Kozarac.ba

Sajo

nido2 piše:

Umro je naš Sajo. Vijest sam prvo pročitao na našoj virtualnoj tračari, pa sam je zbog njezina značaja otišao provjeriti na najposjećeniji zagrebački portal net.hr.

Nažalost, nije bila lažna. Znao sam da ću je naći i na zagrebačkim net stranicama, jer je značaj našeg Saje oduvijek prelazio granice njegove male Bosne i Hercegovine.

Nepodijeljeni respekt prema jednom takvom umjetniku, dijelili su svi koji su ga ikada čuli ili vidjeli. Dugačak je niz onoga što ga je izdvajalo od prosjeka i od svih drugih koji su participirali u toj nekomercijalnoj sferi narodne glazbe, zvanoj sevdah. Bio je pojava sam za sebe i nije ga se moglo nigdje svrstati, jer nitko drugi nije mogao pratiti tu razinu glasa pojave i umjetničko nadahnuće, koje je on unosio u svoje pjesme, od kojih su mnoge izvučene ispod debelog pokrova samog našeg bića i tradicije i ostale bi zauvijek potisnute, da ih stari meraklija nije izvukao na svjetlost dana.

Bio je najveći pjevač bluesa, kojeg sam ikad čuo, bio je bosanski Pavarotti i bosanski Lanza, bio je umjetnički pravac, sam za sebe.

Sajo je svoju umjetnost razumijevao baš onako, kako bi je trebali razumijevati samo najveći, dakle nije radio kompromise i nije trebao druge da mu traže ono u čemu je dobar, jer on je to znao, jer je to bio i živio.

Sajo je živio svoj sevdah, živio je svoju Bosnu, osjećao je taj ambijent s toliko finesa i receptora neviđene osjetljivosti, da se i sam dodir žice saza ili Å erbine harmonike, stopljen s njegovim jedinstvenim glasom pretvarao u simfoniju, tako blisku našem uhu i našem biću, da smo mi, bosanci, vječite lutalice i vječita djeca, željna svoje pogrbljene matere Bosne, mogli namirisati njezine skute, ma gdje se zatekli u uvijek dalekom i stranom svijetu.

Sajo je znao kako nas pronaći i kako nam poslati tračak tog jedinstvenog i blistavog svjetla, znao je reći tko smo, onima od nas, koji su to zaboravili, znao nas je pjesmom pozvati i opomenuti, znao je izvući davno zaboravljene slike, koje su našu staru domaju činile jedinstvenom i neponovljivom.

Sajo je bio umjetnik, koji nije baš nikada radio kompromise, a svatko, tko pokušava to biti, barem na onoj najjadnijoj, amaterskoj razini, zna koliko je to teško i koliko je primamljiv zov jeftine instant slave. Ne, on je jednostavno bio predodređen za one više razine i niti jedanputa nije dopustio da se iskomercijalizira i profanizira ništa iz njegovog neponovljivog opusa, niti je dopustio korištenje svog imena i lika za jednokratne reklamne kampanje i sl.Veliki umjetnici počesto znaju biti sujetni, egoistični i prilično neugodni, kad se suoće sa svojim adorantima, znaju biti incidentni i distancirani, počesto su potpuno odvojeni od bića svoje publike i zapravo ne dijele niti njegove ideje, niti svjetonazore, a dakako, niti njegovu patnju.

Naš Sajo, makar je njegova umjetnost sama, bila dovoljna da mu nitko i nikada ne odrekne patriotizam i bosansku dušu, otišao i dalje i pokazao da nije samo veličina bez pokrića, već pravi velikan, jedan od nas, netko tko nije ušutio kad je započeo najsuroviji pokolj koji je naš ummet doživio. Kad netko, tko je u umjetnosti napravio sve, u jednom tako skliskom povijesnom trenutku, jasno odabere stranu i aktivno, ne skrivajući se iza godina, bogatih državnih apanaža, mecena, azila i koječega, što su neki drugi “velikani”, uzeli kao normalan tijek stvari i stavi se na raspolaganje žrtvama, on reskira puno više od običnih smrtnika, on reskira sve.

