svabo
Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba
Kroz život svašta čovjek doživi i ono što nikada ni u snu ne može zamisliti – proživi. Ponekad pomislimo „eh, vallahi, svašta smo doživjeli, više me ne može ništa iznenaditi“ pa opet se dogodi nešto pred čim zanijemite.
Tokom prošlog vikenda boravio sam u Srednjoj Bosni. Lijepo kao i svaki put (punica me je dočekala sa mojim omiljenim jelima, a ja došao u Bosnu ne bil’ smršavio) a najbolje se uvijek provedem sa svojim badžom. Kažu, i sigurno je istinito, da se badže, djed i unuci nikada ne posvađaju, niti zamjere i da su uvijek u dobrim odnosima.
Za ovaj put dogovorio sam se sa svojim badžom da mi posveti jedan svoj čitav dan u razgovoru i obilasku Srednje Bosne. Želio sam se prisjetiti i podsjetiti mjesta kuda sam svojim nogama kročio i kao mnogi drugi branio svoju domovinu i žudio za povratkom u svoj Kozarac.
Iznenadio sam se koliko smo kao vojska pješačili, zbog toga i rekoh svojim nogama, to je u onim ratnim vremenima izgledalo sve nekako bliže ali sada razgledajući vidim kolike smo daljine provaljivali.
Samo put od Travnika do Zenice onim starim putem, trebalo je skoro čitav dan pješačiti, a znate li što smo najčešće išli za Zenicu? Zbog dva ili tri dobra obroka. Naše izbjeglice, odnosno, pravilniji je izraz prognanici, (jer mi nismo niodkud izbjegli nego smo protjerani i nije mi jasno zašto se uopšte upotrebljava taj termin izbjeglica kada smo mi prognanici,) , koji su malo bolje živjeli nego progananici u Travniku, dočekivali su nas kao svoje heroje, često puta komentarišući kako su nas gledali na televiziji. Prognanici u Travniku su i sami bili heroji, izloženi stalnom granatiranju i velikoj gladi.
Sjetih se ‘92 kada ste od Travnika do Zenici pa čak i do Visokog mogli da vidite rijetke bašče da su posijane a ‘93 bašča je bila ne samo na livadama i ispred kuća nego i na svakom balkonu i svuda se crvenio paradajz ili zelenila paprika. Glad je bio naš veliki neprijatelj.
Poslije obavljenog namaza u Šarenoj džamiji u Travniku badžo mi reče da idemo na jedno mjesto o kojem su Krajišnici sigurno dosta dugo sanjali da će ga osvojiti, što i jesu ali da ja nisam bio sa svojim suborcima kada su ga osvojili.
Vlašić!
Idemo preko Paklareva, mjesta gdje je rođen i rastao naš glumac i dramski umjetnik, veliki Bosanac i patriota Josip Pejaković. Uzbuđenje raste jer sam uvijek zamišljao i nekako imao sliku u svojoj glavi da nas četnici nemogu vidjeti sa Vlašića, mislim direktno Travnik.
Stajemo putem i pravim fotografije prekrasnih pogleda. Mjesta po kojima su hrabri Krajišnici oslobađali Bosnu i gdje su se vodile velike bitke s početka da sačuvamo svoju domovinu a onda jurišali u silovite napade.
Dolazimo blizu Galice, samog vrha Vlašića. Vidimo repetitor a sva okolina prekrivena snijegom, međutim izlazimo iz auta u upučujemo se prema jednom specifičnom mjestu. Još uvijek tragovi gdje su bile postavljene haubice odakle su gađali Travnik i sva ostala mjesta oko Travnika i onda dolazimo do fantastičnog pogleda, gdje vidite Travnik kao na dlanu. Osjetih jezu niz kičmu kao u onim trenucima pred samu bitku ili osjećaj koji dobijete iskustvom kada ste u opasanosti.
SVA BOSNA U JEDNOM POGLEDU!
Travnik kao na dlanu, vidite sve i jednu kuću, zgradu. Paklarevo ispod vas, tu je i Turbe – selo koje je sustavilo četnike da ne dopriju u Travnik. Bijelo Buče u kojem smo proveli dosta vremena i gdje su se vodile žestoke borbe. Sve vam je na dlanu.
Međutim problem je što su sve to ogromne daljine. Paklarevo je tačno ispod vas. Prepoznao sam mjesto gdje sam stražu čuvao, ali do tog mjesta ima i do 3.000 metara vazdušne linije i niko na nas nije mogao puškom dobaciti, ali je mogao, recimo baciti kamen skojim je prosto mogao glavu razbiti bilo kome dole.
