Kozarac.ba

Prijedor: Lives from the Bosnian Genocide

Redžić piše:

Bili smo vec kupili i tuku i sve sto ide uz nju da kao pravi Pilgrimi proslavimo Dan zahvalnosti, a onda smo od Jasminke i Dzevada saznali da ce se bas tog vikenda otvoriti izlozba o genocidu u Prijedoru pod nazivom: Prijedor: Lives from the Bosnian Genocide.

Da se odlucimo pomoglo nam je saznanje da ce se uz izlozbu odrzati i proslava Dana Drzavnosti nase zemlje, a da se ocekuje prisustvo Eda Vulliamy-a.

Avionska karte su vec odavno rasprodate za sve letove i nije nam preostalo nista drugo nego sjesti u auto pa “hljumati “ 11-12 sahata. Kazem hljumati jer za ovih sest i po godina koliko sam u Coloradu ni jednom nisam pozelio da se vozim na istok. Colorado istocno od Denvera i cijeli Kansas su jedna ogromna njiva u kojoj su i kravlje balege znacajna uzvisenja. Put je ravan i toliko uzbudljiv da se svakih desetak minuta moras samarati da ne zaspes od dosade. Kolovoz je kao tepsija i pored svega toga dozvoljena je brzina od samo 70 milja na sahat (oko 112km/h).

Proslava Dana drzavnosti odrzana je u organizaciji BH udruzenja u ST. Louisu u vrlo lijepom ambijentu i na veoma dostojanstven nacin. Vrlo kratki i odmjereni govori i pozdravi, od kojih je na mene najimpresivniji utisak ostavio govor Eda Vulliamya.

Poceo je govor tako sto se okrenuo zidu na kome je visila nasa zastava i rekao: “Volim te Bosno!”, a zavrsio rijecima;”Slobodna Bosna do Drine!”.

Izmedju toga sve je bilo protkano jednom nemjerljivom ljubavi prema Bosni i Hercegovini. Iz svake njegove rijeci kljuca ljubav prema nasoj zemlji, suosjecanje s onim kroz sta smo prosli, radost zbog uspjeha koji postizemo i osjecaj strijepnje hocemo li i dokle cemo izdrzati..

Govore je slijedilo veselje i otkad sam u ovoj zemlji nisam prisustvovao kvalitetnijiem muzickom repertoaru, ustvari ovo je prvi put da mi je bilo ugodno i da nisam napustio salu zbog raznoraznih ceca, cica, mica i jos kojekakvih pica ”¦ Muzicari od kojih je jedan nas Enes Bosnic, brat puno poznatijeg Ede zaista su zasluzili sve komplimente.

Ed Vulliamy opet je pokazao svu svoju velicinu. Veselio se iz dubine duse, igrao i plesao, vidjelo se da je u svemu uz nas.

U jednom trenutku kaze mi Mirsad Dzonlagic : -Hajde da ga pozdravimo. Odgovorio sam da smo mi ovdje “slobodni strijelci” da ne predstavljamo nikoga i ne znam kako bi to islo.

Mirso se nije dao zbuniti:- Predstavljamo sebe, a taj covjek ima velikog udjela sto smo veceras ovdje, a ne na drugom svijetu. Sta mislis da on nije usao u logore koliko bi nas jos bilo pobijeno.

Obratili smo se Edu sa izrazima zahvalnosti, ali on je rekao: Vama hvala, svima vama sto se ne predajete sto se borite i sto sirite istinu o Bosni.

Pored Eda snazno me se dojmio i Patrick McCarthy,sa Fontbonne University iz St. Louisa, koji je puno pomogao u oba ova dogadjaja i koji je pokazao zavidan fond rijeci naseg jezika.

Izlozbu pod nazivom: “Prijedor: Lives from the Bosnian Genocide” pripremili su clanovi Udruzenja stanovnika opstine Prijedor u St. Loiusu, na celu sa Amirom Karadzicem. Veliku pomoc pruzila je grupa profesora sa Fontbonne University , a prostor za izlozbu osigurala je Jevrejska zajednica u svom Muzeju holokausta.

Od Jevreja svakako mozemo i trebali bismo puno toga nauciti, a jedna od najvaznijih stvari je pamcenje. Oni pamte i dobro i lose . Ljetos su mi u Chicagu rekli da su prilikom trazenja dozvole za dzamiju odbijani nekoliko puta, a da su dozvolu dobili kad je na funkciju gradonacelnika izabran Jevrej. Njega je motiviralo to sto su Bosanci bili jedini koji su u srednjem vijeku pruzili utociste Jevrejima nakon sto ih je inkvizicija protjerala iz Spanije.

U vrlo kratkom razgovoru sa Jean Cavender, direktoricom Muzeja holokausta u St. Louisu spomenuo sam ovaj detalj, a ona mi je rekla: Znamo mi to i duzni smo da pamtimo.

Sve se fino poklopilo, izorganiziralo i ustimalo tako da se stice jedan vrlo pozitivan utisak.

Muzej holokausta je bio premalen da primi sve koji su dosli na otvorenje, iako nam vrijeme nije bilo naklonjeno. Ono sto me je iznenadilo je da je, po mojoj procjeni prisustvovalo puno vise Amerikanaca nego Bosanaca i Hercegovaca i uz mali broj casnih izuzetaka prisutni su uglavnom bili s podrucja opcine Prijedor. Prema procjenama u St. Louisu zivi preko pedeset hiljada Bosanaca i Hercegovaca, a ovdje ih je bio jedan mali postotak.

Poznavajuci Amere nije me nimalo iznenadilo njihovo zanimanje i njihovo prisustvo ovom dogadjaju. Na njihovim licima odrazavalo se puno vise emocija nego na nasim; mi kao da smo vec oguglali na ovo i sve te fotografije i dokumenti koji izazivaju zaprepastenje na nas manje djeluju. Kad sam jednoj gospodji dao malo vise informacija o jednoj fotografiji cudila se kako o svemu pricam s dozom smirenosti, a ona se tresla.

Izlozbi je prisustvovala i ambasadorica nase zemlje Bisera Turkovic, po ocu Resicka, iz Prijedora. Bisera Turkovic je za mene prijatno politicko osvjezenje u nasoj sivoj politickoj mocvari. Odrzala je emotivan, poucan govor najvecim dijelom se obracajuci mladima.

Medjutim najvise paznje i emocija izavao je govor Eda Vulliamya. Taj covjek nije nista zaboravio, njemu je prije vise od petnaest godina sve bilo jasno i on i danas izvrsno detektira sve probleme. Sa kakvim je samo ushicenjem govorio o Kozarcu, nazvavsi ga “miraclom”.

Mislim da je izlozba u potpunosti ostvarila svoj cilj, a to je da se predoce uzasi i stradanja civilnog nesrpskog stanovnistva na prijedorskoj opcini, koji su takvih razmjera da im je dato pravo ime: GENOCID, da ta stradanja nikad nisu do kraja istrazena i valorizirana i da je ovo hvale vrijedan pokusaj u tome pravcu. Puno toga nije ni prezentirano na samom otvaranju, a izlozba ce obici i neke vece americke gradove sa znacajnom koncentracijom nasih ljudi.

Pored toga sto sam ostao bez svoje “ Thanksgivinske tuke” ( Jasminka je pripremila izvrsnu) i sto sam se upustio u hazard voznje oko dvije hiljade milja ni jednog trenutka se nisam pokajao ni ja ni moji saputnici. Na protiv bilo bi mi zao da ovo nisam video.U tih preko pedeset hiljada nasih ljudi puno je Prijedorcan i Kozarcana koji su dali svoj pecat ovom gradu i bio mi je uzitak i zadovoljstvo sresti neke od njih.

Nasim domacinima, Jasminki i Dzevadu Hadzibegovic neizmjerno hvala na svemu sto su ucinili da ovi danu ostanu jedna od najprijatnijih uspomena iz ove zemlje.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.