Kozarac.ba

SVA BOSNA U JEDNOM POGLEDU

Piše: Sade Alić
Gost-urednik kozarac.ba

Kroz život svašta čovjek doživi i ono što nikada ni u snu ne može zamisliti – proživi. Ponekad pomislimo „eh, vallahi, svašta smo doživjeli, više me ne može ništa iznenaditi“ pa opet se dogodi nešto pred čim zanijemite.

Tokom prošlog vikenda boravio sam u Srednjoj Bosni. Lijepo kao i svaki put (punica me je dočekala sa mojim omiljenim jelima, a ja došao u Bosnu ne bil’ smršavio) a najbolje se uvijek provedem sa svojim badžom. Kažu, i sigurno je istinito, da se badže, djed i unuci nikada ne posvađaju, niti zamjere i da su uvijek u dobrim odnosima.

Za ovaj put dogovorio sam se sa svojim badžom da mi posveti jedan svoj čitav dan u razgovoru i obilasku Srednje Bosne. Želio sam se prisjetiti i podsjetiti mjesta kuda sam svojim nogama kročio i kao mnogi drugi branio svoju domovinu i žudio za povratkom u svoj Kozarac.

Iznenadio sam se koliko smo kao vojska pješačili, zbog toga i rekoh svojim nogama, to je u onim ratnim vremenima izgledalo sve nekako bliže ali sada razgledajući vidim kolike smo daljine provaljivali.

Samo put od Travnika do Zenice onim starim putem, trebalo je skoro čitav dan pješačiti, a znate li što smo najčešće išli za Zenicu? Zbog dva ili tri dobra obroka. Naše izbjeglice, odnosno, pravilniji je izraz prognanici, (jer mi nismo niodkud izbjegli nego smo protjerani i nije mi jasno zašto se uopšte upotrebljava taj termin izbjeglica kada smo mi prognanici,) , koji su malo bolje živjeli nego progananici u Travniku, dočekivali su nas kao svoje heroje, često puta komentarišući kako su nas gledali na televiziji. Prognanici u Travniku su i sami bili heroji, izloženi stalnom granatiranju i velikoj gladi.

Sjetih se ‘92 kada ste od Travnika do Zenici pa čak i do Visokog mogli da vidite rijetke bašče da su posijane a ‘93 bašča je bila ne samo na livadama i ispred kuća nego i na svakom balkonu i svuda se crvenio paradajz ili zelenila paprika. Glad je bio naš veliki neprijatelj.

Poslije obavljenog namaza u Šarenoj džamiji u Travniku badžo mi reče da idemo na jedno mjesto o kojem su Krajišnici sigurno dosta dugo sanjali da će ga osvojiti, što i jesu ali da ja nisam bio sa svojim suborcima kada su ga osvojili.

Vlašić!

Idemo preko Paklareva, mjesta gdje je rođen i rastao naš glumac i dramski umjetnik, veliki Bosanac i patriota Josip Pejaković. Uzbuđenje raste jer sam uvijek zamišljao i nekako imao sliku u svojoj glavi da nas četnici nemogu vidjeti sa Vlašića, mislim direktno Travnik.

Stajemo putem i pravim fotografije prekrasnih pogleda. Mjesta po kojima su hrabri Krajišnici oslobađali Bosnu i gdje su se vodile velike bitke s početka da sačuvamo svoju domovinu a onda jurišali u silovite napade.

Dolazimo blizu Galice, samog vrha Vlašića. Vidimo repetitor a sva okolina prekrivena snijegom, međutim izlazimo iz auta u upučujemo se prema jednom specifičnom mjestu. Još uvijek tragovi gdje su bile postavljene haubice odakle su gađali Travnik i sva ostala mjesta oko Travnika i onda dolazimo do fantastičnog pogleda, gdje vidite Travnik kao na dlanu. Osjetih jezu niz kičmu kao u onim trenucima pred samu bitku ili osjećaj koji dobijete iskustvom kada ste u opasanosti.

SVA BOSNA U JEDNOM POGLEDU!

Travnik kao na dlanu, vidite sve i jednu kuću, zgradu. Paklarevo ispod vas, tu je i Turbe – selo koje je sustavilo četnike da ne dopriju u Travnik. Bijelo Buče u kojem smo proveli dosta vremena i gdje su se vodile žestoke borbe. Sve vam je na dlanu.

Međutim problem je što su sve to ogromne daljine. Paklarevo je tačno ispod vas. Prepoznao sam mjesto gdje sam stražu čuvao, ali do tog mjesta ima i do 3.000 metara vazdušne linije i niko na nas nije mogao puškom dobaciti, ali je mogao, recimo baciti kamen skojim je prosto mogao glavu razbiti bilo kome dole.

