Kozarac.ba

NAJBOLJI BOSANSKI SINOVI

Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba

Mnogi životni putevi nose nas svuda i svugdje po svijetu.

Putevi Kozaračkih, Prijedorskih, Sanskih, Krajiških, Bosanskih najbolji sinova završili su se u Travniku kao pripadnika 17. Viteške Krajiške Brigade na starom Turskom greblju odnosno mezarlucima kao šehida koji su svoje živote dali za svoju domovinu.

 

 

Svaki put kada, kao preživjeli borac 17. VKB i ratni vojni invalid, dođem u Travnik imam osjećaj da hodam ulicom Travnika koja je natopljena Krajiškom šehidskom krvlju.

Dah vam mora zastati kada pogledate na Šehidsko mezarje koje je puno Krajišnika.

Onda dođete na mezarje i selamite se sa svojim najboljim prijateljima – braćom koji leže zauvijek tu.

Bude se drage uspomene. Mi koji smo proveli te ratne godine u Travniku ostale su nam kao najljepši a u isto vrijeme i najtužniji dio naših života.

Dosta je ljudskih, mladih sudbina završilo se u Travniku, pa da Vam ovom prilikom ispričam jedan dogadjaj:

 

 

 

Sakib Džonlagić – Kiba, moj najbolji ahbab je jedan od mnogih mojih prijatelja koji me je oženio sa mojom hanumom i na dan ženidbe, pošto nisam mogao ni spustiti nogu na zemlju a kamoli hodati, prosto me je unijeo u kuću i na moju svadbu onako kako se mlada unosi preko kućnog praga u kuću kada se čovjek ženi.
 
Jednog dana ostavio i sačuvao moj Kiba nešto brašna da nam moja hanuma može koju pitu napraviti, stavi to brašno na kolica, tamo gdje noge stoje i potjera me kući. Dočeka nas moja hanuma i kada vidje Kibu reče da ima dobrog paradajza a on njoj bez obzira što nas je već ponudila sa hranom, ono čuveno njegovo: „Imal’ šta da mali pojede“, te nam ona nabrzinu iskriža taj paradajz stavi jedno pola kilograma kajmaka i mi počesmo jesti. Ja svom Kibi govorim a moja hanuma podržava da se ženi, biće lakše i meni i njemu. Meni pošto imam užasne bolove i ponekad moram ležati u stacionaru i što bi njegova supruga bila kod moje a njemu što bih ja, kao eto, pazio na njegovu hanumu dok je on na terenu. Reče nam samo dok se vrati sa Vlašića a vratiće se za dan-dva i da je već pričao je sa svojom djevojkom koja je pristala na udaju i da nas je baš sad htio iznenaditi sa tom viješću.

Pojedosmo u slast paradajz više zahvaljući gledajući njega kako slatko jede nego što smo bili gladni. Sutradan primam u stacionaru injekciju, antibiotike. Moji najbolji ahbabi: Hare, Čičko, Švabo, mama Mirza i drugi okupili se nešto zabrinuta lica ali ništa ne govori.

Merisa, danas Kozaračka snaha, udari mi injekciju koja je taj dan nešto drugačija jer peče i boli. Pitam je šta mi dade a ona odgovori ono što i svaki dan a u meni neki čudan osjećaj i u mislima Kiba (ustvari dala mi je injekciju za smirenje).

Izlazim na kolicima iz stacionara, nigdje mi nijdnog prijatelja a moja hanuma ulazi kriz kapiju kasarne. Rekoh „šta je pa dolazim kući“ a ona sjede na klupu čvrsto se držeći dok ne izgovori te riječi: „Nema više našeg Kibe“ i poče plakati kao da je svog najrođenijeg izgubila. Zanijemih i reče joj „odvezi me u našu vojničku sobu“ koja je bila ispisana imenima šehida koji su poginuli i mudrim izrekama onih najmudrijih među nama. Jedan je bila i Kibina a odnosila se na kruh. Ostadoh tri sahata kraj njegovog kreveta, jecajući i moleći Boga da i meni život uzme.

Pogubih sve najbolje prijatelje, nemogu više, nemogu više ni sa kim da pričam ili da se družim kada ću mu možda sutra na dženazu. U tom džehenemu koji se tada zvao ratna Bosna i Hercegovina imao sam samo dvije želje, ili da umrem ili da odem što dalje od Bosne, na kraj svijeta samo što dalje. Nekada je puška bila utjeha ali sada u kolicima te utjehe više nije bilo.

To se rekoh svom prijatelju na mezaru poslije dženaze.

Poslije 14 godina ponovo sam kraj mnogih mezara, svaki šehid u tom mezaru ima svoju priču i  životni put koji je tako kratko trajao. Koliko li je tu samo snova i neostvarenih želja, koliko li je majki i očeva, braće i sestara, prijatelja koji su zaplakali za svojim najdražim, koji i danas plaču. Koliko li je životnih priča neispričanih i sigurno imaju želju da budu ispričane i zato ih treba pričati, pisati, podjsećati se ma koliko nam bilo teško pričati ih ili zapisivati.

Obilazim mezarja, učim Fatihe, ljubim ih i suzama zalivam ali kod Kibinog zadržavam se najduže. Pričam mu kao što sam mu pričao i ‘94. Možda nije normalno ali za mene jeste i nije važno šta drugi misli.

Prisjetih se pisma koje je dobio negdje ‘93 od prijeratne djevojke i njene rečenice: „Šta ćeš Kiba, život ide dalje, daleko smo jedno od drugog, šta znaš ko danas živ a ko mrtav, ja te nemogu više čekati“. Sigurno je da smo u tom ratnom periodu bili prekaljeni na smrt i užasna dešavanja i da smo krili suze kada su i same išle, ali kada nam je pokazao to pismo i tu rečenicu svi smo plakali jer je bila upučena svima nama.

Opet ću ponoviti da moramo pisati, pričati, podsjećati se na naše šehide jer su oni najbolji sinovi Bosne i Hercegovine.

Svatko od nas je preživio svašta. Kiba je bio jedan od onih koji je preživio logor, za zehru su ga skinuli na Vlašiću da bude među onima koji su završili na Koričanskim Stijenama, ali sudbina je bila ta i tako je bilo određeno gdje će se njegov životni put završiti.

Mi kada čitamo ovakve tekstove ili gledamo dokumenntarce na TV o stradanju našeg naroda bude nam teško, često puta nežilimo niti da čitamo a kamoli gledamo, da se podsjećamo i to je razumljivo kada smo mi sami bili u tom genocidu i agresiji koja se vršila nad nama ali pozovite u ovom momentu svoje dijete i pročitajte mu ovaj tekst – nećete vidjeti reakciju kaja se desila kod Vas.

Znam da moja hanuma sada plače, moje sestre, kao i moja majka kojoj ovo sada čitam ali isto tako znam da moja djeca skoro hladnokrvno svo ovo slušaju ali je bitno da slušaju i da pamte i to je važno.

Dragi moji, dolazite u Bosnu, volite Bosnu ali zapamtite da imate i obavezu prema ovim šehidima, imate obavezu na nezaborav i da imate obavezu da pokažete i ispričate svojoj djeci šta nam se desilo i da smo imali i imamo svoje heroje i da Vam je obaveza obići i Šehidsko mezarje u Travniku.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.