Kozarac.ba

KADIR

Iako znatno mladji Kadir se puno druzio sa mojim ocem. Zblizila ih je zajednicka strast prema kartanju. Kod kuca na sijelima njih dvojica obicno bi kartali table, igre koja se meni cinila nekako suvise jednostavna i lagana i u kojoj nisam vidio puno mogucnosti za improvizaciju.

Medjutim nacin na koji su oni to igrali bio je umjetnost. Od njih sam prvo naucio sta to znaci “spatati “ karte i kolika je to umjetnost. Svako od njih bi izmijesao svoj dio karata tako da i pored protivnikovog mijesanja i ne znam kakvog presijecanja vrlo cesto je znao sta njegov protivnik ima u rukama. Obicno bi u zadnjem dijeljenju kad se odlucuje partija svaki od njih sa velikim procentom sigurnosti pogodio bar pet od sest karata u protivnika.

 

I onda bi uslijedilo ono:

– Sta je, bolan. Muci te ta desetka i jos dva keca uz nju..

”“ Cuvaj tu curu, evo imam ja za nju djuvegiju

– A sta ces jadan s tim kraljem bez podanika.

I najcesce se desavalo da onaj koji dijeli karte pokupi sve to zadnje dijelenje od cega bi vrlo cesto zavisila cijela partija.

Sve bi bilo u redu da ova njihova strast nije nastavljana i izvan sijela, najcesce u Mahali gdje bi se kartalo puno ozbiljnije i vrlo cesto sa ozbiljnim posljedicama po budzet domacinstva. Oba su imala “njuh” za zaraditi pare ulazeci cesto u rizicne poslovne aranzmane koji su im donosili poprilicnu zaradu.

Kadir je jos u davna vremena imao svoju vrsalicu, jos prije traktorske ere. Tu vrsalicu pogonio je motor “aran” kojeg bi do harmana prevozila stocna zaprega. Vrsalica je donosila znacajan prihod pa je Kadir skontao da bi bilo dobro instalirati elektricni mlin kad vec ima tog usura.

Nije trebalo dugo da mlin proradi i izgledalo je da ce Kadir postati pravi gazda. Kako je stednja mudrost trosenja, a Kadir tu bas nije bio najvjestiji mlin nije mogao namljeti koliko se moglo potrositi. Kad su vrsalica i mlin dotrajali Kadir je kupio konja i od bostandzija i piljara u Prijedoru kupovao lubenice i povrce, razvozio to po Kozarusi i Kozarcu i tako opet fino zaradjivao. Djeca su trckarala za njegovim kolima stvarajuci uobicajenu graju tako da bi svaki njegov prolazak bio reklamiran.

Tesko se sjetiti svih poslova kojim se bavio i u svim tim poslovima bio je uspjesan.

Sedamdesetih godina moj otac je operirao prostatu u Banjaluci i kazu doktori da ga mozemo posjetiti za tri dana, ali da ne donosimo hranu. Dogovorimo se mi da ja odem drugog dana i Kadir ce sa mnom u posjetu kumu. Dosli mi, a babo sjedi na krevetu i prvo pita sta smo donijeli da pojede. Mi, da se nekako izvucemo, pitamo sta bi on najvise volio.

”“Ma vala na”™mpao mi pohani mozak, izvoljeva babo k”™o najzdraviji.

-Sad cemo mi to, kume, naci na pijaci pa ce ti moja rodica Suhra, znas ona ti je tu preko Vrbasa, za cas pripremiti.

Odemo ti mi do trznice i spazivsi tek otvorenu mesnicu uleti Kadir, da me preduhitri, da on pocasti kuma, pa onako s vrata:

-Majstore, imas li mozga?.

-E moj prijatelju, da ja njega imam ja bih sad spavao kao sav pametan svijet, a ne bih rintao nedjeljom ujutro, odgovori ne bas ljubazni mesar.

A onda je dosao rat.

Kod mene u stanu bili su protjerana braca Dalija i Mujo.

Krizni stab opcine je donio naredbu da sve izbjeglice moraju napustiti Carsiju i smjestiti se u Puharsku. Posto se radilo o braci odlucio sam da zajednicki dijelimo sudbinu pa sta bude.

Jedno jutro, znam da je bio petak, iznenada upadose dva naoruzana uniformisana cetnika, od kojih je jedan bio nesto stariji, krezub i sa debilskom facom iza koje se nije dala naslutiti ni minimalna inteligencija.

Zagalami on da se spremimo i da moramo u SUP. Na pitanje sta smo to skrivili odgovorio je da cutimo i da ce nam reci u SUPu. Kako se u tim situacijama nikad nije znalo na koliko te odvode, udjem ja u sobu da se presvucem, a on za mnom. Izvedu oni nas i sprovedu do zgrade SUPa.

