Ramazanska prica: Mekteb

nido2 piše:

Uvod:

Tekst, koji sam vam, poštovani čitatelji, priredio za ovo ramazansko vrijeme, ima samo jednu intenciju, a ta ja da nas podsjeti još jednom na ono što već svi, ionako znamo, a to je nemjerljiva važnost vjere za naše živote.

Vjera je znala napraviti neslućene pomake u određenim povijesnim okolnostima, kako na općem planu, tako i unutar manje zajednice ili čak obitelji. Roman, koji sam, s božjom pomoći, naumio napisati, bavi se i mojim promišljanjem religijskog utjecaja na jednu carsijsku obitelj u vremenima, za koja znamo samo još iz požutjelih knjiga.

Tekst je bilo jako teško prilagoditi da funkcionira neovisno od ostatka price, ali sam ja, po svaku cijenu, htio održati svoju, sad već malu tradiciju, da uoči prve ramazanske noći, dodam i svoje, zemaljske boje na prekrasni i blagoslovljeni ambijent, u kojemu nam naš Gospodar, na tako jasan način, daje znati da smo baš mi, taj Njegov ummet.

Ne bi trebali zažmiriti na tu spoznaju. Prezentirani insert je dio jedne vece price i samo otvara perspektivu, o čijim ćete reperkusijama čitati kasnije, ako Bog da, a ako i ne budete čitali, dat’ će vam misliti, barem se nadam!

Sretan vam Ramazan, dragi moji!!!

Mekteb

Džematska kuća se prislonila na brinu uz potok, s njegove lijeve strane, a od džamije i mezarluka djelila ju je samo klimava pomosnica, postavljena nešto niže u produžetku brajde, koja je natkrivala taj dio avlije.

Svi koji su dolazili u džamiju sa sjeverozapadne strane, a zaseok se na tu stranu i prostirao, uvlačeći se blago pod prve obronke Kozare, morali su proći kroz avliju i prijeći pomosnicu, ako nisu, zbog nekog drugog razloga, potok pregazili nekih dvjestotinjak metara niže, na Velikom mostu.

Jednog petka, na hutbi, hafiz je iznio svoj prijedlog, koji se imao, kao i svi njegovi raniji prijedlozi, često i teško shvatljivi ili barem čudni, u što kraćem vremenu provesti, ne ostavljajući nikakve sumnje “ …jer sumnja i podozrivost su od Šejtana i koče napredak!”

Iako su već nakon takvog njegovog obrazloženja svi znali kako će ta stvar završiti, hafiz se fino pomučio dok je nagovorio seljane da djecu, barem dva puta heftično, šalju na mektebsku nastavu. Nije ih bilo lako nagovoriti da ta dva dana djecu oslobode od poljskih radova ili odlazaka u šumu, barem onoliko vremena koliko će provesti slušajući vjersku nastavu.

Morao je upotrijebiti sav svoj ugled i znanje, a tamo gdje ni to nije bilo dovoljno, potezao je za riječima iz Svete Knjige, protiv kojih argumenti druge strane nisu imali nikakvu snagu.

Kako bilo da bilo, a ni hafiz se nije volio previše prisjećati tih tegobnih pregovora, djeca su počela dolaziti u podrum džematske kuće, čiji je zemljani pod bio nastrt hasurom, koja je pamtila i bolje dane.

Odlasci u mekteb bili su za Osmu neusporedivi s bilo čime drugim. Ponekad mu se činilo da babo brani sve do čega je djeci stalo, a da sve teške stvari čini još težima, no kad je bio u pitanju odlazak na mektebsku nastavu, nikad se nije protivio.

Slutio je da u tome hafiz ima svoje prste, ali se nije previše zamarao potankostima vezanim za taj slučaj,već je nastojao uživati u toj novoj okolnosti, koju je shvatao kao nagradu. U mektebu je Osmu obavijao jedan poseban osjećaj, koji nije mogao ni sa kime podijeliti. Sve što bi hafiz efendija izgovorio svojim usporenim i umornim, ali zato ne i manje energičnim glasom, ispunjavalo ga je novim svjetlom i davalo mu lakoću, kakvu nikad nije osjetio izvan tih zidova.

