svabo
Protestni skup pred kapijom Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine protekao je na dostojanstven i miran način kako su organizatori i planirali.
Ovo je već drugi put da žrtve i porodice žrtava iz Prijedora odlaze protestirati u Sarajevo. Oba puta su većinu protestanata činili Kozarčani, kako 10. decembra prošle godine kada se protestiralo zbog Korićanskih stijena tako i ovog 30.maja kada se protestiralo zbog presuda optuženima za zvjerstva u prijedorskim logorima.
Povod za protest bilo je puštanje Dušana Fuštara, monstruma iz Keraterma, na slobodu, međutim veći značaj protesta je bio u tome što je održan u vrijeme izricanja presude trojici preostalih zlikovaca iz prijedorskih logora.
Uspjeh ovog protesta se može izmjeriti u više kategorija. Kao prvo, pokazao je da u Prijedoru postoji nekoliko nevladinih organizacija koje mogu munjevito reagovati kada je to potrebno. Događaji u Prijedoru i Sarajevu blisko povezani sa procesuiranjem ratnih zločina smjenjivali su se filmskom brzinom u zadnjih desetak dana. Svakako najveći preostali događaj kada su u pitanju prijedorski logori smrti bilo je izricanje presude Mejakiću, Grubanu i Kneževiću.
Ništa nakon te presude neće imati toliki značaj za prijedorske logore, barem kada su u pitanju sudski procesi. Mejakić i ostali su bili kapitalci i nikako se nije smjelo desiti da Prijedorčani i ovaj put, kao i većinu drugih procesa, prespavaju.
Protest i odlazak na mjesto gdje se stvari dešavaju je najmanje što su žrtve mogle učiniti. U prijedorskoj opštini postoje dva udruženja logoraša i to se na slučaju protesta pokazalo više nego dobro. Udruženje logoraša Prijedor 92 nije učinilo napor da prisustvuje najvećem događaju za prijedorske logore u ovoj godini.
Nemušto objašnjenje da nemaju dovoljno vremena za pripreme (za datum izricanja presude se znalo 11 dana prije), da je prevruće (autobus sa klima uređajem je riješio taj problem) i da ne postoji zainteresovanost (što je krajnje upitno) možda bi ovaj put prošlo da drugo udruženje Udruženje logoraša Kozarac nije uzelo organizaciju u svoje ruke i protest je uspješno organizovan, uz podršku ”Izvora”, ”Srcem do mira” i fondacije ”Optimisti 2004”.
Na organizaciju protesta utrošeno je oko
Niti jedan događaj vezan za prijedorske logore nije bio propraćen ovolikim brojem medija. Kamere desetak televizija, dopisnici radija, novinari većine štampanih medija, svi su se oni pred zgradom Suda BiH okupili samo zbog protestanata. Inače TV snimke i fotografije iz sudnice mediji preuzimaju od Službe za odnose sa javnošću Suda BiH pa i ne šalju svoje izvještače i snimatelje tamo.
Ovaj put su došli samo zbog protestanata i nikada u ovolikom broju. Pomalo su bili iznenađeni kada su očekujući da iz autobusa izađu prijedorski logoraši ukazale se marame i duge frizure prijedorskih žena koje su činile većinu među protestantima. U nekim elektronskim medijima protest je bio udarna vijest a neki štampani mediji, poput najuticajnijeg Avaza, stavili su taj događaj na naslovnicu.
Osnovna poruka protestanata je bila da se ratni zločinci ne mogu puštati na slobodu a da prije toga nisu niti dana proveli u pravom zatvoru, kao što je bio slučaj sa Dušanom Fuštarom. Bilo je strahovanja da bi se to moglo desiti i sa preostalom trojicom iz tog predmeta.
U međuvremenu su se paralelno dešavale skandalozne stvari u vezi hapšenja osumnjičenih za ratne zločine na Korićanskim stijenama pa je protest iskorišten da se uputi kritika i optužbe na račun rada Odsjeka za ratne zločine Tužilaštva BiH. Hapšenje četvorice Prijedorčana pa potom puštanje čak trojice najveća je blamaža i skandal Tužilaštva BiH u dosadašnje tri godine postojanja.
