Kozarac.ba

Necu ja hile!

 

Satko piše:

 

‘De spavaj, ne boj se, ja sam uz tebe!’ tiho joj je govorio u potpunom mraku. Ponekad bi je pomilovao po vratu i glavi, zastajuci na tren, tako da bolje osjeti njegovu mrsavu momacku ruku kroz tanku bijelu samiju.

Vani je vec satima grmilo. Granate minobacaca sipale su i siktale bijesno. I iz topova i tenkova frcale su sa svih strana po maloj kozarackoj kasabi. Rat je prosarao preko podrinjskih gradica, preletio Doboj i seher Banja Luku i konacno dzile uletio i u drevni Kozarac.

Nije se usetao, niti pokucao na vrata kao sto insanu prilici, vec ih je odvalio iz baglama onim prvim pogotkom. Sprzio ih, bljujuci vatru kao onaj zmaj iz Mujine knjige bajki sto je kupljena davnih 70-ih, pomalo prasnjava, jos stajala na vitrini koju, lezeci u tami nise, vise nije vidio.

Otac bi mu nekad davno citao pred spavanje iz te knjige, sve dok nije sam naucio da cita.

Sjecace se dugo jos njegovog fazona kad mu citanje dosadi. “Jos jednu tata, samo jos jednu…” “Jos jednu, Mujo? Hajd dobro…”

“Bio jednom jedan car. Koji je imao kcer. A kcer je imala kutiju. I u kutiji je bila cetka. Ho’s da pricam ispocetka? “ i tako unedogled…

Odavno je bio presao na crtane romane i kasnije i na knjige. Strasni zmaj zlih ociju ostao je sakriven negdje izmedju ostalih starih knjiga i nije se vise vracao u njegov bezbrizni zivot do 1991.

Sjeti se tad da je ona vjerovatno nekad njemu ove ili slicne rijeci govorila tih istih godina dok bi ga kao dijete  uspavljivala tokom nevremena i grmljavine, one obicne grmljavine, sada vec zaboravljenih, davnih 70-ih.

U onom vaktu. U onom starom vaktu koji vise nije i koji je nepovratno nestajao na sve bljedjim fotografijama. Vaktu bezbriznom, djecijem, vaktu umlja, vaktu bez krvi, … vaktu bez hile. U onom lijepom, njenom vaktu.

‘Eusubillahi mine sejtani redzim, bismilahir rahmanir rahim’ – zamisljao je da je i cuje kako sapatom uci.

U stvari nije vise ni znao da li prepoznaje njen topli, broznani sapat kroz mrak ili ga pak samo zamislja.

Umislja li to, pitao se buljeci u tminu, njen tihi lijepi zenski glas, isjecen i isprelaman, oskrnavljen odjecima detonacija po carsiji?

Gonjen i progonjen udarima malih metalnih uljeza is Srbije po bosanskim bastama i kucama.

Znao je, osjecao je nekako da uci. Ona, u losem vaktu, uci Kur’an. Razabirao joj je spore, staracke misli kroz gusti mrak. Znao je da, kad god je trgne eksplozija granate, jos vise moli Allaha Dz.s. da stanu, da ne ubiju, da nas puste…

On bi, sklupcan na podu u to inace gluho doba noci, i zaspivao na par minuta, pa se naglo, samo nakon par sekundi, a mozda i minuta, opet trzao i budio. Pitao bi se onda, slusajuci preglasne, bijesne cestitke, zelje i pozdrave iz Sapca, Valjeva i Beograda za uspavanu Bosnu, zaspiva li ona? I onda bi je opet tako pomilovao.
Budna je. Osjeca da je budna.

Gruhalo je satima. Sati su u nekom cudnom bunilu nemira i straha vec postajali dani…

I njemu a njoj, sve je teze padalo. Crijep se krsio na krovu, prozorska stakla odlamala, zemlja rovila…

Muji je bilo kao da su ga ose obladale. Svaki udar granate bolio je. Sve vise i vise. Cinilo mu se na momente, kao da ih se citav roj okomio na mladu djeciju kozu, kao onda kad je s Dadom otkrio koloniju osa ispod krova supe iza Dadine kuce. Bjezali su i trcali kao mahniti, smijuci se sami sebi, jer su oba oborili vlastiti rekord na sto metara.

