Kozarac.ba

Jasmina

nido2 piše: Recestitka

Selam Kozarac!

Pripadam onoj generaciji u kojoj je skoro bogohulno bilo reći nekome da ga volite. Bili smo frajeri, nalik onima, iz romana Trumana Capotea “ Muskarčine ne plešu!”, pa se podrazumjevalo da ne bi trebalo govoriti takve stvari. Za mene će ostati vječiti misterij, zašto smo baš takvi bili!?

Cijeli život, zapravo ništa drugo ne radimo, nego tragamo za mrvicama ljubavi u svemiru, koje su u njemu manje rasprostranjene i od dijamanata i od bilo čega drugog, bez obzira na raspored atoma ili, recimo boju te tvari. A, ipak nam je teško to reći??? Nerijetko će vam netko od nas reći da za tim nema potrebe, da je to “tako ženski”, da se to već i podrazumijeva na mjestima za koja bi trebalo upotrijebiti tu “nesretnu” formulaciju.

No, kontao sam, ako je tomu tako, zašto onda sami volimo, kad nas vole, pa nam to i kažu. Narastemo veći od Kozaračkog kamena i sve to, al”™ glavno je da više nismo skroz svoji, kad nam kažu da nas vole. Hodamo svijetom, ko”™ da smo sami i ništa nas ne boli, grudi nam se nadimaju i ne znamo ih smiriti, odjednom vidimo u sebi i ono, što do tada nismo, počnemo umišljati da smo važni i sl.

 

Sva sivost naša svagdašnja, iscuri iz nas i vremenski sat, koji nam je ugrađen još rođenjem i podešen za jednosmjernu vožnju, počne stvarati privid vožnje unatrag i počnemo mladiti, makar nam neumoljiva podsvijest šalje jasne poruke o nepostojanju tog glagola i o njegovoj posvađanosti sa raciom samim.

Najednom skužimo da i nismo tako sami, nevažni, nepotrebni i da netko tamo misli na nas.

Ništa vas ne može tako ugodno raspaliti po tintari, poput te spoznaje.

Kad sam prvi put čuo tu izjavu, u godinama kad se starost činila samo udaljenim uzvišenjem na horizontu, iza kojeg se ne vidi puta, cijelu noć sam hodao po čaršijskoj kiši i bojao sam se ući bilo gdje, među ljude, bojeći se da će čar nestati na svjetlu ili da bi bilo kakva riječ mogla prekriti te riječi, kojima sam počašćen od osobe, koju sam i sam volio i više nego sebe samog, svim žarom svoga mladog, netaknutog srca.

Riječi ljubavi, samo ako su iskreno izrečene, nikada se ne potroše i ne profaniraju. Možemo ih slušati uvijek iznova, a da nam nikada ne dosade.

Nekada davno, dok sam još imao iluziju da je Rođendan nekakav poseban dan, još u vrijeme kad smo željeli one torte sa svjećicama, iz filmskih žurnala, a njih je sve jednako uvijek falilo ili smo ih kušali tek na tuđim proslavama, dobre želje i izraze ljubavi shvaćali smo kao nešto normalno i samorazumljivo.

Međutim, kad ih dobijemo u mojim godinama i od publike, od koje sam ih ja dobio, one imaju specifičnu težinu i okus priznanja i istinske naklonosti i obavezuju čovjeka.

Ostario sam nezasitno željan svoga mjesta i svoje familije, razbacane poput rakove djece, na sve strane svijeta. Jednostavno nisam više očekivao da svaku noć mogu osjećati da su dragi prijatelji sa mnom i da mi se obraćaju s pažnjom i poštovanjem, kojeg teško da sam i dostojan.

Htio bih reći da i ja vas volim i da razmišljam o svakome nicku, kojeg ugledam na stranici, bio on plavi ili zeleni, kad god ga pogledam i razmišljam kako je dobro da vas sve imam i kako je dobro imati takav oslonac.

Žao mi je da i ja ne mogu češće nekome reći:”Volim te buraz ili sestro!”, jer smo svi toga potrebni, ali želim da znate da vas sve doista volim i da u moje srce može stati još.

Å to se tiče mog buraza Å vabe, našega Å vabe, moram reći da čovjek doista mora imati jaku vjeru da bi se onako izravno obraćao, na tako neuobičajen način.

