Karlica

Redžić piše:

Centralni trg u Prijedoru danas se zove Trg Zorana Karlice. 

Ime trga promijenjeno je u ratnom vremenu i vjerovatno je vise uslovljeno nekakvom euforijom i inatom, odnosno zeljom da se napakosti nesrpskom stanovnistvu koje je prije rata bilo vecinsko i vrlo miroljubivo, a koje je  nevidjenim zulumima najvecim dijelom poubijano ili protjerano.

Prijedor je kroz svoju historiju dao puno  znacajnih imena svih konfesija i narodnosti kojima se ima razloga ponositi i cija imena bi trebala da stoje bar na ulicnim tablama.

Ko je ustvari Zoran Karlica, nosilac table sredisnjeg  prijedorskog trga? Karlicu sam prvi put upoznao preko naseg zajednickog prijatelja rahmetli Brace Susica. Moj  Obodin frizider koji je kazu bio nepokvarljiv se ipak pokvario i Braco mi kaze da je Zoran strucnjak bas za te frizidere. Tako smo se i upoznali i za cijelo vrijeme opravka, osim nekoliko socnih psovki kad bi mu sta zapelo, Zoran nije progovorio par rijeci.  Ali napravio je posao.

Nekoliko godina poslije planinarska drustva iz Prijedora i Kozarca  zajednicki su organizirali izlet na nekakav vrh iznad  Burse u Turskoj i ja, koji sam se dotad najvise popeo na vrh trapa za krompire, odlucim da se pridruzim toj ekipi. Mjesta je bilo toliko da je i moja supruga jedva docekala da je ponudim i tako smo  i mi postali planinari. Do Burse smo fino dosli i sve je bilo u redu samo sto mi nije palo ni na kraj pameti da se pentram po tim  planinama vec sam vise obilazio historijske znamenitosti kojih je jako puno u Bursi, prvoj Otomanskoj prijestolnici.

U punom autobusu putnika bio je i Zoran Karlica. Zoran je bio clan planinarskog drustva iz Kozarca i najvise vremena na ovom putovanju je proveo sa  nasim Harom i Adilom. Bio je tih, uvucen u sebe i malo s kim je komunicirao. Kad bih zapoceo neki  razgovor sa njim imao sam utisak da nastoji da ga sto prije zavrsi. Nije to bila neljubaznost vec cini mi se nekakav strah  od kontakta sa ljudima, nekakav osjecaj manje vrijednosti. Nije bilo teme o kojoj je zelio razgovarati. Ponasao se kao malo dijete u drustvu odraslih. Primjetio sam da je jako puno pio i najveci dio vremena proveo u svom satoru. Cudilo me da ni Hare koji je izuzetno drustven, komunikativan i uvijek raspolozen za sve vrste razgovora i koji bi  i mrtvaca „natjerao“ da progovori, nije mogao kod njega razbiti tu zatvorenost.
A onda kad su Srbi otisli da brane Hrvatsku od Hrvata na celu jednog od vodova bio je i Zoran Karlica. Stekao je ogromnu slavu paleci hrvatska sela po Slavoniji i „cisteci“  hrvatsku teritotiju od njenog  uglavnom civilnog i nenaoruzanog stanovnistva. Ti vodovi  pokazali su nevjerovatnu hrabrost nad nenaoruzanim civilima progoneci ih sa njihovih ognjista i ruseci i paleci sve redom. Usput bi opljackali sve sto se moglo  i  dovlacili to ovamo bez imalo stida, cak se hvaleci sa pljackaskim podvizima.

Kad su se Hrvati organizirali i uzvratili udarac svi ti silni  i dobro naoruzani vodovi su se povukli nazad  bez prave borbe, rasprsivsi se kao mjehur sapunice.

Naviknuti na pljackanje i otimacine, a protjerani iz Hrvatske trazili su povoda da  to nastave negdje drugdje, a  nisu imali gdje nego na svom podrucju.

Potpomognuti zlocinackom ideologijom i huskackom retorikom od svih nivoa SDSa nasli su nove “neprijatelje” u Bosnjacima koji su opet postali Turci i koji su odjednom postali krivci i za  poraz tih pljackasa u Hrvatskoj.