Odgovornost za to snosi tužiteljica Slavica Terzić i njen pretpostavljeni Milorad Barašin, šef Odsjeka za ratne zločine, koji je nesmotreno u medijima već najavljivao skora hapšenja čime je dao zeleno svjetlo osumnjičenima da pokušaju izbjeći pravdi. Pojedini tužioci jednostavno nisu dorasli zadacima koji se od njih očekuju i nakon ovoga će iz Prijedora sasvim sigurno biti zatražena njihova ostavka i bit će pozvani na odgovornost.
Prvostepeno sudsko vijeće kojim je predsjedavao Šaban Maksumić izreklo je presude sa kaznama za Željka Mejakića 21, Momčila Grubana 11 i Duška Kneževića 31 godina zatvora. U obrazloženju presude je bilo vidljivo da tužilac Peter Kidd nije uspio dokazati ništa novo što već nije dokazano u ranijim presudama za prijedorske logore. Mahom se pojavljuju imena istih žrtava koja su bila i u presudama Tadić, Kvočka, Sikirica i druge.
U Omarskoj je ubijeno ili nestalo blizu 800 ljudi a tužilac je činjenično dokazao ubojstvo manje od 30 osoba i to onih iz ranijih presuda za prijedorske logore. Za više od šest godina istraga i procesa, kako u Tribunalu tako i Sarajevu, veoma malo je prikupljeno novih činjenica. Sramotno malo.
Komentar jednog novinara je bio da ovaj slučaj zbog težine i obima krivičnih dijela jednostavno nije mogao biti odbačen, mogao je i neko sa ulice da zastupa optužnicu. Skoro da je nevjerovatno da tužilac Peter Kidd nije niti jednom posjetio prijedorske logore. Njegov kolega iz Banja Luke Branko Mitrović često ide čak i kućama žrtava, a bilo je slučajeva kada kompletno sudsko vijeće banjalučkog Okružnog suda odlazi na mjesto ratnog zločina da vrši rekonstrukciju.
Visine kazni koje su izrečene na Sudu BiH sasvim sigurno bi bile manje da ih je izrekao Tribunal u Hagu, ali to nije nikakva utjeha. Komandant najstrašnijeg logora smrti u Bosni i Hercegovini morao je dobiti daleko veću kaznu, koja mu ne ostavlja mogućnost da za 7-8 godina izađe na slobodu.
Dvije trećine kazne su efektivne jer obično nakon isteka tog vremena osuđenici budu pušteni, a računa se i vrijeme provedeno u pritvoru do okončanja postupka. 21 godina je premalo za 800 ljudi koji su skapali pod njegovom komandom. Jedanaest godina je još manje za svirepog komandira stražarske smjene u logoru smrti Grubana. 31 godina koju je vijeće izreklo trećeoptuženom Kneževiću je jedna velika usluga Prijedoru i Republici Srpskoj jer se radi o patološkom profilu i Knežević bi sasvim sigurno bio iza rešetaka zbog drugih krivičnih dijela koje je činio i koje bi činio.
Da li su preživjeli logoraši mogli više? Jesu. Nisu trebali čekati da ih tužilac pozove već se sami javljati. Tužilac skoro da nije ništa novo uradio na istragama niti uključio nove svjedoke osim one koji su mu servirani iz Tribunala. Logoraši su trebali pratiti sve i jednu raspravu na Sudu BiH i pokazati veće interesovanje za proces.
Samo tako bi dobili priliku da tužilac i sudsko vijeće razmišljaju o ljudskim pravima žrtava a ne samo o pravima optuženih za ratne zločine. Logoraši su morali popuniti barem onaj jedan autobus koji im je obezbjedilo Udruženje logoraša Kozarac. Skoro polovina mjesta je bila slobodna. Udruženje logoraša Prijedor 92 se izjasnilo da će barem pomoći u pozivanju logoraša na protest. Nisu uspjeli ni jednog svog člana animirati. Ovo je bila jedinstvena prilika da se pokažu jer niti jedan sudski proces za prijedorske logore više neće imati ovoliki značaj.
Autor ovog teksta izražava svoju zahvalnost Udruženju logoraša Kozarac koje je bilo na visini onoga što se od njih očekuje. Udruženja žrtava postoje zbog ovakvih aktivnosti a ne samo radi prikupljanja članarina.
Edin Ramulić
Add comment