Malo je toga, što mi znači više od njegovog prijateljstva, pa se ne kanim kockati s tim. Ja, doista pokušavam napisati malo opsežnije književno djelo, ma što to bilo, i ma što tko mislio o tome i s obzirom na sve hendikepe, kojima sam izložen, željan sam se i naspavati, ali sam čvrsto odlučio da se upustim u tu bitku.

Nije moj stil da to dajem vani, niti da se kitim sa stvari, koja je tako neizvjesna, no htio sam se i na taj način obavezati, a da ne bih odustao, jer na izvjestan nacin pisanje te moje kronike, shvaćam i kao moju obavezu prema našoj zajednici i nemam baš pravo zakazati.

No, kako sam putem meilova i pp utvrdio da impozantan broj ljudi žele čitati moje male pričice, dosjetio sam se da bih vam i na taj način mogao reći koliko mi je stalo do vas.

Ako će nekome od vas, tamo u dalekom svijetu, popraviti dan moja priča i Å vabina ilustracija uz nju, nemam baš nikakvo pravo da vam to uskratim i reskirat”™ ću da mi jednom, na tipično čaršijski način kažu:

“ E, dokle će se ovaj u sve petljati!?”

Nadam se da ću slijedeći put bolje procijeniti, kad trebam sići, a do tada ću vas još malo gnjaviti, jer ste to vi tražili (barem se nadam)!

I ja vas,dragi moji!!!

U nastavku cu vas pocastiti s dijelom onoga, sto ce jednoga dana, ako Allah to dopusti, biti dijelom prvog nidinog romana.

Ako vam se dopadne, mozda cu vam poslati jos, ali nisam sam na stranici, pa molim da to uvažiteJ.

Evo, dakle, upoznajte jedan od meni dražih likova, moju malu siroticu, Jasminu!

Jasmina

Čaršija, katkad, zna biti poput ljubavnice.

Prigrli nas, mazi, štiti, poželjna, a džometna, svačija, a ničija, utapa naše tuge, dijeli naše sreće, a onda nas odbaci i prezre, ko”™ da nikad nismo ni bili, i poda se nekom drugom, na isti, svoj, prijetvorni način.

I dok mi nastojimo, iz dana u dan, postati njezinim nezaobilaznim dijelom, ona nas sve više ignorira i odbija od sebe. Ona nas zna uvrijediti, kao niko, osramotiti i poniziti, zna kako nas gurnuti preko ruba, nekad u alkohol, nekad u ropstvo, a nerijetko, i u smrt. Još se nije rodio onaj, ko bi Čaršijom ovladao i potčinio je sebi.

Å to su pokušaji bivali jači, narastalo je i odbijanje.

Mogao si se uklopiti, prihvatati mrvice, koje ti povremeno baci, ili nestati, biti sam i zaboravljen.

Postojali su i slučajevi kad se, na momente, činilo,da se neki pojedinac izdiže iznad prosjeka i da će zauzeti povlašteniji položaj, u toj misterioznoj hijerarhiji, ali oni upućeniji su znali, da je to samo uvertira u novi pad, koji će se dogoditi onog časa, kad dotični dosadi, vječito lijepoj, ali samoživoj, metresi.

Moglo se u našoj Čaršiji biti i pukovnik i pokojnik, i gore i dolje, ovisno od djeliteljice uloga, ali bilo je iluzorno i pomisliti, da nositelji glavnih uloga, neće, već sutradan, biti zamijenjeni ili nestati sa scene. Oni koji su dugo odolijevali, toj vječitoj opasnosti odbacivanja i zaborava, držali su se prokušanih metoda, a ti su bili: ne diži previše glavu, ne talasaj, ne sudjeluj, samo promatraj sa strane i igraj na sigurno”¦

Ziheraši su, uvijek, mogli računati s dužim vijekom trajanja, ali su se morali pomiriti s ulogom promatrača, a ne sudionika. Notorna je činjenica, pak, da velike igrače, koje je svakodnevica znala iznjedriti, nisi mogao staviti u prosjek, ma što im činio. Povremeno, poput iskrenja vilinskog štapa, javljali su se likovi, koji se nisu kanili ulagivati zbilji, već su svojim poslanjem smatrali neovisnost, slobodu i disanje punim plućima.

