Kozarac.ba

Ramazanski ders…

 

Koliko bi ljudi bili spremni platiti osjećaj stalne sreće i duševne smirenosti i lagodnosti? Sigurno mnogo, ako ne sve ono što posjeduju, jer je i svrha zbog koje ljudi čeznu i žrtvuju se na putu stjecanja materijalnih ili duhovnih dobara i vrijednosti, upravo pokušaj ostvarenja sreće i duševnog ”“ unutarnjeg, srčanog zadovoljstva!

Postavimo li ikad sebi pitanje koliko smo spremni da se materijalno, fizički i duhovno žrtvujemo za ideale koje slijedimo, zagovaramo i za njima žudimo: da vidimo, recimo, Poslanika, s.a.v.s., da ga zgrlimo, da nam on, s.a.v.s., pruži jedan osmijeh i toplu riječ, da nas oslovi svojim sljedbenicima?!

Ili da saznamo da nas je Gospodar nebesa i Zemlje i svega među njima zavolio, da je On, Svemoćni, Svojim govorom spomenuo naše ime i obznanio Džibrilu, a.s, i drugim stanovnicima nebesa da je On, Uzvišeni, Koji je neovisan o Svojim stvorenjima, ljubav Svoju (mehabbet) darovao tim, građom i snagom malim i slabim, predanim robovima?!

Put za stjecanje tako visokog položaja kod Allaha Uzvišenog, Vjerovjesnik, s.a.v.s., nam je jasno pokazao i zacrtao, a vijest o uspjehu neće nam biti dostavljena, osim što možemo, prateći istinite išarete, primijetiti kroz svoje duhovno ”“ srčano stanje, kroz imanski uspjeh u životu, kroz količinu i kvalitet djela koja radimo: da li nam se, naprimjer, iz časa u čas, iz dana u dan otvaraju putevi novih, većih i ljepših dobara i ibadeta, ili su nam, u suprotnom, i farzovi postali teški, naporni, nurom neprosvijetljeni, lijepim osjećajima nezačinjeni, koje samo što obavimo, ili još i za vrijeme obavljanja, počnemo vršljati po dunjalučkim stazama, pijacama, trgovima i trgovinama, žudeći za ukrasima prolaznoga svijeta, ne razmišljajući o riznicama i ljepoti onoga vječnoga?!

Ukupno naše (ne)imansko stanje odražava se na našu svakodnevnicu, na iskušenja i kazne, pa nekada savladamo iskušenje, budemo pošteđeni kazne, a drugi put, pak, posrnemo i budemo kažnjeni.

Nije dovoljno samo jezikom očitovati vjerovanje, to je polazna i prva faza uspinjanja imanskim ljestvama, jer se ključ tajne krije u nečemu drugom, u pretvaranju cijelog osobnog djelovanja i života ”“ javnog i tajnog, radosti i tuge, zdravlja i bolesti, riječi i šutnje, misli i ideja, mladosti i starosti, snage i slabosti, bogatstva i bijede, u oblik pokornosti ”“ ibadeta Gospodaru Koji nas stvori.

Radi boljeg i potpunijeg rasvjetljenja nekih pitanja vezanih za ovu temu, potpomognut ćemo se komentarom hadisa u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., govori ashabima, r.a.:

”Neki čovjek (iz naroda prije vas) prošao je pored (oborene) krošnje drveta, koja se ispriječila na putu, pa je rekao: ‘Tako mi Allaha, sklonit ću ovo kako ne bi smetalo muslimanima’ ”“ pa je zbog toga uveden u Džennet.”

(Muslim)

U drugoj predaji istog hadisa stoji da je ashab Ebu Berze, r.a., kazao: ”O Allahov Vjerovjesniče, poduči me nečemu što će mi koristiti!” Pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ukloni s puta sve ono što smeta muslimanima!”

(Muslim)

Ko uklanja s puta ono što šteti i smeta, Allah mu otvara puteve dobra

Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., podučava ashabe, r.a., da na svakom mjestu, u svakoj prilici, čine dobra djela, te da je svako korisno djelo koje se učini radi Allaha Uzvišenog čin ibadeta.

Možda smo u poimanju termina ibadet, koji tumačimo kao pokornost, predanost ili robovanje Allahu Svemoćnom, kratkovidni, smatrajući da se to odnosi samo na izvršavanje farzova i ustezanje od harama, ne primjećujući da time, svjesno ili nesvjesno, ustvari islamu oduzimamo dimenziju i epitet sveobuhvatnosti, kako vremensku tako i praktičnu.