I tako se Zoran Karlica opet nasao u prvim redovima kad je trebalo napasti na kuce  vrlo uspjesnih privatnih poduzetnika u Partizanskoj ulici u Prijedoru, Cepica, Causevica, Ekinovica i drugih.

Cepici ( poznatiji kao Kanafini) bili su sinonim uspjesnih prijedorskih pekara koji su odoljeli svim nasrtajima nove tehnologije i Zitoprometa i ciji kruh je bio bez  premca u Prijedoru. Causevici su bili poznati prijedorski mesari, a Omer Ekinovic i njegov Adnan napravili jedan od najljepsih kafica na samoj obali Sane, ja idanas mislim vise iz razloga da se druze s ljudima nego zbog interesa.

Sa svojim pljackaskim, vodom za ciscenje Karlica je brze bolje dok se zapucalo u Prijedoru pozurio da “ocisti” ovo mjesto dobro rezonirajuci da  tu ima vrijednosti. Nije ocekivao nikakav otpor pa je olako uletio  u posjed Kanafinih.

Mustafa Cepic je ipak odlucio da brani svoj posjed i svoju pekaru i doslo je do sukoba u kome je Zoran Karlica tesko ranjen. Pokusalo se sve da ga se spasi, prebacen je helikopterom u Banjaluku, ali sve je bilo kasno.

Zoran Karlica je jedna od rijetkih zrtava srpske vojske u Prijedoru u ratu sa civilima i da bi se koliko toliko opravdao taj napad  na brzinu je proglasen herojem.
Kad nema neprijatelja onda ga treba izmisliti, a zrtvu kakva god ona bila treba napraviti herojem.

Tako je pljackas i palikuca, i jos pride notorni alkoholicar, Zoran Karlica ekspresno postao ono sto nikad nije ni mogao sanjati i cemu se ne bi mogao nacuditi ni on sam da je ostao ziv. Napasti na neciju, civilnu kucu  sa najnizim namjerama i pasti od prvog uzvracenog udarca  malo gdje bi se moglo tretirati herojstvom.

U citavoj toj euforiji, a sa dobro sracunatom namjerom da se izbjegnu negativni efekti i sakriju pravi razlozi njegove smrti, brze bolje je pozureno da mu se ime ovjekovjeci  proglasavanjem nekad najljepseg gradskog trga njegovim imenom.

Svakako je odeolozima ovog projekta glavna namjera bila da se, uz podizanje borbenog duha vodovima za “ciscenje”, pojaca strah i panika kod nesrpskog zivlja, u cemu se privremeno i uspjelo.

Istina se ipak ne moze sakriti i kad tad izadje na vidjelo. Do svijesti lokalnih Srba prodire, istina tiho, ali nezaustavljivo, sram i nelagoda zbog sve ove ujdurme. Davanjem imena ovom trgu po jednom pljackasu, palikuci i zlocincu, i jos maksuz alkoholicaru, koji je svu svoju slavu stekao napadajuci i ubijajuci civilno stanovnistvo, najcesce nenaoruzano i nepripremljeno  na odbranu, potcijenjeni su prije svega Srbi medju kojima je bilo i postenih i karakternih ljudi, koji puno vise zasluzuju da im se ovjekovjeci ime.

Sve dok ovaj trg bude nosio ovo ime postojace i kolektivna mrlja na karakteru cijelog jednog naroda.

Tako su Srbi nastavili svoju  provjerenu praksu stvaranja mitova zasnovanih na lazima. Ovaj put je ipak prezivjelo dovoljno svjedoka da mogu predociti i drugu, pravu stranu medalje koja razoblicava sve te njihove ujdurme.

Dugo nam je bilo servirano izmisljeno junastvo Kraljevica Marka za koga su historicari, i to srpski, ustanovili da je bio turski vazal i podanik.

Negativni efekti  imenovanjem ovog trga puno su veci po srpski narod nego ocekivane koristi od inata, jer inat nikad nikom nije donio nikakve koristi.