E, samo oni, koji su spremni staviti sve što su ikada stekli, od imena do imutka, na oltar domovine, a za spas i same biološke egzistencije svog naroda, sigurno su na božjem putu i kad odu, kako je naš Sajo otišao, i sami su šehidi, kako govori njegov legendarni remix tradicionalne pjesme “Å ehidski rastanak”, koju su agresori godinama falsificirali kao dio svoje kulturne tradicije.

No, čim ju je Sajo zapjevao, u vremenu, u kojem ju je zapjevao, pjesma je sama za sebe progovorila čija je.

Na mene je ta pjesma, koju sam prvi put čuo na Bajramskom sijelu u Zetri u Sarajevu, neposredno nakon završetka rata, napravila ogroman dojam, kao i na većinu ljudi, koje poznajem, tako da je u tim godinama postala nešto poput naše nacionalne himne.

Znam da sam svaki put plakao u autu, kad sam slušao tu pjesmu s playera putujuči u Bosnu, znajući da dole više neću zateći toliko mojih Bešića, Balića, Crnića, Mujkanovića, Foriča, Kusurana, Arifagića, Mehmedagića, Mujagiča, Blaževića, Velića, Softiča, Kahrimanovića, Deumića, Turkanovića, Demirovića, Kulenovića,Talića, Hrnića, Fazlića”¦

Ta pjesma je bila tolika da me je pratila sve dok nisam shvatio o čemu se tu radi.

Napisao sam, koristeći segmente sličica tog razbijenog ogledala, priču o stradanju jednog kozaračkog šehida, onakvu, kakva ona u zbilji, vjerojatno nije bila, ali je mogla biti i naslovio je sa “Å ehidski rastanak”.

Nimalo nisam posumnjao da će moji čitatelji u toj činjenici prepoznati i pijetet naspram jednog, mnogo većeg umjetnika od mene, jer ta pjesma je u tom vremenu bila toliko poznata, da je svaka druga asocijacija bila potpuno isključena. U početku sam se prepao da je nedostojan moj postupak i da diram u nešto, što je mnogo veće od mene, no kad sam pročitao komentare ljudi, koji su izgubili svoje najdraže u ratu, znao sam da sam i sam, na moj mali način, učvrstio ono što je Veliki Sajo rekao svojom poemom.

Sajo je otišao i ostavio ogromnu prazninu na mjestu gdje je stajao. Bio je jedan od zadnjih čuvara tradicije i Bosna sama, jikada više neće biti ista. S njim je nepovratno otiišao i duh jednog vremena, otišla je priča o bosni, kakve već dugo nema i koja je živjela još samo u sevdahu i crticama otrgnutim od zaborava.

Uvijek će ljudi pričati o starim, dobrom vremenima, jer je to, izgleda, Veliki Allah ugradio u samu dušu našeg bića, ali što se više odmičemo na ovoj jednosmjernoj vremenskoj crti, bit”™ će sve manje takvih naratora, kakav je Sajo bio.

Ne mogu ni zamisliti, da će netko sutra zapjevati:” Kad sretneš Hanku”¦!”, a da čovjek ugleda i svoj sokak i one svilene dimije i onaj uzdah ljubavne čežnje, ne mogu zamisliti da netko drugi zapjeva” čulzulejhu”, a da mi se srce stisne dok zamišljam krasoticu koju miluje rosa i jutarnje sunce moga rodnog kraja, poslije Sajinog “Å ehidskog rastanka”, bit će teško ikada više zaplakati za svim našim stradalnicima, onim suzama, koje su dobre i koje peru našu dušu, suzama koje govore da Boga ima i da dobro živi u istom ovom vilajetu, gdje i zlo, samo je dublje pokopano.

Mogli bi ga dozvati ezani s bijelih minareta, a počesto je to znao učiniti i naš Sajo. Bože, ostavi nam taj glas, dobro će nam doći dok budemo hodili ovim magluštinama, što su posvuda, tamo naprijed”¦

“ …pusti samo jednu suzu tihu i prouci mi Fatihu, nek”™ me ona isprati!!!”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.