E, s takvima se Čaršija znala nemilosrdno obračunati i pokositi ih, ali im, čak ni ona, nije mogla skinuti posthumnu oreolu i neupitno mjesto u mitovima, koji su odmakom vremena, postajali sve veći i snažniji.

Samo je, dakle, velika žrtva, omogućavala simbiozu određene osobe i Čaršije, ali, unatoč tako visokoj cijeni, nikada nije manjkalo onih, koji su je bili spremni platiti. Čaršijska povijest, prepuna je likova koji, ni za što na svijetu, ne bi prihvatili ulogu statista. Možda u tome i leži tajna te njezine privlačnosti, kojoj se nije moglo odoliti, ma šta nam se nudilo na drugoj strani, kao kompenzacija.

Ispod ovog dosadnog uvoda, priča je o jednoj takvoj osobi.

Cura, koju ćemo, za potrebe ove priče, a iz čitatelju potpuno razumljivih razloga, zvati Jasmina, živjela je s bolesnom majkom, u kućici, na kraju jednog čaršijskog sokaka.

Glava obitelji, Ibro, mlad je poginuo u šumi, prilikom rušenja jednog stabla. Penzija, koja je ostala iza rahmetli Ibre, bila im je nedostatna, pa su, nemajući drugog izbora, morali iznajmljivati ljetnu kuhinju, u avliji, samcima, koji su mogli platiti skromnu najamninu. Onima, koji su se željeli i hraniti kod njih, Jasmina je govorila:

” Å to jedemo mi, jesti ćete i Vi. Meso kupujemo samo jednom sedmično, pola kile, kruh je domaći, nekad somun, a nekad pogača, kako se potrefi! Kruh ne bacamo, jer je to grihota, a ako ga vratite, dobit ćete ga opet, za drugi obrok!”

I, unatoč, ovako energičnom nastupu, ne pamti se, da je iko odbio stanovati kod Jasmine.

Naime, svi kojima se obraćala, su, već nakon prvih riječi, prestajali pratiti tekst, a koncentrirali se na dva reda bisernobijelih zubi, pravilne usne, zelene oči, uokvirene, blago valovitom, crvenkastom kosom i raskošne obline, ispod tanke bluze.

Bila je potpuno nesvjesna dojma, koji je njezina vanjština ostavljala na okolinu, što je samo podebljavalo crtu njezine iznimnosti i pojačavalo interes i radoznalost za njezinu osobu.

Kad bi prolazila sokakom, visoko uzdignute glave, činilo se da se cijeli ambijent zaleđen i da je samo ona živa. Jednako je navlačila poglede na sebe, kad je bosa, s dvije kante u rukama, išla na Hasin bunar i kad je u očevoj radnoj bluzi i ofucanim kalavarama, cijepala drva nasred avlije.

Nedostatak čvrste muške ruke i majčina bolešljivost, zarana su je oslobodili svake stege i ovisnosti, tako da se od svojih vršnjakinja nije razlikovala samo izgledom, već i ponašanjem. Imala je tešku narav i nije se znala suzdržavati, poput ostalih čaršijskih cura, te je počesto izlijetala s onom” što na umu to na drumu”.

Vjerojatno iz razloga što se još od najranije mladosti morala nositi s problemima, koji su nadilazili njezinu snagu, bila je prekomjerno ogorčena i imala kratak fitilj.

Niko se s Jasminom nije upuštao u preduge rasprave, još od kad je davnih dana, otpuhala staru Ciganku, znakovitog nadimka, Paprika, u nekoj svađi, čijeg se povoda niko živ nije više sjećao. Paprika, sve do tada neprikosnovena kao najveća svađalica u regiji, dok se povlačila pred razgoropađenom Jasminom, glasom punim nepatvorenog respekta uzviknula je:

” Bog me ubio, dabogda, ako ti nisi veća Ciganka od mene!!! Znam Cigane, koji bi za tebe teške dukate dali, al”™ zajebali bi se!!!”