To bi značilo da muslimani moramo biti samo od namaza do namaza, od ramazana do drugog…, ili u onim prilikama kada treba reći: Ja sam musliman, to ne jedem ili ne pijem, jer je to po islamu zabranjeno, ostavljajući toliko vremena i prostora u svojim životima da budu uređivani po nekim ljudskim normama ponašanja, bontonima, modernim trendovima i tome slično.

Ovdje, ne samo da se radi o pogrešnom ili skučenom poimanju ibadeta već previđamo da i najmanja i za nas možda mizerna i bezvrijedna djela kod Allaha Uzvišenog mogu biti tako velika da se njima zasluži Džennet, Allahova milost i oprost svih grijeha.

Zašto je to tako?

Zato što Allah Svemilosni djela vrednuje po namjerama i kada nagrađuje ”“ On ne dopušta da neko Njegovo stvorenje ima plemenitiji postupak ili epitet od Njega.

To se da zaključiti iz hadisi-kudsijja u kojem stoji:

”Allah je nekome od Svojih robova podario imetak, pa će ga na Sudnjem danu upitati: ‘O robe Moj, darovao sam ti imetak, pa kako si s njim postupao?!’ Rob će odgovoriti: ‘Gospodaru moj, pozajmljivao sam ga ljudima, a moj običaj je bio da, ako vidim da je dužnik siromašan, odgodim mu vraćanje duga, a ako je imućan, onda mu pregledam to što je zakasnio.’ Tada će Allah kazati: ‘To svojstvo više dolikuje Meni, prijeđite preko loših postupaka Moga roba.”’

(Muslim)

U kontekstu Allahovog zakona nagrađivanja robova, On uzvraća na isti način, pa se neki vidovi Njegove nagrade očituju i primijete još na dunjaluku.

Tako onome ko udjeljuje, Allah povećava imetak, onome ko veliča Milostivog i podiže Njegov pomen, On podigne njegov ugled i pojavu kod ljudi. Onoga ko štiti slabe i nemoćne, Allah sačuva slabosti, bolesti i nemoći da uzvrati silnicima. Onome ko izlaže svoje tijelo i život na Allahovom putu, On mu dadne ljepotu, snagu i potpuno uživanje životnog duha na dunjaluku, a na Ahiretu najviše počasti i užitke. Onome ko uklanja s puta ono što šteti i smeta muslimanima, Allah otvara puteve dobra i štiti ga od onoga što bi mu moglo nauditi od zala ljudi…

U vezi s ovim jedan od učenih pobožnjaka iz prvog perioda islama kaže: ”Kada bi čovjek u najskrovitijem mjestu, daleko od očiju ljudi, spominjao i veličao Allaha Uzvišenog ili radio neko drugo dobro djelo, On bi učinio da se pročuje njegov glas i uzdigne pomen, zbog dobra koje je radio.”

Zar malo djelo i samo jedan čin zavređuje tako veliku nagradu kod Allaha?!

Allahov odabranik Muhammed, s.a.v.s., kroz hadis nas uči da prvi i osnovni cilj vjernika treba da bude činjenje dobra i ibadeta, te da pohrli ka dobru kada god mu se ukaže prilika.

Kao što je mudrost izgubljena stvar vjernika, i on je najpreči da je uzme, tako je i prilika za činjenjem dobra poziv, ako ne i obaveza, ponajprije muslimanu, da uradi i kaže: ”To radim zato što sam musliman. To činim samo radi zadovoljstva Gospodara Velikoga.”

Muslimani trebaju biti vjesnici dobra i preteče u njegovom činjenju i promoviranju. Da svojim lijepim postupcima pokazujemo i dokazujemo drugim narodima šta je islam i čemu nas on uči i poziva. Doista su u prva dva stoljeća islama mnogi narodi prihvatili Poslanikov poziv u pokoravanju jednom Bogu ”“ Allahu Uzvišenom, vidjevši lijepu praksu muslimana, no danas se mnogi novi muslimani, koji su ostavili jevrejstvo, kršćanstvo ili neku drugu vjeru, čude muslimanima po rođenju i njihovim lošim postupcima, zahvaljujući Allahu Uzvišenom što su islam upoznali kroz knjige, a ne kroz praksu muslimana, jer bi ga tada možda osuđivali, a ne prigrlili kao luču spasa.

Donekle nas još kopka misao kako tako malo djelo i samo jedan čin zavređuje tako veliku nagradu kod Allaha Uzvišenog?

