Kozarac.ba

Živ je Gebels

Sarajevo je s pomiješanim osjećanjima obilježilo 6. april, datum koji je u dva navrata, u razmaku od gotovo pola stoljeća, ušao u njegove anale. Ponos je pomućen činjenicom da ovo nije država za koju su se njeni patrioti borili. Kako godine prolaze, stvarnost je sve udaljenija od njihovih ideala, a lična i kolektivna razočarenja sve veća.

Sarajevo je u povijesti sinonim za Prvi svjetski rat. I kao što je Principov atentat na Ferdinanda definitivno uništio svaku šansu Austro-Ugarske da od tamnice naroda postane nukleus ujedinjene Evrope, tako su sarajevske barikade, nepunih osamdeset godina kasnije, zauvijek skršile šansu da Bosna i Hercegovina postane izlog etničkog i vjerskog suživota za čitav svijet. Bosna se više ne može ujediniti na onome što su bili njeni najdragocjeniji principi. Takve Bosne, nažalost, više neće biti. A to je ono na če­mu je velikosrpska politika od­uvijek radila.

Ali, nešto drugo je poraznije i od iznevjerenih ideala. Sve sarajevske TV kuće emitovale su specijalne priloge posvećene opsadi grada. Međutim, za RTV Republike Srpske ona kao da nikad nije ni postojala.

Stvari su postavljene naglavačke, pa je 6. april "obilježen" tako što je u Narodnom pozorištu u Banjoj Luci premijerno prikazan dokumentarni film "Sarajevo – istina zatrpana ćutanjem". Prema riječima njegovog autora Dejana Kosića, film govori o stradanju Srba u Sarajevu u toku rata u BiH, "a 6. april je ciljano izabran za promociju". U filmu se navodi da je u Sarajevu stradalo 5.515 građana srp­ske nacionalnosti, ali je Kosić na konferenciji za novinare dodao više od hiljadu novih imena?! Živ je Gebels!

Film je sutradan, u večernjem programu, emitovan na RTV Republike Srpske. Vidjeli smo jedan užasno loše napravljen dokumentarac, sklepan od bog-te-pitaj odakle pokupljenih i međusobno nepovezanih inserata, neuvjerljiv i bez ikakve suvisle poruke.

Ratni zločinac Radovan Karadžić je u toj priči dobar momak, a Alija Izetbegović, naravno, loš. Alija je isključivi krivac za rat, a Radovan je prikazan kao pacifista, "jer se zalagao da Sarajevo bude otvoren grad".

U Kara­dži­ćevoj verziji "otvorenog gr­a­da", svima koji su željeli da napuste Sarajevo to je trebalo i dopustiti, valjda u skladu sa strategijom "humanog preseljenja" stanovništva.

Sve u svemu, film je i s profesionalnog i s moralnog stanovišta obično smeće, a činjenica da ga je finansirala vlada Milorada Dodika više nikoga ne iznenađuje.

Suočeni s tom gebelsovskom blasfemijom u formi dokumentarca, snimljenog nakon tolikih presuda Haškog tribunala, ostaje nam jedino da zaključimo da Srbima nema pomoći.

"Sarajevo – istina zatrpana ćutanjem" dobar je naslov, ali samo ukoliko se odnosi na uporno prešućivanje zločinačke politike ratnih vođa bosanskih Srba, koja je u praksi skončala u etničkom či­šćenju, masovnim zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima, smrtonosnoj opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici.

Današnji nacionalistički korifeji, kojima je Karadžić ostavio u nasljeđe svoju fašističku tvorevinu, istinu o tome zatrpavaju šutnjom. Ali koliko god se oni trudili da vlastitoj laži produže život, rok njene upotrebe ipak je ograničen.

"Ia­ko je istina nemoćna i uvijek poražena u direktnom sudaru s postojećim silama, ona posjeduje moć sama za sebe: bilo šta da izmisle oni koji su na vlasti, oni nisu u stanju da otkriju ili stvore za život sposobnu zamjenu za istinu", pisala je Hana Arent.

 

Piše: Gojko Berić

(Oslobodjenje)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.