoznatom pravcu, da bi bile silovane i ubijane.

Komanda Holandskog bataljona je uništila video kasetu koju su snimili holandski vojnici, prilikom strijeljanja Bošnjaka u Potočarima. U Zagrebu je spisak od 239 predatih Bošnjaka srpskim snagama od strane Holandskog bataljona, “zagubljen”, a Holandski pukovnik Ton Karemans (Ton Karremans) je pohvalio zločinca Mladića za “odlično izvedenu vojnu akciju”.

Petnaestog jula 1995.g. u Beogradu je postignuta nagodba sa Mladićem i to u jeku pokolja u Srebrenici. Na tom sastanku su bili prisutni i Karl Bilt., T. Stoltenberg,  J. Akaši, S. Milošević i R. Smit. Isti su stanje u Srebrenici ocijenili “delikatnim”, uz dogovor da se “ne pominje u javnosti”! Nagodba se sastojala u tome da NATO odustane od vazdušnih napada,  za zamjenu za UN vojnike,  koje su Srbi držali u “zarobljeništvu”. Zašto je Američka vlada u tajnosti čuvala, puni mjesec dana, satelitske snimke muškaraca, koji kleče u poljima blizu Srebrenice, čekajući strijeljanje? Sasvim je sigurno, da su mnogi od njih mogli biti spašeni, da se reagiralo na vrijeme. Zašto Međunarodna zajednica nije reagirala onda kada je snimala razgovore četničkih komandanata, koji su govorili “da se 3.500 paketa treba odmah riješiti”!? Itd. . .

Srbi su nagrađeni za genocid, jer su dobili 49% teritorije BiH i to ne bilo kako, nego kroz para-tvorevinu RS. Srbi u Dejtonu nisu potpisali kapitulaciju, nego su naprotiv nagrađeni. Zločinci su promovirani u mirotvorce i humaniste i potpisivače Sporazuma, u vrijeme kada su Banjalučki Srbi pakovali kofere i bili spremni na bježanje, pred uspješnim oslobodilačkim akcijama 5. i 7. korpusa, ali je Dejton spriječio ostvarenje toga cilja. Ponovo je kažnjena žrtva, što je sastavni dio kontinuirane dvolične politike Zapada.

Brate i sestro! Zapamti tužnu priču Džemile Delalić iz sela Dobrak, kod Srebrenice: “Sjedim ja među onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Priđem, pitam je šta joj je, kaže: “Rađam!” “De sine”, velim ja njoj, “ufati se jednom rukom za me, a drugom za svoju svekrvu”… Tako i bi. Oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: “Spusti to dijete dolje!”, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano…Četnik priđe, nogom stade djetetu na vrat… Crijeva izletiše…” Zapamtimo: Tek rođeno dijete je, u Potočarima, 11. jula 1995. godine ubijeno, na oči njegove majke, koja ga nije uspjela ni zadojiti, pa ni ime mu dati!!! Neka je prokletstvo na izvršioca ovog zločina, na sve one koji su na bilo koji način učestvovali u zločinu u Srebrenici i na one koji su trebali i mogli, a nisu spriječili zločin! Molim Allaha dž.š. da zločince i njihove porodice zabavi: teškim i neizliječivim bolestima i neimaštinom i da ih učini ibretom (opomenom) za sve one koji ne vjeruju!!!

 Haram bilo onima koji halale ili zaborave, da je za samo sedam dana jula 1995. godine palo 10.748 šehida Srebrenice, iza kojih je ostalo 10.000 jetima, koji su izgubili: očeve, majke, sestre, braću, dajidže, dajidžiće, amidže, amidžiće, tetkove i tetiće!!!  

Braćo i sestre! Budimo budni i oprezni, jer nam se historija već stoljećima iznova ispisuje krvlju nevinih Bošnjaka!!! 

Gospodaru, pomozi nam da sačuvamo svjetlo islama, upiši među šehide ubijene nedužne Bošnjake Srebrenice i Žepe i ostale nevino ubijene Boršnjake, kazni zločince još na ovome svijetu i ostavi ih bez poroda i pomena, sačuvaj nas iskušenja koja nećemo moći podnijeti, oprosti nam grijehe i počasti nas u džennetu, društvom sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!

Hatib: Nezim Halilović Muderris
Sarajevo: 08. redžeb 1429.h.                                                               

Hutba: Džamija “Kralj Fahd”
11. juli 2008. godine