svabo
Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba
Mnogi životni putevi nose nas svuda i svugdje po svijetu.
Putevi Kozaračkih, Prijedorskih, Sanskih, Krajiških, Bosanskih najbolji sinova završili su se u Travniku kao pripadnika 17. Viteške Krajiške Brigade na starom Turskom greblju odnosno mezarlucima kao šehida koji su svoje živote dali za svoju domovinu.
Svaki put kada, kao preživjeli borac 17. VKB i ratni vojni invalid, dođem u Travnik imam osjećaj da hodam ulicom Travnika koja je natopljena Krajiškom šehidskom krvlju.
Dah vam mora zastati kada pogledate na Šehidsko mezarje koje je puno Krajišnika.
Onda dođete na mezarje i selamite se sa svojim najboljim prijateljima – braćom koji leže zauvijek tu.
Bude se drage uspomene. Mi koji smo proveli te ratne godine u Travniku ostale su nam kao najljepši a u isto vrijeme i najtužniji dio naših života.
Dosta je ljudskih, mladih sudbina završilo se u Travniku, pa da Vam ovom prilikom ispričam jedan dogadjaj:
Sakib Džonlagić – Kiba, moj najbolji ahbab je jedan od mnogih mojih prijatelja koji me je oženio sa mojom hanumom i na dan ženidbe, pošto nisam mogao ni spustiti nogu na zemlju a kamoli hodati, prosto me je unijeo u kuću i na moju svadbu onako kako se mlada unosi preko kućnog praga u kuću kada se čovjek ženi.
Jednog dana ostavio i sačuvao moj Kiba nešto brašna da nam moja hanuma može koju pitu napraviti, stavi to brašno na kolica, tamo gdje noge stoje i potjera me kući. Dočeka nas moja hanuma i kada vidje Kibu reče da ima dobrog paradajza a on njoj bez obzira što nas je već ponudila sa hranom, ono čuveno njegovo: „Imal’ šta da mali pojede“, te nam ona nabrzinu iskriža taj paradajz stavi jedno pola kilograma kajmaka i mi počesmo jesti. Ja svom Kibi govorim a moja hanuma podržava da se ženi, biće lakše i meni i njemu. Meni pošto imam užasne bolove i ponekad moram ležati u stacionaru i što bi njegova supruga bila kod moje a njemu što bih ja, kao eto, pazio na njegovu hanumu dok je on na terenu. Reče nam samo dok se vrati sa Vlašića a vratiće se za dan-dva i da je već pričao je sa svojom djevojkom koja je pristala na udaju i da nas je baš sad htio iznenaditi sa tom viješću.
Pojedosmo u slast paradajz više zahvaljući gledajući njega kako slatko jede nego što smo bili gladni. Sutradan primam u stacionaru injekciju, antibiotike. Moji najbolji ahbabi: Hare, Čičko, Švabo, mama Mirza i drugi okupili se nešto zabrinuta lica ali ništa ne govori.
Merisa, danas Kozaračka snaha, udari mi injekciju koja je taj dan nešto drugačija jer peče i boli. Pitam je šta mi dade a ona odgovori ono što i svaki dan a u meni neki čudan osjećaj i u mislima Kiba (ustvari dala mi je injekciju za smirenje).
Izlazim na kolicima iz stacionara, nigdje mi nijdnog prijatelja a moja hanuma ulazi kriz kapiju kasarne. Rekoh „šta je pa dolazim kući“ a ona sjede na klupu čvrsto se držeći dok ne izgovori te riječi: „Nema više našeg Kibe“ i poče plakati kao da je svog najrođenijeg izgubila. Zanijemih i reče joj „odvezi me u našu vojničku sobu“ koja je bila ispisana imenima šehida koji su poginuli i mudrim izrekama onih najmudrijih među nama. Jedan je bila i Kibina a odnosila se na kruh. Ostadoh tri sahata kraj njegovog kreveta, jecajući i moleći Boga da i meni život uzme.
Pogubih sve najbolje prijatelje, nemogu više, nemogu više ni sa kim da pričam ili da se družim kada ću mu možda sutra na dženazu. U tom džehenemu koji se tada zvao ratna Bosna i Hercegovina imao sam samo dvije želje, ili da umrem ili da odem što dalje od Bosne, na kraj svijeta samo što dalje. Nekada je puška bila utjeha ali sada u kolicima te utjehe više nije bilo.
To se rekoh svom prijatelju na mezaru poslije dženaze.
Poslije 14 godina ponovo sam kraj mnogih mezara, svaki šehid u tom mezaru ima svoju priču i životni put koji je tako kratko trajao. Koliko li je tu samo snova i neostvarenih želja, koliko li je majki i očeva, braće i sestara, prijatelja koji su zaplakali za svojim najdražim, koji i danas plaču. Koliko li je životnih priča neispričanih i sigurno imaju želju da budu ispričane i zato ih treba pričati, pisati, podjsećati se ma koliko nam bilo teško pričati ih ili zapisivati.
Obilazim mezarja, učim Fatihe, ljubim ih i suzama zalivam ali kod Kibinog zadržavam se najduže. Pričam mu kao što sam mu pričao i ‘94. Možda nije normalno ali za mene jeste i nije važno šta drugi misli.
Prisjetih se pisma koje je dobio negdje ‘93 od prijeratne djevojke i njene rečenice: „Šta ćeš Kiba, život ide dalje, daleko smo jedno od drugog, šta znaš ko danas živ a ko mrtav, ja te nemogu više čekati“. Sigurno je da smo u tom ratnom periodu bili prekaljeni na smrt i užasna dešavanja i da smo krili suze kada su i same išle, ali kada nam je pokazao to pismo i tu rečenicu svi smo plakali jer je bila upučena svima nama.
Opet ću ponoviti da moramo pisati, pričati, podsjećati se na naše šehide jer su oni najbolji sinovi Bosne i Hercegovine.
Svatko od nas je preživio svašta. Kiba je bio jedan od onih koji je preživio logor, za zehru su ga skinuli na Vlašiću da bude među onima koji su završili na Koričanskim Stijenama, ali sudbina je bila ta i tako je bilo određeno gdje će se njegov životni put završiti.
Mi kada čitamo ovakve tekstove ili gledamo dokumenntarce na TV o stradanju našeg naroda bude nam teško, često puta nežilimo niti da čitamo a kamoli gledamo, da se podsjećamo i to je razumljivo kada smo mi sami bili u tom genocidu i agresiji koja se vršila nad nama ali pozovite u ovom momentu svoje dijete i pročitajte mu ovaj tekst – nećete vidjeti reakciju kaja se desila kod Vas.
Znam da moja hanuma sada plače, moje sestre, kao i moja majka kojoj ovo sada čitam ali isto tako znam da moja djeca skoro hladnokrvno svo ovo slušaju ali je bitno da slušaju i da pamte i to je važno.
Dragi moji, dolazite u Bosnu, volite Bosnu ali zapamtite da imate i obavezu prema ovim šehidima, imate obavezu na nezaborav i da imate obavezu da pokažete i ispričate svojoj djeci šta nam se desilo i da smo imali i imamo svoje heroje i da Vam je obaveza obići i Šehidsko mezarje u Travniku.
Add comment