Nakon sto su nam uzeli dokumente ostave nas na klupi u hodniku.

Tada sam na drugom kraju hodnika primjetio Agu Sadikovica, kriminalistickog inspektora i Tesmu Elezovic, kuharicu iz Kozarca.

Ago je vjerovatno bio svjestan sta ga ceka, bio je vrlo nervozan i iako smo se dobro poznavali nije pokazivao nimalo zelje za razgovorom. Poslije izvjesnog vremena milicioner Tomo vratio nam je dokumente i rekao da se mozemo vratiti u stan.

Taj Tomo je bio rijetko principijelan milicioner. Ako bi Tomo nekome oduzeo vozacku dozvolu ili kaznio nekoga, onda nije trebalo ni pokusavati intrevenirati. Za njega nije bilo autoriteta i prema svim prekrsiocima imao je jednak tretman.

Sad sam bio iznenadjen njegovom ljubaznom reakcijom i osmjelio sam se da ga upitam:

– Tomo, zasto smo privedeni?

”“Prijavio te neko od komsija, *ebes mu mater, da drzis zelene beretke u stanu, opet ljubazno odvrati Tomo.

Vracajuci se u stan pokusao sam da vidim ima li koga na prozorima. Iza prozirnih zavjesa u tri stana, u kojima su stanovali Srbi, ucinilo mi se da vidim siluete. Na jednom prozoru, bez zavjese tako da se jasno vidio, stajao je komsija Fadil Spahic i uz siroki osmijeh aplaudirao izrazavajuci veselje sto smo vraceni.

Negdje u kasno popodne istog dana na vrata stana pokucao je Kadir. Otvorio sam i kad je usao ponudio sam ga da sjedne.

Tih dana je u nas stan navracalo puno prognane rodbine i prijatelja iz Kozarca, ali vecinom su dolazili ujutro. Popodne je svako nastojao da ostane u svom prebivalistu jer ako bi neki srpski vojnik poginuo toga dana bilo gdje na ratistu slijedile bi odmazde.

Kad je Kadir malo posjedio upitao me je moze li nociti kod nas. Rekao je da bude kod rodbine u Puharskoj, ali da mu se sad ne ide tamo. Bilo mi je cudno jer od naseg stana do Puharske stigne se za petnaestak minuta, a do mraka je bilo jos poprilicno. Rekao sam da mi je stan pun i da nemamo mjesta.

No Kadir je insistirao rekavsi da ce on nociti u predsoblju na podu i da mu ne treba nista. Pitao sam ga ima li neke posebne razloge, a on mi je rekao da mu se nesto ne ide u Puharsku.

Da li pod utiskom svega sto mi se desilo tog dana, ili zbog toga sto nisam vidio opravdanost u njegovom zahtjevu, jer je imao smjestaj ja sam mu opet pokusao objasniti da smo zaista prepuni, da je zabranjeno drzati izbjeglice u tom dijelu grada i da smo danas vec odvodjeni na saslusanje.

Drugo odvodjenje vjerovatno bi bilo sa drukcijim zavrsetkom. Mozda sam danas imao srecu da je taj Tomo bio raspolozen, mozda je i njemu pun kufer tih cinkarosa i laznih dojavljivaca, ali hoce li isti takav biti i neki drugi Tomo. Zamolio sam Kadira da shvati sve te razloge i on je neraspolozen napustio stan i otisao u Puharsku.

Od tada pa sve do danas vrlo cesto sam razmisljao o tom danu i toj odluci. Kad sve saberem i oduzmem mislim da sam, na osnovu svega sto mi se desilo tog dana, postupio jedino kao sam mogao, ali opet me nesto kopka i kopkace vjerovatno dok sam ziv.

Kadiru se toga ni narednih dana nije dogodilo nista. Prezivio je rat i dosao do Des Moinesa u Iowa-i. Nekoliko puta sam pokusavao da ga nazovem, da popricamo, da vidim je li mi zamjerio onog dana ali sam cekao na pogodan trenutak.

Ustvari, cekao sam ne bi li me put nanio pored Des Moinesa pa da popricamo. Puno bi mi lakse bilo govoriti o tome direktno nego preko telefona.

Prije nego je taj trenutak dosao Kadir je preselio na ahiret.

Mozda to za njega i nije bilo toliko krupno, ali mene ce to pratiti do kraja zivota.

Meni nicije greske ne smetaju kao moje i tesko mi se smiriti dok ih ne pokusam ispraviti. Ova je ipak ostala nerijesena i ja sam osudjen da to nosim u sebi cijelog zivota.

Nadam se da se Kadirova dusa odmara u dzenetu i to me donekle cini mirnijim.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.