Džumma…

"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Kada su hadžije iz cijelog svijeta, desetog zul-hidždžeta, obilazeći oko Kabe izvršavali jedan od posljednjih i temeljnih obreda hadždža – tavafuz-zijaret, kada su se muslimani cijeloga svijeta, koji nisu bili na hadždžu, dostojanstveno, skrušeno i smjerno, uz učenje tekbira pripremali za klanjanje bajram-namaza, i nakon toga za prinošenje žrtve u ime Allaha, i klanje kurbana na veliki dan Kurban-bajrama, upravo tada je skupina Perzijanaca – šiija, a po naredbi Georga Busha, stavljala omču oko vrata bivšem iračkom predsjedniku i diktatoru Saddamu Husseinu i pripremala se da ga objesi. Dovoljno je bilo pogledati video snimku vješanja svrgnutog iračkog predsjednika da bi se shvatila pozadina njegovog pogubljenja, koja je izazvala negativne reakcije miliona muslimana, ne toliko zbog samog vješanja bivšeg diktatora, koliko, kako smo kazali, zbog trenutka i vremena samog pogubljenja. Zbog toga smatramo da je važno ukazati na sljedeće momente koji su vezani za ovaj događaj: Oni koji su pogubili Saddama bili su Iranci, šiije, pričali su perzijskim jezikom dok su ga pripremali za vješanje, spominjući mu neke šiitske vođe iz prošlosti koje je Saddam Hussein u vrijeme svoje vladavine pogubio. Zašto je ovu činjenicu važno naglasiti?

Postoji za to više razloga. Prvo, šiitsko odabiranje prvog dana Kurban-bajrama za vješanje Saddama Husseina zapravo govori o njihovoj neizmjernoj mržnji prema sunnijama, i njihovoj želji da Saddama povežu sa sunnijama, iako je on do kraja bio privržen bezbožničkoj BAS partiji, kako bi ustvari njegovim pogubljenjem slavili pobjedu nad svim sunnijama. Naime, nema nikakve sumnje, a to se i na snimku jasno vidi i čuje, da su šiije na taj način željele poniziti iračke muslimane – sunnije, a samim tim i sve druge sunnije na kugli zemaljskoj.

Drugo, šiije su čekale i eto dočekale svoj trenutak osvete, i to uz pomoć Amerike koju iranske vođe od Homeinija do naših dana nazivaju ”veliki šejtan”. Upravo je Iran pomoću tog ”velikog šejtana” ostvario svoje vjerske, ideološke i političke ciljeve u današnjem Iraku. Uspjeli su postići političku nadmoć i vlast u Iraku, i na taj način otvoriti sebi put do ostvarivanja vjekovnog sna koji se zove oživljavanje i ponovno uspostavljanje Perzijske imperije, samo sada pod plaštom islama, kao što su to učinili njihovi preci kojima je pošlo za rukom da u Iranu, u XVI stoljeću, uspostave safavidsko-perzijsko-šiitsku državu.

Treće, ono što su okupatori Amerikanci i egzekutori također htjeli postići ovim činom jeste da slika poniženog, prestrašenog Saddama, koji kleči i moli za milost, obiđe svijet, i da ta slika ostane u glavama ljudi još dugo godina. Umjesto toga svijet je imao priliku vidjeti bivšeg diktatora vrlo smirenog i nimalo preplašenog pred debelom omčom koja se zlokobno njihala pred njegovim očima i koja mu je nekoliko minuta nakon toga slomila kičmu.

Upravo je to najviše naljutilo Husseinove ubice, šiije, i njihovog nalogodavca Busha, koji je u vrijeme egzekucije pobjegao na svoj kaubojski ranč, a nakon pogubljenja oglasio se samo sa nekoliko nesuvislih riječi i papagajski naučenih fraza. Iako su Amerikanci pripremili mnogo dobrih kamera za film ”Jama za Saddama”, iako je diktator Saddam stvarno obješen, na njihovo veliko razočarenje oni su, kako to tvrde mnogi američki analitičari, sami u tu jamu upali, jer je cijela ekipa, od reditelja i scenariste do kamermana, bila zapanjena mirnoćom njihovog glavnog glumca – žrtve pred stravično pogubljenje. Tako je Bush još jedan svoj zamišljeni uspjeh pretvorio u neuspjeh.

Znači li to da mi stajemo na stranu obješenog Saddama Husseina?

Nikako i nipošto! Stati na stranu tiranije, zuluma i nepravde je težak grijeh i zločin, i to sebi ne smijemo dozvoliti. Mi samo želimo ukazati na to da iskreni musliman mora stvari posmatrati kroz prizmu Šerijata, i vagati ih vagom Kur'ana i Sunneta, ako želi biti potpuno pravedan i ako želi da uzme pouku iz događaja oko njega. I kad je u pitanju bivši irački predsjednik Saddam Hussein, važno je naglasiti da islamski ummet, a posebno muslimani Iraka, dobro pamte vrijeme njegove tiranije kada su ga mnogi ljudi slavili i veličali, i smatrali vođom svih Arapa i uzorom kojeg treba slijediti.