Da ne bude ovaj nam samo priča o ratu, pogledajte slike ali moram dodati još samo ovo:
Ponosan sam što sam Krajišnik, Kozarčanin. Branili smo tuđe jer svoje nismo mogli, oslobodili veliki dio naše domovine i ko zna gdje bi stali da nas Međunarodna Zajednica nije zaustavila. I svi se moramo ponositi jer imamo s čim.
Vraćamo se na svoje i gradimo, drugi nam zavide, a oni koji bi trebali da nas vide i podržavaju (Sarajevo) leđa su nam okrenuli, da se sami izborimo za svoja prava u tom entitetu što ga oni priznaše kao dijelom BiH koji je za nas još uvijek porobljen a porobljeni su i oni u Federaciji samo to još uvijek ne znaju, jer nama ne treba ni RS niti Federacija nama treba jaka i stabilna Republika Bosna i Hercegovina.
Iz Kozarca:
Dobih ukor prije dva dana od mame Mirze. Niko mi ne reče da je u Kamičanima a spremao sam se da joj idem u bolnicu u Sarajevo, u posjetu a ona koji stotinu metara od moje kuće. Posjetio sam je. Izgleda lijepo kao i uvijek i puna te Kozaračke energije skojom zrače naše Kozarčanke.
Da podsjetimo; mama Mirza je bila gazijka 17. VKB, slobodno možemo reći da je na stotine života spasila, spašavala nas je i od gladi, od zime i od svega s čim bi jedna majka spašavala svoju djecu, zato je i prozvasmo mama i prema njoj smo se tako ophodili a i ona prema nama.
U zadnjih nekoliko mjeseci mama Mirza je bolesna. Posljedica ranjavanja uzrokavao joj je rak na desnoj strani pluča te je imala nekoliko operativnih zahvata. Kao što vidite, ispod ruke joj je postavljen dren poslije operacije i trenutno je na kemo-terapijama. Živi sama, ponosna kao i uvijek ali oštra i bez dlake na jeziku.
Selami i pozdravlja sve čitaoce kozarac.ba a posebno svoje saborce: Haru, Zlatu, Muniru, Beretku i ostale te svoju mnogobrojnu familiju.
Na pitanje da li joj je potrebana pomoć odgovara da je dobro, trenutno je liječenje sprečava da pokrene sva svoja prava koja joj pripadaju. Kaže pošaljite mi garantno pismo da i ona malo u Ameriku dođe i vidi tu zemlju a komšinca dodaje „ne damo joj ne možemo mi bez nje“.
Komšiluk je pazi i mama Mirza kaže da moram doslovice ovako napisati: „Allah im Dragi dao sve najbolje“. Jasna Softić, Murisa Softić, Edi Softić nemože nikako da se dovoljno zahvali. Iznenadili su je kada je došla iz bolnice, čak su joj i kuću okrečili. „Takav je komšiluk u Kamičanima“.
Kaže da je redovno obilaze ratni prijatelji a Maski i sam ratni vojni invalid ponudio joj je novac, što joj posebno znači i da joj je skoro srce prepuklo kada ju je posjetio. Tu su Hifo, Mehin, Švabo, čeri ama baš svi. Ja sam joj obečao, ako bude trebalo da ću dići kredit i poslati joj pomoć, našta ona ljutito reagira, onako kako samo ona zna.
Svi oni koji žele da se čuju s našom mamom Mirzom, i daju joj podršku mogu joj se javiti na broj telefona 061 242 928.
O ženama koje su bile pripadnice Armije R BiH trebalo bih se više pisati jer one to zaslužuju, to su posebne žene sa izuzetnom hrabrošću.
Ervin Blažević – Švabo:
Možda je ova vijest trebala biti na prvom mjestu. Naš Švabo sa svojom cijenjenom hanumom očekuje četvrto dijete. Čestitke familiji Blažević. Povodom toga, dopustićete mi da u ime svih Vas predložim i napravim jedan jednostavan plan i tako iznenadimo Švabinu suprugu (na američki način). Ne mogu o tome pisati jer će i ona ovo čitati stoga mi se javite na e-mail: sadealic@gmail.com.
Hvala vam svima na komentarima za moje prethodne tekstove. Možda ima propusta ali nije jednostavno napisati tekst u kratkom roku i sa svim tačnim podatcima, međutim u komentarima imamo dosta dobrih prijedlaga i pisanja stoga Vas pozivam da se aktivnije uključite na ovoj našoj stranici.
Add comment