svabo
Trinaeste godine nakon Dejtonskog sporazuma, najviši organi vlasti u RS-u su jedinstveni u stavu o mogućnosti referenduma za otcjepljenje od Bosne i Hercegovine.
Presudna odgovornost za ovu blamažu i kompromitaciju mirovne misije u BiH na čelu sa OHR-om snose međunarodni autoriteti kao garanti dejtonskog mira i bh. države.
Sunovrat poratnog reformskog procesa traje već dvije godine. Negativni obrat u BiH počeo je padom vlade koju je vodio SDS i deklasiranjem vođe te stranke tadašnjeg predsjednika RS-a Dragana Čavića. U Čavićevo vrijeme uspostavljena je Komisija za Srebrenicu, izvršena reforma oružanih snaga, što je najznačajnije postdejtonsko postignuće, a reforma policije dovedena do pred završetak i to na famozna tri evropska principa. Vođa SNSD-a Milorad Dodik, dok je još bio u opoziciji, dao je saglasnost za takvu reformu.
Povratak Harisa Silajdžića na političku scenu je krajnje negativna činjenica. Zbog njegovih ličnih interesa onemogućeno je usvajanje aprilskih ustavnih amandmana s kojim bi bh. država bila nemjerljivo jača i funkcionalnija nego danas.
Negativnom trendu bitno su doprinijeli međunarodni faktori najavom ukidanja Ureda visokog predstavnika i postavljanjem za visokog predstavnika Kristijana Švarc Šilinga koji se ponašao kao da je odluka o ukidanju OHR-a već donesena.
U taj prazni politički prostor ubacio se novi premijer RS-a. Dodik je – na valu predizborne euforije i postizbornog trijumfa, koji ga je učinio vladarem RS-a i ključnom političkom ličnošću u zemlji – zaustavio proces jačanja bh. države i obesnažio evroatlantski integracijski zamah.
Dodik otvoreno uživa u činjenici da je RS danas gospodar sudbine BiH, a prije dvije godine politički i psihološki u RS-u je bh. država prihvaćena kao neumitnost, kao i ključni reformski zahvati na njenom snaženju i putu ka EU i NATO. Do čega je doveo taj politički obrat svjedoči rezolucija Narodne skupštine RS-a s prijetnjom otcjepljenja.
Policijska reforma je karikirana do mjere interesa RS-a, aprilski amandmani oglašeni su mrtvim. Kosovska tema iskorištena je za oživljavanje svesrpskog omame, prekodrinskog sentimenta i manipulatorskog traženja u činu kosovske nezavisnosti dokaza za secesiju RS-a.
Onima koji smatraju da je rezolucija o referendumu tek politička iznudica kojom Dodik želi da utiša zahtjeve opozicije da ispuni predizborna obećanja, neka kao odgovor posluži pričica da je jedan od ambasadora kazao da će se od bh. države do kraja godine tražiti da prizna Kosovo.
Dodik je odgovorio da će u tom slučaju RS postati nezavisna država, uz poruku da međunarodni faktori vide da li to mogu spriječiti. Da su stvari otišle predaleko svjedoči i “ozbiljna zabrinutost“ visokog predstavnika Miroslava Lajčaka zbog rezolucije NSRS-a, kojem pri tom ne pada na pamet da se upita koliko je on doprinio tom otvorenom i bezobzirnom ataku na suštinu Dejtonskog sporazuma, čiji je formacijski prvi pravobranitelj.
Ambasadori država Evropske unije u BiH odlučno se protive toj rezoluciji, a Dodik im odgovara da su time izašli iz svojih ingerencija.
Osionosti velikosrpskih nacionalista bitno doprinosi podrška Rusije koja je na ovim prostorima sve aktivniji remetilački činilac. No, prvenstvena je odgovornost OUN-a, SAD-a, EU i NATO-a, kao ključnih jamaca dejtonskog mira, što je stanje s BiH danas takvo kako je.
Među brojnim domaćim i stranim dejtonskim profiterima (političkim i finansijskim), u ovom trenu najveći probitak ostvaruje RS kao geopolitička nagrada velikosrpstvu. Dodiku, čini se, niko ništa ne može.
Bitka između BiH i RS-a sada se svodi na odmjeravanje između Dodika, sa moskovsko-beogradskim zaleđem, i međunarodnih autoriteta nad BiH. I dobro je da je tako.
Nužno je učiniti sve da se što prije potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. To bi trebalo da bude početak kraja dodikovštine.
Piše: Zija Dizdarević (Oslobodjenje)
Add comment