Zatvoreno pismo bez adrese

Redžić piše:

Ne pamtim da sam sugavije proveo Memorijal day, praznik za koji se u Americi nekada najvise putovalo. Utjeha mi je da nisam jedini jer uz astronomske cijene goriva koje skacu svaki dan i vec su premasile Bubkin rekord, ove godine se potrefilo i jos sugavije vrijeme pa ako samo promolis nos  riskiras da te zakaci kakav tornado koji su se prosirili i na  dobar dio Colorada.

Sta mi je drugo preostalo nego surfati po internetu i tako nabasam na Kozarski vjesnik.

Zeljan pravovremene i objektivne informacije brze-bolje otvorim tu stranicu ocekujuci da cu ugledati neko od poznatih lica iz ranih devedesetih koji su nas blagovremeno i dobronamjerno upozoravali na opasnost od nenaoruzanih muslimanskih ekstremista, uvjeravajuci nas da su i nerodjena djeca vec predodredjeni ekstremisti, ja li Milu  ja li Radu Mutica, ja li Zivka Ecima, ja li Slobodana Kuruzovica, ja li Biljanu Rodic- Obradovic koja je sastavljala takva saopstenja da sam vec poceo mrziti i sam sebe vjerujuci da sam  najokorjeliji taliban i fundamentalista.

Ali umjesto tih objektivnih i sad vecinom mrtvih lica naletim na intervju sa Gospodinom Drugom Markom i sav sretan saznadoh da je Prijedor  za samo cetiri godine od najcrnje crne rupe u BiH postao najprosperitetniji grad u istoj toj raspolucenoj nam domovini. Netom prije toga bio je u tom najnaprednijem gradu i nisko-visoki predstavnik koji je sve to sto je izaslo iz usta Gospodina Druga Marka i potvrdio, a da ne bi bilo jednonacionalno sa tim se slozila i jedna Bosnjakinja koja vise ni ne zna u kojoj je stranci, ali zna da je u gradu u kome sve stima i u kome teku med i kuhana varenika.

Saznadoh tako da nam je Gospodin Drug Marko i njegova vlast uredila glavnu ulicu  tako da se sad moze mjeriti sa Gospodskom ili Knjaz Mihailovom.

Ono sto sam znao od ranije je da sticajem okolnosti imam u toj ulici stan koji sa cetrnaest kvadrata povrsine gleda na tu ulicu, a od toga je deset kvadratnih metara u staklu.

Imam dakle cetiri kvadrata fasade za koju trebam platiti tri hiljade i dvjesta maraka, sto mu dodje oko osam stoja po kvadratu. Razmisljao sam da to posaljem Ginnisu za njegovu knjigu rekorda jer imam jarana koji zivi na Manhattanu i kaze da ni tamo kvadrat fasade ne kosta ni pola od tog iznosa.
 
Drugi jaran koji zivi u Prijedoru zaklinje mi se da je od citavog tog posla u prijedorskoj carsiji Gospodin Drug Marko imao ugovoren procenat. Iako znam covjeka i sve sam mu vjerovao od sad mu nista ne vjerujem. Kao da bi Marko uzimao procenat i od moja cetiri pisljiva kvadrata. Pa ima on odakle puno vise uzimati.

Prijedor je toliko napredovao da je prakticno vec u Evropi, a ja nesto kontam pa mi smo u Evropi vec sesnaest godina, i to ne samo u Evropi vec  i u Americi, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu i nema gdje nas nema. Pa mi onda dodje od nekud odozdo u glavu  da su to nas Marko, Simo, Mico, Milomir i jos jedan Simo, nakon sto su poubijali ono sto je bilo najvrijednije medju nama, poslali ovamo kao prethodnicu da bi i njima bilo lakse uci.

I tako sav sretan, presretan sto nam je Carsija tako prosperirala odlucim da se i licno zahvalim Gospodinu Drugu Marku na tome njegovom trudu  i taman kad sam poceo kopati da nadjem adresu naletim na clanak da u Prijedoru jos uvijek nema naziva ulica za vise od pola grada i da ih vjerovatno nece ni biti u skoroj buducnosti jer se clanovi komisije, uglavnom iz vecinskog, nebeskog naroda ne mogu sloziti oko kriterija.

Jedan od njih neki doktor Rodic insistira da se imena ulica dadnu herojima proslog rata koji su se tako herojski borili protiv nenaoruzanog naroda i to svim, a narocito nedozvoljenim sredstvima.

I tako, mimo svoje volje pocnem i ja razmisljati o nazivima tih ulica i iznenadim se kako je to slozen posao.

Eto recimo  po kome nazvati ulicu najokorjelijeg  ubice, da li po Dadi Mrdji ili Duci ili Zigi jer sva tri potpuno ravnopravno konkuriraju.

Ili koju ulicu ili trg nazvati Hambarinskih razaraca kad su jadne Hambarine  i cijelo Brdo razarali sa jedanaest mjesta podjednakom zestinom.

Koliko bi ulica trebalo da se zovu imenima trnopoljskih silovatelja jer je tih gadova bilo vise nego ulica u nekom naselju.

Sigurno se ni prezivjeli logorasi ne bi slozili po kome isljedniku bi se trebala nazvati Ulica najsurovijeg isljednika jer svakom je njegov bio najokorjeliji.

Doduse neke stvari se vrlo lako rjesavaju. Imenom Gospodina Marka, kao najzasluznijeg za citavo ratno i poratno razdoblje, trebao bi se zvati novonapravljeni trg ispred njegovog kafica i zgrade cije je makar jedne polovine vlasnik i gdje je odrzana novogodisnja svecanost, a zbog koje je, vise nego zbog Markovog dvocifrenog procenta i pokrenuta akcija za preuredjenje glavne ulice, kako mi tvrdi covjek kojem vise nista ne vjerujem.

Isto tako nema dvojbe da bi ulica najmladjeg palikuce bez konkurencije trebala da se zove po malodobnom Supicu koji je s takvom zestinom palio po Kozarcu i okolini da su mu se divili i mnogo stariji i iskusniji piromani. Zlobnici kazu da se toliko trudio zbog toga sto mu je mati greskom Hrvatica pa je zelio da paljenjem nadoknadi taj feler.

Jedna ulica bi se obavezno trebala zvati “Ni dlaka sa glave” jer je autor ove sintagme, tadasnji predsjednik SDS-a Simo Miskovic, to javno obecao putem objektivnog prijedorskog radija.  Kad su pocele frcati nevine glave Simo je fino objasnio da on nije govorio o glavama vec o dlakama na glavi.

I da vas vise ne zamaram provedem ja uglavnom  ovaj Memorial Day u tom kreativnom osmisljavanju naziva ulica  ciji cu prijedlog proslijediti pomenutoj komisiji da joj olaksam muke, a moje pismo opet osta neposlano.

Na kraju skontam da bih ga mozda samo mogao poslati na : Gospodinu Drugu Marku, Europe

jer posto je Prijedor njegovom zaslugom vec dugo u Evropi i primjer ostalim europskim gradovima kako se zivi u slozi i blagostanju postari ce ga vec sigurno pronaci.