Kozarac.ba

DRVARENJE

Kako danas neke stvari koje su nam nekad bile sasvim normalne izgledaju smijesne. Bilo je, recimo, normalno, za stanovnike nase Romske Mahale da se zapute u Kozaru, par kilometera u jednom smjeru, nakupe suhih grana po sumi, stave ih u “guzve” i sve to na ledjima donesu nazad kucama.

Bilo je tu tek toliko drva da se zalozi nekoliko vatri, ispece koji obrok i skuha poneka dzezva kahve. “Guzve” su se pravile ili od savitljivih mladih grana ili od nesto debljih loza.

 

A onda je neko, cini mi se Omerbasici, sam dragi Bog zna na koji nacin nabavio mala jednoosovinska kolica sa, naravno, drvenim tockovima. Bila je to umanjena kopija prednjeg dijela konjskih kola. U to doba jos nije bilo nista na motorni pogon tako da su ta kolica bila znacajna tehnicka novotarija .Sve je bilo od drveta osim sto su tockovi bili oblozeni metalnim sinama.

Nakon sto su se Mustafa i Rifet nekoliko puta zaputili do Kozare i svaki put dovezli oko cetvrt metra drva, pretezno provehlih grana, imali smo razloga da molimo roditelje da nam nabave takva kolica. Obecavali smo kako cemo osigurati drva za cijelu zimu.

Moj babo, i vecina ostalih roditelja iz komsiluka nisu u pocetku htjeli ni cuti za to, govoreci kako je to opasno, da u sumi ima jos svega, spominjuci nekakve “zelence” koji su se krili po sumama jos od onog rata, a kako para nije bilo bio je to i pogolem financijski izdatak za vise nego skromne porodicne budzete.

Mi smo razradili taktiku i pokusali preko mama. I uspjelo je.

Ubrzo smo i mi, ja i moj rodjak i komsija Serif nekako se dokopali tih “carobnih” kolica. I ne samo mi. Samo u nasem dijelu Kozaruse, od Susica do Dautovica “motoriziralo” nas se preko dvadeset.

Boze dragi kakvo je to odusevljenje bilo. Budili smo se prije zore i kao po nekom dogovoru istovremeno izlazili iz kuca, zaputivsi se kroz Mahalu, pa uz Polje prema Kozari. U Deumicima bi nam se pridruzili Sakib i njegova ekipa i tako smo formirali kolonu .

Radjanje Sunca docekali bi ili kod lugarnice na Patriji, ili oko Strmca iznad Besica i Mahmuljina. Bili smo odusevljeni kao da idemo na izlete i teferice, a ne na tezak fizicki rad.

Problem je nastao kad su nam i mladja braca, Mujo, Sead, Said i drugi navalili da i oni idu sa nama. Mom Muji je tad moglo biti svega sedam ”“osam godina, ali nije bilo nacina da ga se odgovori. Dogovorio bih se sa mamom da me ona tiho probudi ujutro i ona bi to izvela po dogovoru, ali dok bih se poceo spremati odnekud bi se stvorio moj Mujaga i nije bilo sanse da mu se iskradem.

Znalo se desiti da se nekako iskradem iz kuce, ali bi nas on ubrzo sustigao. Pa kad smo ih vec morali prihvatiti pokusali smo ih sto vise opteretiti da se izmore i odustanu, ali oni su postajali jos uporniji.

Zaputili bi se mi u odredjeni sumski reon, najcesce tamo gdje je vec izvrsen prosjek sume i pokupili ostatke, uglavnom grane. Bile su to grane malo deblje od nasih prsta pa do debljine rucica. Slozili bismo to fino na kolica tako da se podizanjem rude moze zakociti i spustali se niz padine Kozare. Kucama bi se vracali oko ili iza podneva, a bilo je dana kad bismo se istog dana vratili po jos jednu turu.

Nasa obecanja roditeljima smo u potpunosti ispunili i u cjelosti smo osiguravali drva za cijelu sezonu.

