Kozarac.ba

Divna


Redžić piše:

Nakon mog odvodjenja u logor Jasmina je zapala u strahovitu krizu. Prestala je jesti, povukla se totalno u sebe i najveci dio vremena provodila zatvorivsi se u svoju sobu , prvih dana citajuci, a kasnije zureci izgubljenim pogledom po plafonu ili podu.

Obuzeta brigom kako pronaci hranu za ukucane njena mama nije ni primijetila ogromne promjene u njenom ponasanju sve dok se Jasmina jednog dana nije srusila na sredini sobe.

Pokusala je sve sto je znala i imala, a nije se bas puno imalo, da je animira, ali Jasmini nije bilo puno bolje. Munevera je nazvala doktoricu Dubravku, koja je udana za njenog sestrica, trazeci od nje savjet.

-Ja ti, na zalost , ne mogu pomoci. Doci ne smijem, a nemam pristupa lijekovima. Odnesi je u Dom zdravlja tamo ima djecji doktor, u ovoj situaciji jedino joj oni mogu pomoci, bilo bi dobro da odes kad je Divna Kukobat u smjeni, bio je Dubravkin odgovor.

Ne videci drugog izlaza zaputile su se prema Domu zdravlja koji je od stana udaljen samo stotinjak metara. Kod stare robne kuce Jasmina se srusila i Munevera je zadnjim snagama uspjela vise je noseci, nego vodeci , doteturati do Doma zdravlja.

Skljokali su se na prazne stolice u praznoj ordinaciji izazvavsi toliku buku da je iz susjedne prostorije izisla doktorica i vidjevsi prizor upitala:

-Sta je ovo? Jeste li vi donijeli to dijete? Pa ima li ono oca?

-Imala je do prije par sedmica, a sada ne znamo, bio je odgovor.

-Izvinite, bio je komentar doktorice nakon sto ih je prepoznala. Hocete li mi pomoci da je unesemo u ordinaciju.

Nakon kratkotrajnog pregleda doktorica Divna, jer bila je to ona, je rekla:

– Ovo dijete mora hitno u bolnicu inace tesko da ce zivo docekati sutrasnji dan.

– Ona ne moze u bolnicu, doktorice. Ja je ne smijem tamo poslati. Radije neka umre na mojim rukama nego da ne znam za njenu sudbinu, kategoricki je odgovorila Munevera.

Vidjevsi strahom izazvanu odlucnost majke da dijete ni po koju cijenu ne odvaja od sebe doktorica je predlozila:

– Postoje izvjesne sanse da prezivi ako bi primila barem tri injekcije. Ja na zalost imam samo jednu i to cu joj dati, a vi se morate pobrinuti za bar jos dvije sutra, i ne cekajuci odgovor obratila se sestri;

– Sestro Stano, donesite mi onu injekciju i objasnila koju i odakle.

– Doktorice, ono cuvamo za onog ranjenog mladica.

– Sestro, ovom djetetu je potrebnije, ovo dijete umire.

– Doktorice, ali onaj mladic je nas, a vi dobro znate sta je direktor rekao, nije se dala Stana.

– Sestro Stano, ovo dijete je nevino i sva djeca su nasa, a ja necu da imam ovo dijete na svojoj savjesti cijelog mog zivota. Ja sam se na to obavezala Hipokritovom zakletvom.

Njene rijeci kao da nisu dopirale do Staninih usiju koja je i dalje stajala bez namjere da ode po injekciju drzeci se cvrsto naredbe direktora da se spasava zivot samo “njenih” i “njihovih”, a svi koji nisu “njeni” ionako trebaju nestati. Morala je i Stana cuti za Hipokrita, ali su joj puno vaznije bile nedvosmislene naredbe direktora Berete. O tome kome treba spasavati zivote.

Vidjevsi da Stana nema namjeru da se pomakne bilo gdje doktorica ju je pozvala da predju u susjednu prostoriju.

Proslo je desetak minuta, koje su izgledale kao vjecnost, dok se konacno doktorica nije vratila drzeci u ruci pripremljenu spricu sa injekcijom.

-Prepolovile smo injekciju, nije moglo drukcije, rekla je, i ovo ce je uz puno tecnosti i masaze vjerovatno odrzati u zivotu do sutra, a vi zovnite Dubravku i zamolite je da pokusa pronaci jos tri ili barem dvije.

– Vec sam govorila sa njom i ona me je uputila vama, bio je Muneverin odgovor.

– Dobro vidjecu ja sta mozemo uciniti.

Sutradan je doktorica nazvala da su pronadjene potrebne injekcije i Jasmina je spasena.

Nase su pretpostavke da su to zajednicki rijesile Divna i Dubravka, iako ni jedna nikad nije spomenula kako su to rijesile.

Maja ove godine Azra je sa familijom bila u posjeti rodbini u Prijedoru i njenom, u to doba, desetomjesecnom sincicu zatrebala je ljekarska pomoc. Predlozili su joj da ga odvede kod doktorice Divne koja je izvrstan pedijatar. Vrativsi se ispricala je to i Jasmina je reagovala:

– Je li to , mama, ona doktorica sto je meni pomogla. Pa nisam znala da ona tamo jos radi.

U julu mjesecu na odmor u Bosnu je otisao ostatak familije. Jednog dana Jasmina je zamolila mamu da ode sa njom do Urija. Usput je kupila buket cvijeca i objasnila mami da zeli da posjeti doktoricu Divnu i da joj se zahvali.

Raspitala se za njenu ordinaciju i ovaj put su, ne noseci niko nikoga, dovezli se do ordinacije.

Sestra u ordinaciji bila je nesto ljubaznija od Stane, ali je rekla da se doktorici mora najaviti i da se ne moze tek tako kod nje. Ipak vidjevsi da se ni ove dvije tako ne predaju usla je i najavila ih.

– Doktorice, mi ne trebamo pregled. Vi se mene vjerovatno ne sjecate, ali meni ste devedest i druge godine spasili zivot i ja sam dosla da vam se zahvalim, bilo je sve sto je Jasmina uspjela reci prije nego je briznula u plac.

Munevera je opet morala objasniti detalje i na kraju se sve zavrsilo zajednickim placem Jasmine i doktorice koja je, iznenadjena i zbunjena neocekivanom posjetom, ostala bez rijeci.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.