Ona vise nije ni znala zasto. Nije znala ko je, nije znala ni sta hoce ni zasto je mrak i na podu leze… ali njen Mujo je opet tu i bice ‘inshallah’ nekako.

Umisljao je tako sebi, mlad i naivan, da ona ne zna. Zaboravljao tada da osjeca, da prepoznaje i da pamti zlo. Jer zlo ljudi nose sa sobom cijeli svoj vakat kao duplo dno u punom koferu. U svom koferu punom crno-bijelih slika, ciste odjece, mirisne pogace i halve, zestoke rakije i serbeta, stari su svojom kaldrmom vukli i ratove i zlo. Krili su davnu tugu i nepravdu koja se samo jos u ocima mogla vidjeti.

A zlo i nepravda, to eba nije podnosila. Inace uvijek mirna, blaga i mudra, dobrocudna i postena, prava vjernica, muslimanka, na tren bi skocila, a male okice bi joj zasijale od bola, bijesa i ponosa. Najvise se sjecao igre ‘Ne ljuti se covjece’.

Eba bi se polako spustila sa secije pa sa Mujom i malim burazom zasjela da baci kocku i proseta male figurice po sarenoj tabli. Mujo bi birao plave, ona zelene a braco zute ili crvene figurice.

U ‘normalnoj’ igri cilj je, pored onog glavnog, da sve 4 figure obidju tablu i udju u ‘kucu’, i ‘pojesti’ sto vise protivnickih figura. Takva su pravila igre, medjutim s njom se nikad nije tako igralo. Nikad.

S njom je cilj igre bio jedan jedini: ‘posteno bacati kocku i mrdati sve figure do cilja i po mogucnosti preskociti sve protivnike’.

Jedino je , istina s mukom, prihvatala da je pojedes ako bas nemas izbora (samo imas jednu figuru na tabli) i moras stati na njeno mjesto i pojesti je. I tad bi s mukom uzdahnula, ali prihvatila tu igru sudbine.

Ali, ako bi ti, nekim cudom, palo na pamet ‘onako iz bijesa’ je pojesti (a mogao si mrdnuti drugu figuru), pogledala bi s nevjericom u prazno mjesto na kojem je do samo sekund prije stajao njen zeleni predstavnik, a zatim bijesno bacila svoje igrace po tabli i viknula: ‘E, necu ja hile!”.

Nekad je bila i toliko ljuta da je ni duga nagovaranja ni izvinjenja nisu mogla odvratiti od ljutitog povratka na sigurnu seciju s koje bi mrko gledala u nestasne djecije glavice.

‘Necu ja hile…’ ‘Hajde, ebo, nece on vise…’

‘Necu ja hile!’

Godinama kasnije sjecace se tih dana slusajuci velikog Merlina: “ne bi sjala ovako jako, ova nasa lijepa avlija, ja bi svjetlo zvao mrakom…” i misliti na te ljutite, a drage poglede. Misliti na njen ponosni pogled i biti sretan kad u sebi i svojoj djeci prepozna bar tracak onog ebinog: “Necu ja hile!”

A hila je opet tu. Zlo. I ona ga je prepoznala. Jednom ucinjeno tesko zlo prati covjeka kao lovacki pas. Kao hijena i kuja i onda kada ga vise nije ni svjestan. Insan se tako, vremenom, samo moze odmaknuti, cekati na odstojanju onda kada mu spoznaja o zlu vise nije potrebna.

A danas, opet je tu. Primakla se kuja onako na brzinu i rezi uz put, laje bez prestanka i bjesni. Ponekad, kao nocas, zaganja covjeka i najavljuje copor vukova koji se iz mraka i daljine vec primice preko kozaruske ceste.

Za nju, staricu bosansku, vec vidjeno. Za njega, mladog jugovica kozarackog, tad jos strano.

Rat je stupao preciznim strojevim korakom i 1992. ukoracao u Bosnu brze nego sto je on stigao skinuti Titovu znacku i zastavu Jugoslavije s revera levis-jakne.