Da ne bude ovaj nam samo priča o ratu, pogledajte slike ali moram dodati još samo ovo:

 

Ponosan sam što sam Krajišnik, Kozarčanin. Branili smo tuđe jer svoje nismo mogli, oslobodili veliki dio naše domovine i ko zna gdje bi stali da nas Međunarodna Zajednica nije zaustavila. I svi se moramo ponositi jer imamo s čim.

Vraćamo se na svoje i gradimo, drugi nam zavide, a oni koji bi trebali da nas vide i podržavaju (Sarajevo) leđa su nam okrenuli, da se sami izborimo za svoja prava u tom entitetu što ga oni priznaše kao dijelom BiH koji je za nas još uvijek porobljen a porobljeni su i oni u Federaciji samo to još uvijek ne znaju, jer nama ne treba ni RS niti Federacija nama treba jaka i stabilna Republika Bosna i Hercegovina.

Iz Kozarca:

Dobih ukor prije dva dana od mame Mirze. Niko mi ne reče da je u Kamičanima a spremao sam se da joj idem u bolnicu u Sarajevo, u posjetu a ona koji stotinu metara od moje kuće. Posjetio sam je. Izgleda lijepo kao i uvijek i puna te Kozaračke energije skojom zrače naše Kozarčanke.

Da podsjetimo; mama Mirza je bila gazijka 17. VKB, slobodno možemo reći da je na stotine života spasila, spašavala nas je i od gladi, od zime i od svega s čim bi jedna majka spašavala svoju djecu, zato je i prozvasmo mama i prema njoj smo se tako ophodili a i ona prema nama.

U zadnjih nekoliko mjeseci mama Mirza je bolesna. Posljedica ranjavanja uzrokavao joj je rak na desnoj strani pluča te je imala nekoliko operativnih zahvata. Kao što vidite, ispod ruke joj je postavljen dren poslije operacije i trenutno je na kemo-terapijama. Živi sama, ponosna kao i uvijek ali oštra i bez dlake na jeziku.

 

Selami i pozdravlja sve čitaoce kozarac.ba a posebno svoje saborce: Haru, Zlatu, Muniru, Beretku i ostale te svoju mnogobrojnu familiju.

Na pitanje da li joj je potrebana pomoć odgovara da je dobro, trenutno je liječenje sprečava da pokrene sva svoja prava koja joj pripadaju. Kaže pošaljite mi garantno pismo da i ona malo u Ameriku dođe i vidi tu zemlju a komšinca dodaje „ne damo joj ne možemo mi bez nje“.

Komšiluk je pazi i mama Mirza kaže da moram doslovice ovako napisati: „Allah im Dragi dao sve najbolje“. Jasna Softić, Murisa Softić, Edi Softić nemože nikako da se dovoljno zahvali. Iznenadili su je kada je došla iz bolnice, čak su joj i kuću okrečili. „Takav je komšiluk u Kamičanima“.

Kaže da je redovno obilaze ratni prijatelji a Maski i sam ratni vojni invalid ponudio joj je novac, što joj posebno znači i da joj je skoro srce prepuklo kada ju je posjetio. Tu su Hifo, Mehin, Švabo, čeri ama baš svi. Ja sam joj obečao, ako bude trebalo da ću dići kredit i poslati joj pomoć, našta ona ljutito reagira, onako kako samo ona zna.

Svi oni koji žele da se čuju s našom  mamom Mirzom, i daju joj podršku mogu joj se javiti na broj telefona 061 242 928.

O ženama koje su bile pripadnice Armije R BiH trebalo bih se više pisati jer one to zaslužuju, to su posebne žene sa izuzetnom hrabrošću.

Ervin Blažević – Švabo:

Možda je ova vijest trebala biti na prvom mjestu. Naš Švabo sa svojom cijenjenom hanumom očekuje četvrto dijete. Čestitke familiji Blažević. Povodom toga, dopustićete mi da u ime svih Vas predložim i napravim jedan jednostavan plan i tako iznenadimo Švabinu suprugu (na američki način). Ne mogu o tome pisati jer će i ona ovo čitati stoga mi se javite na e-mail: [email protected]

Hvala vam svima na komentarima za moje prethodne tekstove. Možda ima propusta ali nije jednostavno napisati tekst u kratkom roku i sa svim tačnim podatcima, međutim u komentarima imamo dosta dobrih prijedlaga i pisanja stoga Vas pozivam da se aktivnije uključite na ovoj našoj stranici.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.