I dok je klečao skupljenih koljena i načuljenih ušiju slušao umirujući hafizov glas, koji je govorio o njihovom okruženju, glasom najmudrije od svih Knjiga, stvarajući slike predivnih i dotad neviđenih boja, znao je da su hafizove priče istinite i da su njegove slike prave, a da je surova stvarnost iza zidova božje kuće, nešto što je moguće popravljati i nadograđivati.

Samo tako je sve dobijalo pravi smisao. Nada i svjetlo izbijali su iz svake starčeve riječi i Osmo bi ga mogao slušati danima, a da ne trepne.

Svijet iz kojeg su hafizove riječi dolazile bio je mjesto Osminog otkrovenja i od kad mu se ta spoznaja probila u misli, nestali su svi strahovi i sve zebnje, nije bilo nedoumica, a stvari, koje su se činile neprozirnima i maglovitima imale su odjednom svoje ishodište i sukladno tome moglo se uvijek vratiti do samog mjesta gdje su se jasno vidjele i mogle objasniti.

“Sva su objašnjenja u Njegovoj Knjizi i ko god ih traži, naći će!” govorio je hafiz, zagledan u zrna tespiha, povremeno dižući glavu prema tački u dubini prostora,  ovisno o tome da li je molitvu izgovarao mehanički ili je bio zanesen  njezinom porukom, tražeći u nekoj, samo njemu dostupnoj dubini, sliku koja će odgovarati tim riječima.

“Bismillahirahmanirahim!” izgovori hafiz, mijenjajući temu, značajno podižići intonaciju na zadnjim slogovima, dajući zapričanoj djeci do znanja da bi trebali pažljivije saslušati ono što je slijedilo Glasovi se utišaše. Zadnji su diskusiju prekinuli Arif i Ahmet, Osmina starija braća.

“ Arife, jabuko moja, jesi li čuo, što sam maloprije rekao!?” upita ga hafiz.

“ Bismillahirahmanirahim!!!” šaptali su mali šapači sa svih strana.

“ Znaš da ne čujem dobro, pa ponovi Arife!” nadjača hafiz šaptače

“ Rekli ste “Bismillahirahmanirahim!”, hafize! Evo svi su čuli, neka potvrde!” branio se Arif, naslučujući razlog zbog kojeg je hafiz baš njega prozvao.

“ E, jesam, vala! A zašto sam baš to rekao!?”

Na tom mjestu se Arif malo zamisli, očekujući opet pomoć šaptača, no u svom povelikom neznaju nije mogao predvidjeti da je bilo malo teže došapnuti takav odgovor. No, iako Arif i nije bio neki znalac, kad su te učene stvari u pitanju, bio je rođeni borac i nije mu padalo na pamet da se preda bez borbe, pa započe svoj govor, čija je prva namjera bila da dobije na vremenu, a poslije će se već nekako izvući.

“ Pa, sve bi trebali započinjati tim rječima, tako ste jadnom rekli, ali sad se ne mogu sjetiti, zašto je to baš tako, no ako hafiz kaže, ko sam ja da se protivim!” ponosno završi Arif.

“ Ma, nemoj! I sad misliš da si me preš’o, ha!? Pa, ne bih ja bio hafiz, da me može svaki magarac preći! Na hasuru i slušaj! Zar ne vidiš šejtana, tamo na dovratku, kako trlja ruke! Uvijek je nešto veseo, kad tebe ispitujem!”

Sve dječje glave su se brzo okrenule prema vratima, ali osim traka sunca koji je presijecao podrumsku prašinu, između suhih, ispucalih, hrastvih dasaka, nisu vidjeli ništa.

“ Pa, nema nikoga na dovratku!” nesigurno izleti Ahmet

“ Kako misliš, nema nikog, nesrećo jedna!? Estagfirullah! Estagfirullah!” čudio se hafiz.

“ Pa, rekli ste da ne smijemo lagati, jer bi nas Allah mogao kazniti, a ja doista nisam vidio nikog na vratima! Pogledajte i sami, tamo nema ničega, možda Vam se samo pričinilo!?” istrajao je Ahmet na svojoj tvrdnji, osjećajući stanovitu slast zbog činjenice da je tako dobro pritisnuo hafiza, i to njegovim argumentima.