Brizne mame bi uvijek iznasle nesto hrane i zamotali nam to u nekave uzlove. Bio je to najcesce komad kruha i sira, a pred kraj ljeta , kad dozriju sljive uz komad friske pogace ponijeli bi i sljiva.

Ne znam jeli to bilo varanje samih sebe ili iluzija, ali tvrdili smo da nista ne moze biti tako ukusno kao ova kombinacija. Ja sam do danasnjeg dana zadrzao dobar apetit i mogu sve jesti, ali malo cemu se divim i malo sta mi ima okus kao te sljive sa pogacom.

Cini mi se da smo upoznali svaki pedalj Kozare od Besica Poljane pa do Repusnice iznad Garevaca. Uglavnom bi se zadrzavali na juznim obroncima, a znali smo preci i preko Visa.

Na Visu su u to vrijeme u nekoliko kuca zivjeli Mitrovici, fini i ljubazni ljudi. Mislim da su tu doselili odnekud iz Like. Imali su imanja u polju ispod nasih kuca i poznavali su nase roditelje.

Kad god bi se navratili na njihov bunar bili smo pocasceni, makar ponekom vockom.

Jednom prilikom smo nas nekoliko “starijih”odlucili da odemo popodne i nocimo u Kozari. Zanocili smo na jednom proplanku, kod Tarifa, prelijepog izvora iznad lugarnice.

Medjutim bilo je to malo pretesko iskustvo za nase godine. Suma je nocu puna nekih cudnih zvukova, svaki i najmanji sum se osjeti. Mi smo se ogradili kolicima i natkrili granama, bili smo prakticno na otvorenom. Nakon sto smo se te noci posteno namrli straha, a uz to drzali i roditelje u neizvjesnosti vise nismo ni pomisljali na slicnu avanturu.

Cetiri puna ljeta trajala je ova nasa aktivnost i za te cetiri godine nasi roditelji nisu imali izdataka za ogrijev. Mi smo nasa obecanja ispunili i bili smo zbog toga vrlo ponosni. Pomogli smo roditeljima u jednom teskom vremenu.

I kad god se vratim u ovaj svoj vremeplov ne mogu a da ne uporedim svoju generaciju sa danasnjom.

Pri tome ne mislim da danas treba slati djecu u sumu, nego generalno mislim da smo ranije sazrijevali i prihvatali dio obaveza, vrlo cesto samoinicijativno.

Isto tako ne mislim da djecu treba samo tjerati da jedu i u svemu vidjeti opasnost. Potrebno ih je, u njihovom interesu, opterecivati obavezama i uciti da budu smostalni.

Mi tad nismo mislili na opasnosti vec smo trazili rjesenja. A opasnosti nisu bile nista manje ni u nase djecje doba. Mi tih opasnosti nismo bili svjesni, ili je nasa zelja da pomognemo roditeljima bila jaca od njih. Znali smo ponekad zalutati u privatne sume i bjezati pred razgoropadjenim vlasnicima koji su nam prijetili iako smo im prakticno cistili sume.

Jednom prilikom sam bosonog gotovo nagazio na sklupcanu zmiju koja mi se cinila ogromna kao azdaha. Srecom nije reagirala, a ja sam se taj dan vratio praznih kolica jer nisam imao snage vise uci u sumu.

Na svu srecu nikad nije bilo vecih problema niti povreda, a najvaznija stvar je sto smo kao djeca postali solidarni, jedinstveni i slozni.

Ako bi neko imao los dan ili se ne osjecao najbolje ostali bi mu pomogli i nikad se nismo ni po cemu razdvajali.

Ostali smo i danas u dobrim odnosima iako nas je zivot odveo na razlicite strane i kad god se nadjemo prisjetimo se ponekog trenutka.

Ono sto me posebno cini ponosnim je sto su svi ti klinci izrasli u karakterne, postene i vrijedne ljude i puno postigli vlastitim radom.

A sjecanja su nesto najljepse sto covjek moze nositi kroz zivot pa makar to bila i sjecanja na poprilicno teska i naporna iskustva.

Takva sjecanja pocesto imaju jos vecu draz.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.