Imala je još jednu osobenost, koja ju je uveliko razlikovala od vršnjakinja. Naime iz razloga , samo velikom Allahu znanih, ona je od najranijeg djetinjstva čitala sve što joj je došlo pod ruku i tako se mijenjala i iznutra, a ne samo izvana. Knjige je posuđivala od komšije Sulje, učitelja, jer je naslovi iz čaršijske biblioteke, poput onog “Kroz pustinju i prašumu”, već odavno, nisu mogli zadovoljiti.

Stari Suljo je, najvjerojatnije, bio i najzaslužniji za taj njezin, za čaršijske prilike poprilično neuobičajen interes.

Živio je u kućerku, koji je samo stara istrula ograda djelila od Jasmininog dvorišta. Nikad se nije ženio, iako sigurno nije falilo interesa za njegovu osobu. Pričalo se da je nekad davno, dok mu kosa nije bila sivobijela i dok nije bio pogrbljen i skoro slijep, neka čaršijska ljepotica, čije su ime isprale godine i zaborav, zadala smrtni udarac njegovom samopouzdanju i vjeri u velike ljubavi, od čega se nikada nije oporavio.

Godinama ga niko nije vidio u ženskom društvu, makar je uvijek bio izrazito ljubazan i dobroćudan naspram sviju u mahali.

Iako se njegova samoća mogla namirisati na kilometar, jedine prijateljice, s kojima se svakodnevno družio, bile su njegove knjige. Ljubav za čitanjem, očito je ispunjavala sve praznine u biću starog Sulje i niko ga, možda baš zbog te njegove, tako vidljive strasti, nikada i nije smatrao nesretnim, makar se u koječemu nije uklapao u tipične čaršijske klišeje.

Bilo je to vrijeme kad su knjige imale miris otmjenosti i kad su imale osobnost, kad su mamile onoga, ko bi ih držao u rukama ili na polici, da im priđe, zagleda ih i otvori. Bilo je to vrijeme kad se još moglo vjerovati da je moguće dosegnuti znanje, samo ako se pročita dovoljan broj knjiga.

Knjige su nerijetko bile jedini prolaz u druge svjetove i druga vremena, u njima su se nalazili prečaci, lijekovi i kure, recepti i objašnjenja, mistična znanja i svakojake upute, bile su izvor tajni i konspiracija svih vrsta, mogle su odvesti do templara ili još dalje u rimske katakombe ili čak u pećine pračovjeka.

Sam Suljo je nerijetko tvrdio da su u knjigama sadržana sva svjetska znanja i da je potrebno samo otvoriti pravu knjigu i na pravoj strani i svi odgovori će zamijeniti sva pitanja.

Knjigama nije škodila niti starost. Ako im nije nekim ekstremnim djelovanjem, kakvo je vatra, kakva kemikalija ili kakav rušilački nasrt ugrožena i elementarna opstojnost, knjige je starost činila još privlačnijim i davala im je novo dostojanstvo i svrstavala ih na više, ekskluzivnije police, te ih izlagala upotrebi dodirima i pogledima, samo u osobitim i značajnim prilikama. Ostarjele knjige nisu smetale one novije, već su im davale legitimitet i štitile njihovo dostojanstvo.

Kad je imala samo devet godina, u “Malim novinama” je pročitala izjavu nekog dječjeg pisca:

“ E, danas su vam druga vremena! Danas trinaestogodišnjaci čitaju Dostojevskog!” izjavio je, tom prigodom, neki uvaženi pisac.

Jasmina je, iz tih stopa, otrčala kod Sulje, i još s vrata, pitala:

“ A, imate li Dostojevskog!?”

“ A, šta bi ti, jadna, s Dostojevskim!” iskreno se začudio Suljo, podižući obrve iza debelih stakala naočara.

“ Čitala bih, čula sam da je dobar! Pazit”™ ću vam na knjige, ne bojte se!” nestrpljivo je nastavljala Jasmina, tražeći pogledom knjige znamenitog pisca, na polici.

“ Ma, znam ja da ih nećeš poderati, al”™ premlada si ti još za Dostojevskog! I ”˜vako si šašava, samo ti još stari Fjodor treba! Ako misliš da si narasla, radije uzmi nešto ljubavno ili pustolovno. “Angelika” ili “Grof Monte Kristo”, sasvim bi odgovarali tvojemu temperamentu, a mašta bi ti radila, sve u šesnaest! Može!”