“ Pričinilo mi se, ha!? To ti misliš, tom šupljom tikvom! Ratujem protiv te mrcine, otkad znam za sebe, i sad mi se pričinjava! Allah, Allah, Ti si jedan, Ti si kadar, Ti mi budi u pomoći!!! Šejtana vidim i kad mi je za leđima, a kamo li ne bi iza tvoje guzice, nesrećo jedna! Bio je s tobom i kad si stavio ono kamenje na piliće što su išli za kvočkom, prošle godine! Da nisam rekao tvom babi da te je on nagovorio, ubio bi te, tamo na avliji!”

“ Pa, jes’, mora da je bio onda tamo! Ne bih ja piliće dir’o bez veze!” nesigurno potvrdi Ahmet, prisjećajući se nerado te nezgode, kad ga je samo hafizova intervencija spasila od očevog gnjeva.

“ Dakako, da je bio tamo kad si gušio jadne piliće, a i maloprije je bio na dovratku, kao što je svugdje, gdje se rade navaljala djela i govore ružne riječi! Je l’ to jasno!?”

“ Jasno, efendija!” povikaše djeca uglas.

“ Osmo, jesi li ti vidio šejtana na dovratku!?” nastavi hafiz.

“ Nisam, hafize!” tiho odgovori Osmo, a druga djeca su se toliko umirila da se nije čulo ni struganje hasure. Svako od njih bi na tom mjestu potvrdio hafizu, samo da izbjegne daljem ispitivanju, ali Osmo ne. Nikako se nisu mogli tome načuditi, ali ga nisu zadirkivali, jer ih je svojim viđenjem stvari, ćesto izvlačio iz neugodnosti daljnjeg razgovora s hafizom. Iz nekog, samo njemu znanog razloga, on se i nije bojao hafiza i počesto je znalo izgledati kao da su se unaprijed dogovorili o čemu će razgovarati.

“ Znači li to da šejtana nije ni bilo, momčino!?”

“ Ne znači, hafize!” spremno odgovori Osmo.

“ Kako to sad, bio je tu, a nismo ga vidjeli!?” tobož začuđeno diže hafiz obrve.

“ Mi ga nismo vidjeli, ali to ne znači da ne postoji! Svijet se dijeli na onaj vidljivi i onaj nevidljivi!” mirno je obrazložio Osmo stvar, o kojoj im je hafiz već pričao u jednoj ranijoj prilici.

“ Fino!” pohvali ga starac “ A, bi li nam mogao pojasniti, gdje su te granice i mogu li ih i Ahmet i Arif uočiti svojim škiljavim očima!?”

“ Samo Allah zna za te granice, moj hafize, a vjerujem i da nisu za svakoga na istom mjestu!” nadoda Osmo

“ Kako to misliš, nisu za svakog na istom mjestu!? Rekao bih da se to protivi zdravom razumu, a i samoj suštini riječi  “granica”! Nije mi jasno, kako si ti to zamislio u toj svojoj tintari! Hoćeš li nam probati pojasniti!? Sad sam ja ćorav k’o šišmiš, a do maloprije sam vidio i šejtana!” dobrohotno se čudeći, izvlačio je starac iz Osme njegove neobične zaključke, a ostala djeca su, ne trepčući, pratila taj jedva razumljivii dvoboj riječima.

“ Iz svega što ste nam pričali, zaključio sam da te granice i nisu tako čvrste, kao ove u vidljivom svijetu i da se njihova vidljivost razlikuje od insana do insana! Ne vide ih svi jednako, ma koliko se naprezali! Nisam siguran, zbog čega je to tako, ali mi je jasno da je tako i nikako drugačije!” uvjereno završi Osmo.

“ Eh, moj Osmo, ti si svoje granice pomjerio već time što se pitaš! Dakle, radoznalost je mater svake spoznaje, a spoznaja je ono što može omogućiti da vam vidljivi svijet postane pretijesan i da zavirite i s druge strane. Spoznaja je ono što će raširiti jaz između istine i laži, između pravde i nepravde, između dobra i zla. Zato smo, prije bilo čega drugog, dužni učiti i spoznavati, u ime Gospodara našeg!

