svabo
”Podivljali muslimanski fundamentalisti dolaze u autobusima … Svi na barikade, sa koljem i kamenjem da branimo srpsku republiku … Mi nemamo rezervnu otadžbinu … Turski nije posjećivati groblja” samo su neke od nebuloza koje je panično prenosio srpski radio u Prijedoru 26.05.1996. godine.
Uz poznat scenario sa dobro uigranim ulogama ponovo se ”desio narod” i sve je išlo kao po loju. Ali… previdjeli su jednu ”sitnicu” zbog koje bi sada trebali povazdan da bleje i njaču.
Naime u autobusu ”napadno zelene boje” bile su samo žene i to skoro sve strane državljanke, koje nemaju veze sa bilo kakvim fundamentalizmom, niti su kanile napasti njihovu ”otadžbinu”, pa čak ni groblja posjetiti, već su samo u sklopu svoje misije mira, htjele da prođu kroz Prijedor do Kozarca i dalje kroz Banja Luku, Doboj, Tuzlu… Sarajevo, Mostar… i da u tim mjestima zasade Drvo mira.
Reklo bi se banalna stvar, ta misija mir, što je, u stvari, i trebalo da bude, ali oni ”pametnjakovići” u Prijedoru su je svojom naivnošću i primitivizmom pretvorili u veliki kulturni, politički, moralni pa čak i vojni negativni poen, naravno za njih.
Dame koje su im sve to priuštile su u BiH došle u okviru međunarodne inicijative žena u plemenitoj misiji pod simboličnim nazivom ”Srcem do mira”. Pedesetak žena iz Amerike, Britanije, Njemačke i drugih zemalja svijeta bile su uredno najavljene kod IFOR-a i UNHCR-a i imale su zeleno svjetlo za prolazak kroz Prijedor i dalje.
U Lušci Palanku su iz Zagreba stigle u samo predvečerje 23.05.1996. godine i tu su ih ugostile članice Udruženja Prijedorčanki ”Izvor”. Gošće su bile oduševljene prijemom Prijedorčanki koje su ih počastile narodnom kuhinjom pa je druženje trajalo do duboko u noć. Na malom trgu u centru L. Palanke zasadile su Drvo mira, a sutradan su to isto namjeravale učiniti i u Kozarcu, na četvrtu godišnjicu napada na ovo mjesto.
Nakon prvog neuspješnog pokušaja 24. maja nisu se obeshrabrile pa su ponovo krenule u nedjelju 26.05.1996. godine i tada počinje prava drama. U autobusu ”Prijedortransa” i sa ljiljanima na tablicama, u pratnji IFOR-ovih džipova, bez problema su prošle kroz Tukove i prešle most . Kod skretanja za hotel ”Prijedor” zaustavlja ih srpska policija i nakon jednosatnog ubjeđivanja vraćene su nazad.
Međutim, žene ne odustaju; mijenjaju autobus i kreću ponovo, sada u pratnji imaju i IFOR-ove transportere. Prolaze prvu barikadu u Oštroj Luci i preko Baltinih bara i starog mosta stižu u Gomjenicu. Tu ih zaustavljaju, u međuvremenu okupljeni Srbi, koje je lokalni radio uporno pozivao na mobilizaciju.
I tada počinje divljaštvo razularene mase koja toljagama i kamenjem navaljuje na autobus i pri tom razbijaju dva stakla. No, to dame u autobusu nije preplašilo. One su na vandalizam odgovarale mahanjem i izvikivanjem parola mira. Kako nam je ispričao jedan od dvojice vozača, u momentu kada je gomila urlala: ”Zapalimo autobus” – ove hrabre žene, predvođene Kozarčankom Emsudom Mujagić, uhvatile su se za ruke i izgovarale riječi molitve za mir.
Dalje se nije moglo, IFOR je bio bespomoćan, i autobus se morao vratiti, a u povratku mu je razbijeno još jedno staklo u Oštroj Luci. Plemenite žene su svoju misiju nastavile neplaniranom rutom i obišle Sarajevo, Mostar i druge gradove, ostavljajući u njima po jedno Drvo mira.
One se vraćaju u svijet kao svojevrsni ambasadori i svjedoci dešavanja u našoj zemlji i učiniće sigurno mnogo da pojasne tom svijetu ko je kakav u Bosni i Hercegovini, tek da se zna.
U službenom obraćanju narodu, od strane kabineta predsjednika opštine Milomira Stakića, putem lokalnog radija, rečeno je da je još jedan opasan upad muslimanskih ekstremista, koji su se nalazili u jednom autobusu i kombiju, spriječen i da se ovakvi upadi mogu očekivati i narednih dana.
U ovom, a i inače, slučaju prijedorskih Srba moglo bi se reći da je glupost – majka svih zala.
Edin Ramulić
Tekst objavljen 04.06.1996. godine u Prijedorskom Ogledalu, tadašnjem biltenu Ratnog predsjedništva opštine Prijedor
Add comment