“ E, vala ne može! Ili taj ludi Rus ili ništa!!!”pocrvenjevši u licu, zaprijetila je Jasmina starcu, koji je jedva suzdržavao smijeh.

“ Lako ti je, kad znaš da ću popustiti!” smirivao ju je starac, premještajući knjige po polici.

Tražeći knjigu, koju joj je kanio dati, Suljo je davao upute za čitanje, kako je to činio svaki put, kad joj je posuđivao neku knjigu. Istinski je uživao u njezinoj želji za znanjem i nastojao je u svakoj prilici, još povećati tu žeđ.

Znao je da to malo, nevjerojatno lijepo stvorenje, čeka vrlo težak život i htio joj je osvjetliti put na svaki način, koji mu je bio na raspolaganju. Bio je uvjeren da joj knjige mogu ispričati puno toga, što joj rahmetli otac nije stigao reći i to na način, koji u dječijoj glavi ne ostavlja sumnju.

Nije poznavao nikoga, kome bi knjige nanijele zlo, pa je iskreno vjerovao da će i Jasmina kroz njih otkriti pravi put i biti pripravnija na ono što je čeka.

“ Ali, Dostojevski, otkud sad to!?

Pa ona neće ništa razumjeti. Jednostavno nema potrebna predznanja, a bez toga je svaka knjiga teški kriptogram!” mislio je u sebi, pružajući joj “Karamazove-I dio”

“ Ne znam, kako da Vam zahvalim, baš ste zlatni!” reče mu svojim najmilozvučnijim glasom, stiskajući knjigu , objema rukama, uz grudi.

Knjiga je bila debela i teška i to joj poveća ponos. Unaprijed je uživala u začuđenim pogledima, koji će je pratiti sokakom. “ Tako debela knjiga, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim! A još kad im kažem da je to tek prvi dio, šlagirat”™ će se!” ponosno je prebacivala vesele misli.

Dok ju je ispraćao kroz avliju, Suljo joj je davao upute, kako čitati znamenitog pisca, ali riječi su je samo milovale i prolazile pokraj nje, poput lahora:

“ ”¦tako da likovi braće ne predstavljaju samo likove kao takve, već i dominantne profile tadašnjeg ruskog društva, a sama obitelj, jest slika i prilika tog društva. Aleksej predstavlja crkvu, koja je bila jedan od stupova tadašnjeg ruskog društva i u njega ćeš se odmah zaljubiti, jer nudi blagost i mistiku”¦

Dobro, dobro, vidim ja da ti mene ne slušaš! Poselami materi!” dobaci još, vraćajući se u kuću, blago odmahujući glavom.

Sabrana djela ruskog klasika, u plavom povezu, ne ekavici, u izdanju neke beogradske izdavačke kuće, iščitala je u sljedeća tri mjeseca, i makar, zbog manjkavosti, drugih svojih znanja, i nije puno razumjela, nos joj se navikao na miris tiskarske boje, na miris mjedi i truleži stare Rusije, osjetila je otkucaje ljubavničkih srca i strahove griješnika, osjetila je kako se svijet širi pred njenim očima, kako se otvaraju novi prolazi u nepoznato.

Potpuno je jasno da nakon prvog čitanja nije mogla razumjeti te knjige, ali je, zato, puno bolje razumjela knjige, koje je ranije pročitala.

Sve to, upotpunjeno prirodnom mladalačkom radoznalošću, stvaralo je kod nje jaku potrebu da ide dalje, da istražuje i da vidi drukčije i dublje, no što je to nudila učmala čaršijska svakodnevica.

Njezin duh se oslobodio, još prije, negoli njezino tijelo, a to je i tijelu, počelo davati potrebnu profinjenost, slobodu i spontanost.

I dok su ruski i ini svjetski klasici, padali kao na tekućoj vrpci, Jasmina je izrastala u pravu čaršijsku krasoticu.

Toga je bila potpuno nesvjesna i u njezinom ponašanju nije bilo ni traga oholosti i uobraženosti. Kad je napunila osamnaest godina, za njenu ljepotu se čulo i dalje od Čaršije. Pričalo se, da se tako Allah, Milostivi, brine za sirotinju.

Podari im ljepotu, pa dopadnu nekom bogatunu i tako se stvari niveliraju i izjednačuju, a na zemlji je manje nereda”¦

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.