Dakle, kad kažemo: U ime Allaha, sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog, iskazujemo našu nakanu da se postavimo na stranu istine i dobra i da naš budući postupak napravimo u dobroj vjeri i sa ciljem, dostojnim čovjeka, a ne poput marve i ovdje već vidjene beštije, na dovratku! Je l’ to jasno!?” dovrši hafiz svoju misao s kojom je započeo razgovor tog jutra.

No, ta misao, ma koliko ga okupirala u tom času, nije nudila odgovar na pitanje, kojeg si je postavljao cijelog života. Bojao se svog neznanja, pa i nedostatka vjere kad su bili u pitanju posve osobiti slučajevi, kakav je mali Osmo.

Drugoj djeci je već i sam dolazak na nastavu predstavljao nagradu, jer ih je, barem privremeno,  oslobađao od teške svakodnevice i omogućavao im malo veselja i bezazlene zabave. No, tu su i prestajala njihova očekivanja. Dobili su upravo ono, što su i tražili, ali što sa Osmom. On sigurno ima očekivanja, koja su pretjerana i za ovo vrijeme i za ovo mjesto i što učiniti da njegov život dobije drugi viši smisao i da mu sa kaže da svako učenje donosi nagradu.

Tu je hafiz nailazio na zid. Nije znao odgovoriti na tako jednostavno pitanje, a znao je Kur’an napamet.

Želio je, više od svega, tom malom seljačiću, iskrenog, tužnog lica i zanesenih očiju, dati nadu, htio ga je zamoliti da se ne pokoleba, ali se bojao da će baš zahvaljujući tom bistrom dječijem intelektu i svojoj rijetko viđenoj iskrenosti, ubrzo spoznati da život ne nagrađuje znalce već jake.

Znanje su ljudi poštivali tek onoliko koliko su morali, da se ne zamjere, više reda radi, ali ih je bilo teško nagovoriti da mu priznaju bilo kakvu praktičnu vrijednost.

Imali su predrasudu koja je govorila o tome da je znanje, jedan vid razmaženosti, pretjeranog opreza, pa čak i nečeg, zbog čega bi u određenim situacijama mogla biti ugrožena i sama njihova egzistencija, pa su ga , shodno tome, prihvaćali tek kad je institucionalizirano u liku vjeroucitelja ili općinskog ćate.

Ako je vjera odbacivala novotariju zbog dogme ugrađene u same njezine temelje, i život se, valjda zbog istovjetnosti svog završetka, također opirao eksperimentiranju.

U toj okolnosti je hafiz vidio najveću opasnost za svog miljenika. Znao je da Osmo od njega očekuje da mu kaže što se to nalazi iza brda, a ni sam nije znao odgovor na tako jednostavno pitanje.

No, hafiz je ipak znao jednu vrlo važnu činjenicu, a ta je govorila o tome da se stvari ipak pokreću, makar su pokretači često nevidljivi i neslavljeni, počesto i žrtvovani, ali oni su tu i moraju obaviti svoje, a cijena, sama, nema nikakve veze s tim.

Život će, tamo naprijed, urediti tu stvar, vjerojatno na nov i neočekivan način, ali presedan će zbog neke sitne ili krupne okolnosti, učiniti da se struja malko preusmjeri, sa svim onim silnim reperkusijama, samo našem Tvorcu poznatim, a za sviju nas tako nepredvidivim.

Samo je mijena stalna, ali je stvarno nikad ne uočavamo kad se dogadja, već uvijek, tek kad se osvrnemo. Znači li to da je zbog toga i tako slabo vidljiva u sadašnjosti.

Ljudi, nesavršeni kakvi jesu, sigurno bi umislili da su oni tu neki faktor, kad bi mogli po svojoj želji i procjeni usmjeravati zbilju. Pa da, bit’ će onako, kako je i zapisano, da se  sve događa s Njegovom voljom i određenjem.

“ Nadam se da će mi naš Gospodar dati dovoljno vremena da vidim kakve je zadaće pripremio za Osmina krhka leđa!” pomisli hafiz, dodajući naglas:

“ Poravnaj hasuru i pravac kući!

Drž’te se Osme, da ne naletite na šejtana usput!!!”