Odgovor je možda u samom ideološkom opredjeljenju tog čovjeka koji je uklonio ono što je smetalo drugim muslimanima, a koje se očituje kroz sljedeće: on je to, prije svega, učinio radi zadovoljstva svoga Gospodara, zatim se tu nazire osjećaj pripadnosti jednom ummetu i ljubavi prema njemu, što ga je ponukalo da od njih otkloni jedan mali problem, a koji je on mogao riješiti, i na kraju u postupku tog čovjeka primjećuje se promicanje ideje napretka muslimanskog ummeta radi kojeg je otklonio ispriječenu krošnju, jer bi ona mogla da zasmeta nekoj akciji muslimana, širenju nekog dobra, pa je on svojim trudom otklonio tu prepreku, olakšavajući konjici istine da baklju dobročinstva pronosi što brže kroz tmine zablude.

Hadiska poruka doista je dojmljiva i gotovo neiscrpna, jer nas upućuje i na štetnost i pogubnost autističkog, usamljenog, zatvorenog načina življenja, koje je danas primjetno kod nas, ali na Zapadu je još upečatljivije, gdje sve više tehnička sredstva, poput mobilnih telefona, internet mreže, bankovnog poslovanja, audio i video zabavnih sredstava, kućnih dostava hrane i drugih potrepština, čine čovjeka zatvorenim, istrgnutim iz društvene stvarnosti, svijetom za sebe, koji nema ili ne vidi potrebu za živom komunikacijom i životom sa drugim ljudima u svojoj široj ili daljoj okolini.

Hadis nas poziva na solidarnost, međusobnu pažnji i brigu, na dobročinstvo čije plodove ne moramo sami kušati da bi imalo epitet dobra, nego da je ono smisaono i vrijedno ako će biti od koristi bilo kojem živom stvorenju, pa makar i decenijama ili stoljećima nakon nas.

Učitelj najboljeg ummeta, s.a.v.s., na upit ashaba, r.a., da ga uputi na djelo koje će mu koristiti, upućuje ga na otklanjanje štetnoga s puta koji koriste ljudi.

Zadivljujuća konstatacija da je i tako mala stvar od velike koristi, s jedne strane, a s druge strane, fascinirajuća činjenica da Vjerovjesnik, s.a.v.s., svome drugu i sljedbeniku, r.a., izriče samo jedan savjet: da čisti puteve i staze svojoj braći u vjeri, drugim riječima kazano.

I ashab, r.a., bez poniženja i uvrede prihvata da svu svoju pažnju i energiju usmjeri na takav zadatak, za neke danas možda mizeran i uvredljiv čin, jer mu je onaj kojeg voli, s.a.v.s., rekao da će mu to koristiti.

Hadis ne govori da ovaj vrijedni ashab, r.a., nije bio vrijedan da stupi u borbeni stroj, predvodi muslimane u boju, politici ili oponaša neku drugu društveno-korisnu funkciju, nego ukazuje na brižnost ashaba, r.a, da utroše svoje vrijeme u ono što će im na dunjaluku koristiti, a na Ahiretu darovati Allahovu milost i Njegovo zadovoljstvo.

Vrijedni Ebu Berze, r.a., ne samo da nam prenosi ono što mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., oporučio nego time želi postići još jedno dobro, primjenjujući hadis: ”Ko uputi na dobro, imat će nagradu kao i onaj ko to dobro uradi”, podučavajući nas da, po rezonu i trudu, male i lake stvari, odnosno dobra djela imaju svoju vrijednost i plod, pogotovo ako takvo dobročinstvo postane stalna praksa i običaj.

Nakon ovakve hadiske poruke i stava ashaba, r.a., trebamo se zapitati koliko mi kao pojedinci, a i zajednica, činimo ovakvih malih općekorisnih djela, i da li uopće podstičeno na njih?

Nema dvojbe da su ashabi, r.a., izvršavali sve farzove i najbolje se čuvali harama, zato i jesu kaderom izabrani da budu pomagači posljednjeg Allahovog izaslanika čovječanstvu, s.a.v.s., no i pored te svoje dobrote i ustrajavanja u ibadetima, oni su tražili da im Vjerovjesnik, s.a.v.s., oporuči neke dodatne obaveze i uputi ih na još neka dobra.

Jednom ashabu, r.a., koji je rekao da nema imetka da udjeljuje, niti poznaje neki zanat da bi nekoga time mogao okoristiti, Poslanik, s.a.v.s, oporučio je: ”Onda pazi da nekoga ne povrijediš”, drugom je rekao: ”Obuzdaj svoju srdžbu!”, trećem je kazao: ”Čuvaj svoj jezik”, četvrtom je oporučio: ”Neka ti jezik uvijek bude vlažan od zikra ”“ slavljenja Allaha”, dajući svakome ponaosob priliku da zaradi što više dobra, jer je, poznavajući ih pojedinačno, znao da ta djela najlakše i najbolje mogu ispuniti, ili im je kroz date oporuke liječio mahane i slabosti koje su ih sputavale u dobru ili ih odvodile u grijeh.