Zatim, muslimani Iraka nikada neće zaboraviti vrijeme kada je Saddam otvoreno ustao protiv islama i protiv Allahovog šerijata ubijajući na desetine sunnijskih učenjaka i daija i uglednih muslimana koji su prakticirali islam ne bojeći se Saddama niti bilo kojeg drugog tiranina i taguta, već samo Allaha. Dobro je poznato da se on borio pod zastavom arapskog nacionalizma i komunizma, tj. ateizma, i irački narod mnogo godina držao u okovima komunizma i tminama nevjerstva i zablude. I nikada se javno nije pokajao niti odrekao svoje BAS partije niti njene ideologije, a džihad je obznanjivao i u njega pozivao, i pred kamerama klanjao namaz samo onda kad mu je trebala podrška za ostvarivanje njegovih političkih ciljeva i ambicija.

Pored svih njegovih grešaka i zlodjela, on je glavni i direktni krivac što je okupatorska američka vojska skoro bez borbe ušla u Irak. Zbog toga njegovo traženje da ga ubiju iz vatrenog oružja, kako bi se na taj način poistovjetio sa muslimanima koji se hrabro bore za oslobađanje Iraka i na tom put žrtvuju svoje živote, jeste potpuno besmisleno, jer da je htio dostojanstveno i hrabro braniti svoju državu on bi zajedno sa ostalim muslimanima Iraka stao u mudžahidski saff.

Umjesto toga on je, bježeći od smrti, utočište našao u jednoj tamnoj špilji iz koje su ga poput pacova izvukli američki vojnici i na kraju mu, sa marionetskom šiitskom vladom, pripremili vješala.

Nećemo nimalo pogriješiti ako kažemo da muslimani sunnije danas plaćaju cijenu i krvavi danak Saddamovoj tiranskoj vladavini i bezbožničkoj politici. U njegovom ponižavajućem završetku dunjalučkog života je velika pouka za one koji pameti imaju, i dokaz kakav kraj čeka svakog zulumćara i nasilnika.

Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada je objavio: A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti. (Ibrahim, 43.)

Zatim, Saddam Hussein je najbolji dokaz i primjer kako završavaju oni koji za saveznika uzmu svog neprijatelja, tj. zakletog neprijatelja islama i muslimana, a poznato je da je on bio jedan od najvećih saveznika Amerike. Onaj ko sklopi prijateljstvo i savez sa svojim neprijateljem završit će onako kako je završio Saddam, i to upravo od ruke svog ”saveznika” i ”prijatelja”.

Uzvišeni je objavio: I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! (Hud, 113.)

A narod je dobro kazao: Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.

Dakle, mi kao muslimani, oko lika i djela Saddama Husseina nimalo ne dvojimo. Međutim, osim što smo spomenuli svjesno i namjerno biranje Kurban-bajrama za njegovo vješanje, a s ciljem da se muslimani ponize do dna i da im se dokaže da će, ukoliko se budu suprotstavili američkoj politici, biti samo kurbani i ništa više, nemoguće je olahko preći preko činjenice da je Saddam obješen, prije svega, ako ne i isključivo, zbog ubistva 148 šiija, iako se zna da su Kurdi sunnije mnogo više stradali od Saddamovog režima, i iako je on počinio mnoga zlodjela prema sunnijama koja smo već spomenuli. Zar to ne potvrđuje naše konstatacije o američko-šiitskom savezu protiv sunnija u Iraku?

Osim toga, ako Saddam Hussein zaslužuje vješala, onda su ta vješala trebala da ”obgrle” i vratove njemu sličnih zulumćara i tirana, poput Georga Busha, Tonyja Blaira, i onih koji su po njihovoj naredbi, od početka okupacije Iraka do danas, svirepo ubili 655.000 Iračana, žena, djece i staraca.

Zar ne zaslužuje pogubljenje onaj ko je javno kazao da je došao u Irak i da će ostati u njemu zbog dva ključna razloga i cilja, a to su eksploatacija naftnog bogatstva i zaštita cionističke države Izrael? Uistinu je veličinu agresije, zločina i zuluma nad iračkim narodom nemoguće izmjeriti i opisati.

Osim stotine hiljada nedužno ubijenih civila, Irak je pun koncentracionih logora u kojima okupatorski vojnici i oficiri vrše masovno silovanje muslimanki, a ostale zatvorenike izlažu najgorim vrstama mučenja i šikaniranja. A muče ih samo zato što su muslimani i što su odbili da prihvate američku okupaciju i vesternizaciju muslimanskog Iraka.

Irački gradovi i sela su srušeni, spaljeni i opustošeni, a muslimanski narod u Iraku živi u strahu, bijedi, siromaštvu i beznađu. I nimalo ne čude riječi bivšeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana, koji je, na pitanje jednog novinara o stanju u Iraku nakon američke okupacije, rekao: ”Nažalost, Irak Saddama Husseina bio je mnogo bolji od današnjeg Iraka.” Naravno, čovjek je govorio ono što je svojim očima vidio, a vidio je kako američka armada, zajedno sa šiitskim odredima smrti, sije smrt, nered i pustoš u Iraku uzduž i poprijeko.

To su zapravo tragovi američke borbe za uspostavu pravde, slobode i demokratije u Iraku.

Svi koji na bilo koji način učestvuju u tom zlodjelu i holokaustu dvadeset prvog stoljeća nose krivicu i odgovornost, ali najveću krivicu za iračku tragediju i kataklizmu bez sumnje snosi nesveto trojstvo, Amerika, cionisti i šiije.

Zato kažemo, sačuvaj nas Bože od pravde, slobode i demokratije koju zagovara spomenuto trojstvo i  njihovi saveznici.

Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić