Kozarac.ba

Najružniji san

 

nido2 piše:

 

Ve bil-kaderi hajrihi ve šerihi minellahi teala

Izudina je probudilo hučanje, kojemu nije mogao odrediti porijeklo. Osjećao je da nešto nije u redu, ali nikako nije mogao dokučiti, što bi to moglo biti.

Škiljavi pogled prema prozoru ispunio ga je novom tjeskobom. Iza prozora se nije nazirala dnevna svjetlost, već samo tamno sivilo, na momente obasjavano sablasnim bljeskovima. Buka se pojačavala i prijetila da postane nepodnošljivom.

Brzo se oblačio izgovarajući: “Estagfirullah! Eestagfirullah! Allah, Allah, Ti si Jedan, Ti si kadar, Ti mi budi u pomoći!!!”

Izišavši iz spavaće sobe, vidje da u kući nema nikoga i to ga zbog nečeg i ne iznenadi, makar je, svejedno, zavirivao redom i u druge sobe, ne bi li ugledao nekog, od koga bi čuo riječi utjehe i objašnjenja, koje bi mu otklonile plimu straha iz nadutih grudi.

Kretao se prema kupaonici, zapinjući o stvari neuobičajeno razbacane po podu.

“Sat! Gdje li je sat!? Koje je doba!?” pitao se zbunjeno pokušavajući pogledom prodrijeti kroz sivilo koje ga okruživalo.

Ugledao je budilicu, srušenu na trpezarijskom stolu. Učinilo mu se da tanka kazaljka, koja pokazuje sekunde, ide u krivom smjeru i on ispruži ruku da dohvati sat, ali se cijela kuća žestoko protrese i sat odleti, odskakujući u udaljeni kut prostorije.

Srce mu se sledilo pred novim naletom huka, još gorim od onog, što ga je probudio. Zastrašeni mozak, pokušavao mu je još jednom racionalno objasniti, zašto mu se učinilo da kazaljke idu u krivom smjeru.

Na trenutak ga je umirila pomisao da je sat možda bio naopačke okrenut, pa mu se samo pričinilo da kazaljke idu kontra. Ulazeći u kupaonicu pritisnu taster šaltera, želeći upaliti svjetlo. Svjetla nije bilo.

Kupaonica je bila u sablasnom polumraku. Ogledalo nije pokazivalo njegovu sliku! Nije pokazivalo ništa!? Dok je gledao u staklo, koje više nije bilo ni u kakvom suodnosu sa ostatkom prostorije, ponovo mu u misli dođe slika srušenog sata na stolu.

Kazaljka za sekunde se kretala po pravilnoj kružnici i uvijek se kretala od lijeva prema desno, kako god mi sat postavili. Sad je bio siguran da se ovoga jutra kazaljke nisu okretale u tom smjeru i da to što je sat možda bio okrenut, ništa ne objašnjava, već otvara, još jedno pitanje, o čijem jedinom odgovoru nije smio ni razmišljati.

Zato je panično pokušavao potisnuti zlokobne misli koje su mu navirale u valovima.

“ Je li moguće, uopće i zamisliti ikakvu mogućnost da se kazaljka vrti u “krivom” smjeru!?” još se njegov racionalizam borio za bilo kakvu slamku spasa.

“ Pa, da, moguće je!!! Kako se odmah nisam dosjetio! Eureka! Ako bi neko zavrtio sat u kontra smjeru, brzinom većom od one na koju je podešena kazaljka, moglo bi izgledati da se sat vrti u smjeru suprotnom našem predviđanju!!!”ponosno progovori fizičar iz njega. No, vrlo brzo se vrati u nemilosrdnu zbilju, koja ga je usisavala.

“ A, ko bi to vrtio sat i zašto bi to radio!? Pa to se, jednostavno ne bi trebalo događati i nešto debelo ne štima, u svemu tome!?”

Pogled mu pade na polumrak suprotnog dijela kupaonice. Zidovima su se širile ogromne pukotine iz kojih su žohari milili u gomilama i poput mlaza slijevali se u kadu. Zastrašeno zalupi vratima i pojuri vani. Buka, čiji intenzitet je dobio zastrašujuće razmjere, odbijala ga je , ali se bojao ostati u kući i on poviknuvši iz sveg glasa:

“Allahu Ekber!!!” izleti kroz vrata.

Slika na koju je naišao ispuni ga strahom, kakvoga nikada ranije nije doživio. Dokle je god pogled sezao, horizont je bio ispunjen oblacima crne prašine, nalik onoj nakon eksplozije ili velikog požara. Crnosive oblake je u gotovo ritmičnoj izmjeni osvjetljavao bljesak munja, koje su nalik debelim debelim kracima nekog mamutskog oktopoda premrežavale horizont. Ogromni komadi stijenja prolijetali su pokraj njega i uz zaglušnu buku, udarali po građevinama i raznosili ih kao da su od papira. Kroz jedan bljesak ugleda rijeku lave koja se spuštala s planine, noseći sve pred sobom.

“Vulkan!!! Otkud se on stvorio!? Pa nikada ga nismo imali! Bože, dragi, što li se to dešava!?”

 Pogled mu odluta prema Rici, ali nje tamo više nije bilo. Gomile crnog blata, pomiješanog s kemikalijama neugodnog mirisa, ispunjavali su njezino korito.

Razmišljao je o proteklom vremenskom razdoblju, koje je rezultiralo ovom groznom jutrošnjom slikom.

Već danima je Sunce nemilosrdno peklo i ljeto se bilo odužilo, kao nikad do tada, no niko nije toj činjenici pridavao nikakav značaj. Računali su da će kiša doći, kad tad. Pa zar nije uvijek dolazila.

No, otkad se Rika isusila, ljudi su poceli razmisljati o rijecima zadnje trojice vjernika, koji su ostali u Carsiji. U dzamije vec odavno nije odlazio niko, osim njih trojice , makar su njihovi zidovi nudili gotovo jedinu hladovinu u cijelom mjestu. Iz istih tih, hladovitih zidova sada su izrastale gljivice, a ispod istruhle prostirke i poda izbijala je trava i korov.

Bilo je to vrijeme mrava. Oni su, za razliku od ljudi, redovito i u velikom broju, svakodnevno pohodili Bozje kuce. Ljudi su imali pametnijeg posla. Zabavljali su se hazardom, razvratom, rasipanjem i još koječime, što im je moglo produžiti privid da je sve u redu i da i dalje vladaju situacijom.

Svaki se dan, već dugo, živio kao zadnji, a nadmetanja u javnom pokazivanju i sablaznima raznih vrsta, dobijalo je sve novija i maštovitija obličja. Iako je trebalo biti rano jutro, bilo je skoro nepodnošljivo vruće, a i sve teže je doturao smrdljivi zrak u pluća. Nešto je nedostajalo cijeloj toj slici i on se nikako nije mogao sjetiti što bi to bilo, no nastavio je glavinjati cestom, puštajući nogama da same odabiru brzinu i pravac.

Sve smušene poruke, koje mu je mozak slao, govorile su o tome, da ionako ni na što ne može utjecati i da mu je bolje prepustiti se struji. Ali, kuda to vodi struja i kako se uopće opredijeliti kamo se zaputiti. Bilo bi lakše kad bi vidio ljude, ali njih nije bilo nigdje, makar mu se na trenutke činilo da čuje udaljene glasove. Bilo bi mu lakše i kad bi vidio sunce, znao bi barem koje je doba dana.

“Pa, da, to fali ovoj slici! Nema ljudi, gdje li su samo nestali!!!? A sunce!!! Eno ga tamo na zapadu, veliko je crveno i prošarano mrljama crnog dima!

Zašto je sunce izišlo na zapadu!?”

Zadnje pitanje ga posve ukoči i misli nisu htjele nastaviti dalje, ma koliko se upinjao. Razum je lagano počeo napuštati njegovo, grčevima straha rastrgano tijelo.

Beznađe ga zapahnu, poput olujnog vjetra koji oduzima dah i on ubrza korak, slijedeći posljednju spasonosnu misao:

“Treba naći ljude! Moraju biti tu negdje! Nisu mogli samo tako nestati!”

Penjao se uz blago uzvišenje, koje je okruživalo malu pitomu kotlinu, koju su često pohodili neradnim vikendima u potrazi za mirom i ugođajem koji može ponuditi samo priroda.

Sa vrha uzvišenja je ugledao prvu skupinu ljudi. Crna odijela, bijele košulje činila su da svi izgledaju poput “ Blues brother’sa”.
“ Bogatuni!” prođe mu mislima prva asocijacija.

“ Lako za njih, oni se uvijek drže skupa i uvijek nađu izlaz!” pomisli podsmiješljivo, znajući da u ovoj novoj zbilji neće važiti stara pravila, što ga ispuni stanovitim zadovoljstvom.

Malo je podigao glavu, prolazeći pokraj njih. Pružali su mu svoje “Rolexe”, čekove i svežnjeve novčanica, ali su govorili tako glasno, i svi u jedan glas, pa mu je najkomotnije bilo ignorirati ih i kretati se dalje.

Ionako ih nije razumio, baš onako, kako ni oni njega nikada nisu razumjeli, kad im se obraćao za najobičnije stvari. Nije imao vremena za njih, odjednom se žurio nekamo, ali im nije znao reći kamo, a pitanje je bi li im rekao i da je znao. Sljedeća skupina na koju je naišao, odbijala ga je na drugi način.

Gledali su ga prijeteći povlačeći dugačkim noževima preko rukava. Bojao se i proći pokraj njih, ali se u jednom trenu svi oni okrenuše prema unutrašnjosti tog svog kruga i počeše divljački, poput hijena, ubadati u nekog među sobom.

Krv je poskakivala, poput vodoskoka i Izudin iskoriskti njihovu zauzetost da ubrza korak.

“ Zar je svijet u kojemu sam živio bio ovako grozan!?

Pa, još nisam naišao ni na koga da mogu i razgovarati s njim! Jadna nam je majka!”

Sljedeća grupa, na koju je naišao nije ni stajala, a niti prijetila. Ležali su pokraj staze i tiho jaukali i stenjali. Bili su to ostavljeni bolesnici. Osjetio je gotovo fizičku bol dok se obraćao, odgovarajući silnim ispruženim rukama:

“Nemam vode! Ne znam gdje su lijekovi!”

Tjeskoba je narastala u njemu, poput plime i on opet ubrza korak, ni sam ne poimajući, kud se to žuri.

Situacija se, ionako, nije više mogla kontrolirati i bilo je sve očitije da su ljudi svih vrsta konačno prepušteni sami sebii da je nestala svaka veza između njih i Onog ko je ravnao cijelom tom situacijom. “

Pa, zar nismo to i prizivali cijelo vrijeme!?” ogorčeno se zapita Izudin.

U cijeloj toj nevjerojatnoj situaciji, na čiju su izvjesnost ljudi oduvijek upozoravani, najviše ga je deprimiralo to što nije znao, što zapravo traži.

Prolazio je pokraj lihvara, koji su davali nepovratne pozajmice, doktora koji su željeli primiti sirotinju, preko reda i još su im nudili mito, trgovci su nudili dvjestopostotne popuste, birtaši su nosili natpise “alkoholfrei”, pjevaljke su bile zaogrnute u skromne mihrabe, a suknje su im sezale do poda, silnici su klečali na koljenima i molili za milost…

Potrčao je panično i  nije se zaustavljao sve dok u hladovini jednog usamljenog drveta nije ugledao trojicu staraca. Povlačili su dimove iz svojih ćibuka i nisu se uopće obazirali na pometnju koja je vladala na sve strane.

Zastade.

“ Merhaba, ljudi! Jeste li vi vjernici!?” progovori s naporom.

“ Eh, nadamo se da jesmo, ali Allah zna najbolje!” odgovori mu jedan od njih.

“ Ti, ko’ da si se izgubio!?” mirno ga upita drugi.
“ Pa, moglo bi se  i tako reći!” odgovori on, ispunjen nadom.

“ Ne boj se, sine, srce će ti reći kuda trebaš ići! Samo ga poslušaj!”

Zadnje starčeve riječi prekri još jedna strahovita eksplozija i njegov strah postade nekontroliran i srce mu se ukoči.

Gubio je dah i počeo je očajnički loviti zadnje atome kisika, koji su mu mogli procuriti kroz stisnuto grlo.

Kad je malo povratio dah, a dim se počeo povlačiti, tjeran vrelim vjetrom, načuli zagluhle uši.

Čuo je bubnjeve i daire.

Približavali su se iza obližnjeg brda. Podiže pogled i ugleda skupinu ljudi koji su poput plimina vala ispunjavali horizont. Pjevali su neku zanosnu pjesmu, a na refrenu su iz svih grla odjekivale riječi:

“Allahu Ekber!!!”

Povratio je dah i ispunjen novim zanosom okrenuo se starcima:

“ Ovo su moji! S njima ću dalje! Više se ne bojim!”

Starci se samo blago osmjehnuše, otpuhnuše dim, gotovo istovremeno, i nestadoše…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.