No, mi kakvi jesmo ”“ slabi u ibadetima, nemarni za nafilama, krhki na iskušenju, povodljivi za strastima, željni dunjaluka, duhom nejaki, srcem prevrtljivi, shrvani mahanama, ne nalazimo volje da se obavežemo na neki društveno općekoristan posao kojim bismo riješili jedan problem ili zadatak muslimana.

Da iskreno u ime Allaha, odgovorno i odlučno, svojim trudom olakšamo makar i najmanju brigu islama i muslimana, štedeći kroz to njihov trud, energiju, misao i vrijeme, a ujedno usmjeravajući te ušteđene vrijednosti i potencijal ummeta u korisnije i važnije poslove.

Kroz to bismo pokazivali ljepotu islama i na najljepši način pronosili njegovu ideju i promicali svetu da'wetsku misiju.

To bi bio prepoznatljiv znak našeg čvrstog i istinskog vjerovanja, lijek za prikriveno licemjerstvo od kojeg možda bolujemo, a i ne primjećujemo. Ashabi, r.a., a i prve generacije muslimana nakon njih, bojali su se zamki licemjerstva ”“ da govore ono što ne rade, a da rade ono što im nije naređeno, pa su se često pitali: ”Da li smo licemjeri ”“ munafici?!”

I pored teoretskog odgovora, kako kaže jedan tabi'in svome učeniku: ”Da si munafik nikada te ne bi mučila takva misao, jer munafici sebi umisle da su najbolji među ljudima”, naši dobri prethodnici su negaciju licemjerstva htjeli da potvrde u praksi, trošenjem vremena i energije u služenju islamu i muslimanima, jer su znali da je granica između licemjerstva i čestitosti neprimijetna osim predanim i vrijednim robovima, zato je i Omer, r.a., pitao Huzejfu, r.a., kojem je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obznanio imena munafika: ”Da li je mene Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo među njima?!”

A Hasan el-Basri, r.h., o brojnosti munafika još u njegovo vrijeme kaže: ”Kada bi munaficima izrasli repovi koji bi se vukli po zemlji, vjernici ne bi pronašli ni pedlja slobodne zemlje na koji bi spustili svoja stopala.”

(Akvalun fil-iman, El-Hatib, 119.)

Poslije ovoga, razborit musliman će odrediti svoj položaj u zajednici muslimana.

Hadis indirektno govori i o pojedinačnoj odgovornosti muslimana koji će se nepokolebljivo žrtvovati za dobrobit muslimana kada god mu se ukaže prilika.

On neće žaliti truda, vremena ili nečega drugog, ako se pred njim, prije drugih muslimana, nađe neki problem ili zadatak koji je u biti izazov svim muslimanima.

Ovo nas poziva na promjenu ličnih standarda vrijednosti i kodeksa ponašanja, jer naša današnja praksa, a to se odražava kroz cjelokupno stanje muslimana, dokazuje da mi stavljamo lične interese ispred interesa islama, a trebalo bi da bude obrnuto, odnosno da naš osnovni cilj bude napredak islama i širenje Allahovog svjetla, a naše lične brige i interesi da slijede tek nakon toga.

Drugim riječima kazano, da većinu svoga vremena isplaniramo i trošimo u služenju islamu i muslimanima, a ono malo preostalog ”“ slobodnog da koristimo u rješavanju ličnih potreba i odmoru, jer nećemo upotpuniti svoje vjerovanje dok nam Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., ne budu preči i draži od svega drugoga.

S druge strane, a u kontekstu odgovornosti, hadis je upozorenje onima koji obnašaju neku društvenu funkciju i vode poslove od općeg ”“ kolektivnog interesa muslimana da paze šta i kako rade, jer će za svaki svoj postupak biti pitani, a naročito moraju biti oprezni i odgovorni po pitanju trošenja materijalnih sredstava koja su im muslimani povjerili.

I na kraju, molim Allaha Uzvišenog da nas uputi na dobra koja će nam svima biti od koristi, te da nas učini predanim robovima Svojim i služiteljima islama i muslimana, a najbolji od ljudi, kako kaže Poslanik, s.a.v.s., je onaj koji ljudima najviše koristi.

 

(prof. Ismet Purdić, Saff)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.