Zlo je smrdilo i izviralo na sve strane, ali je mnogim Bosnjacima i Kozarcanima jos ostajalo novo i  nepoznato. Sve dok se zmaj iz bajke konacno nije pojavio i na obroncima Kozare, zasjeo, pa zadovoljno pregledao dolinu punu vitkih dzamija. A zatim sasuo plotun: “Prvo pali!” i krenuo je, nosen krilima ‘nase’ JNA, 24. maja 1992. i kozaracki ples smrti…

Oboje su satima lezali na podu u prizemlju kuce, na tankim madracima, u mraku pored vitrine koja je odvajala dnevnu sobu od nise. Nisu imali podrum, tako da su komsije, Mehmed i Sabra i djeca im i bolesna Raza, Sabrina mati i Mujini roditelji, braca i mala sestra, sjedili u hodniku i ispod stepenista koji su predstavljali najbolji zaklon u kuci.

Mujo i eba su predvece zalegli na pod u nisi, relativno sigurni od gelera koji bi svakih desetak minuta zaparali dvoristem i ko zna koji put prosarali bijelu fasadu.

Vec je pola tri ujutru. Uzeo je i 25. maj 1992. Nazirao je kroz tamu slabasna svjetla kazaljki na satu. Rat u Republici Bosni i Hercegovini bjesnio je vec dva mjeseca. Zasad se u stvari sveo na ubistvo, progon i pljacku. Na televiziji je vec od marta pratio taj suludi, zvjerski lov na ljude. Lov na komsije. Lov na Bosnjake, lov na muslimane i Hrvate.

Arkan je krajem marta sa svojim ‘Tigrovima’ u Bijeljini jednog obicnog jutra presao Drinu i na ulici mucio i klao ljude. U Zvorniku i Visegradu svjeza krv je vec bojila Andricevu ‘duboku Drinu sto vjekovima tece’. Lijepa Foca je gorila i izgorila na oci Bosanaca i svijeta preko BBC-a.

I Sarajevo, veliko, ponosno Sarajevo je opkoljeno. General Jugoslovenske Armije, kasnije najtrazeniji ratni zlocinac nakon holocausta, naredice tih dana da se granatiraju dijelovi grada ‘gdje nema puno srpskog zivlja’. Ne samo da naredjuje da se ubijaju civili, gradjani Sarajeva, ne smeta mu, silnom vojskovodji, ni ako pogodi i ubije Sarajlije, pripadnike vlastitog naroda koji zive u istom kvartu. ‘Nema ih puno..’

Srbi su pomahnitali. Predvodjeni egozimom i retorikom nebeskog naroda, osvetom za davno Kosovo na kojem su uz njih ginuli i preci bosanski, napaljeni o navodnoj ugrozenosti u zemlji ciji su sastavni dio i u kojoj imaju svoje mjesto, ustali su i probudili duhove svoje krvave, cetnicke proslosti ruseci sve oko sebe sto nije srpsko. Odnoseci mlade i stare zivote, ruseci jednu tradiciju i ljepotu zemlje kojom su stotinama godina svi zajedno gazili.

A danas su sa svih strana granatirali i Mujin Kozarac. Vec 12 sati masinerija je radila punom parom bez prestanka. Radmilo Zeljaja, oficir JNA iz Srbije predvodio je jos jedan ‘junacki’ boj za ‘otadzbinu preko Drine’u Republici Bosni i Hercegovini. Jedna od njegovih granata ubice taj dan tri sestre.

Jedna od njih, uvijek vesela i nasmijana Timka, bila je majka Mujinog skolskog, Admira Sahurica. Ni njega ni oca ‘borba za otadzbinu za slobodnu srpsku republiku’ nece postedjeti.

‘Tako znaci zvuce 23 orudja!’ razmisljao je u tami.

Opet ju je dotakao i lagano pomilovao. Da zna da je tu, da ga osjeti, jer je znao da joj bas on treba. Treba joj od kako je otisao u JNA juna 1991. i odkako je dozivjela mozdani udar onog dana kad je saznala da je Mujo na ratistu u Hrvatskoj. Oporavljala se zadnjih mjeseci polako, jaka je uvijek bila, i nije se nikad predavala – optimista, kao i Mujo –  ali nije vise ista.

Tesko govori i sve manje se krece. Ipak, svjesna je, svjesna da je rat svuda okolo i da je eto danas usao i u njihovu kucu.

Jedan geler je kroz prozor zazvizdio po dnevnoj sobi i zaklepetao po podu.

‘Zivotinje!’ Mujo je opet dotaknu da se uvjeri da nije pogodjena. Ucila je glasnije i drhtala sada…

(nastavice se)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.