Kozarac.ba

Etnicke i vjerske razlike


Pise: Katherine Boyle iz Haga

Preko noci, ljudi su postali zvijeri. Seida Karabasic nema drugog objasnjenja za izbijanje rata na Balkanu, koji je 1992. okrenuo komsiju protiv komsije u njenoj opstini Prijedor. ” Zbog toga sto se to desilo tako naglo, mnogi ljudi vise ne vjeruju pripadnicima drugih nacija”, kaze Karabasic, koja je po nacionalnosti muslimanka, odnosno Bosnjakinja. ”Oni osjecaju da bi ‘sukobi’ mogli svaki cas ponovo poceti”.

Sirom Bosne, nepovjerenje se ne ogleda samo u stavovima koje ljudi zastupaju, nego i u etnickom sastavu pojedinih sredina. Mnoga podrucja koja su prije rata bila etnicki izmjesana danas su naseljena homogenim zajednicama. Do takve promjene je doslo djelimicno i zbog toga sto je veliki broj bosanaca u ratu ubijen, ili je pak napustio zemlju. Ali drugi bitan razlog je izmjestanje brojnih Bosnjaka, Srba i Hrvata u razne krajeve Bosne.

Na kraju rata koji je vodjen devedesetih, Bosna je podijeljena na dvije teritorije: pretezno bosnjacku i hrvatsku Federaciju, te pretezno srpsku Republiku Srpsku (RS), u kojoj se nalazi i Prijedor.

Jake bosnjacke zajednice prisutne su u Travniku, Bocinja/Zavidovicima, Tesnju, Maglaju, Bugojnu i Zenici, dok se na pretezno srpskim podrucjima nalaze Banja Luka, Trebinje i Bjeljina.

Etnicke i vjerske razlike

Etnicke i vjerske razlike izmedju teritorija lako su uocljive.

Na ulasku u RS, putnike docekuje znak ”Dobrodosli u Republiku Srpsku”, ispisan cirilicnim pismom – koje uglavnom koriste Srbi. Bosnjaci pak uglavnom pisu latinicom.

Ispod natpisa se nalazi i grb RS-a sa dva agresivna orla koja nose brizno izradjenu krunu, koja na vrhu ima krst – sto je vjerovatno simbol Srpske pravoslavne crkve.

U Prijedoru je stanovnistvo neposredno nakon rata, bilo gotovo u potpunosti srpsko. No, danas je to etnicki najmjesovitiji grad u RS-u, sa najvecim brojem bosnjackih povratnika. Pa ipak, uprkos napretku, prema podacima iz Medjunarodnog izvjestaja o vjerskim slobodama koji je americki Stejt department sacinio 2006., vratila se svega polovina bosnjackog stanovnistva, koje je prije rata brojalo  49.500 ljudi.

Medjutim, cak i na podrucjima koja su tek djelimicno mjesovita ima etnickih sukoba.
U prijedoru je tokom mjeseca Ramazana 2005. tri puta sknavljeno bosnjacko groblje, a dzamije ostecene.

Podijeljen grad

Vecina Bosnjaka iz te opstine i dalje smatra da Prijedor nikada nece biti ono sto je bio prije rata. Oni tvrde da je to podrucje svojevremeno bilo uzor tolerancije, na kojem su brojne etnicke grupe mirno koegzistirale, ali i dodaju da je ono danas ostro podijeljeno po etnickim linijama. Nekim Bosnjacima je tesko da oproste i zaborave srpski progon koji se odigrao u toj opstini, pogotovo kada pomisle na one koji se nikada nece moci vratiti u Prijedor.

Karabasic predsjedava Udruzenjem prijedorskih zena ”Izvor”, organizacijom ciji je cilj da sazna sudbinu 3.227 osoba, koliko ih je u Prijedoru nestalo i ubijeno. I njen otac je u ratu poginuo od snajperskog hica, dok joj je brat, koji je bio pripadnik bosanske vojske, ostao paralizovan.

Dok prelistava debeli i teski album, stotine crno-bijelih fotografija pojavljuju se na njegovim stranicama, ukljucujuci i snimke 123 djeteta i 228 zena. Iznad nekih imena su znakovi pitanja. Nisu mogli pronaci fotografije tih osoba, kaze Karabasic, objasnjavajuci da su te fotografije, zajedno sa kucama zrtava, vjerovatno izgorjele u ratu.

Vjeruje se da su mnogi od tih ljudi ubijeni u koncentracionim logorima koji su se 1992. nalazili u okolini Prijedora: u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu. Nakon sto su novinari objavili fotografije izgladnjelih pritvorenika Omarske, logori su avgusta 1992. zatvoreni – ali je prije toga nepoznat broj zatvorenika vec bio pogubljen. Medjunarodna komisija za nestala lica (ICMP) aktivno se zalaze za ekshumaciju i identifikaciju njihovih tijela iz masovnih grobnica sa okolnog podrucja. Zahvaljujuci tome, izvjestan broj zrtava je identificiran uz pomoc DNA testa.

Ne zele priznati

Ali, i cijelu deceniju nakon rata, pocinjeni zlocini jos uvijek proganjaju prijatelje i rodjake nestalih i onih za koje je potvrdjeno da su mrtvi, kao i onih koji su logore prezivjeli. A mnogi Bosnjaci koji zive u Prijedoru tvrde da Srbi i dalje ne zele priznati sta se dogodilo.

”O zlocinima treba otvoreno razgovarati”, kaze Karabasic. ”Lokalni Srbi ne zele ni da cuju za njih”. No , za ostale – medju kojima je i Lejla Arifagic – to je nesto sto se ne moze zaboraviti. Tijelo njenog oca ekshumirano je prosle godine iz masovne grobnice nadomak logora Omarska.

”Posljednji put sam oca vidjela 25.maja 1992.”, kaze Arifagic, koja je danas dvadesettrogodisnja studentkinja novinarstva u Sarajevu. Kasnije su bili razdvojeni, da bi potom culi da joj je otac u Omarskoj. Tokom narednih deset godina za njega se nije culo, da bi onda uslijedio telefonski poziv njenoj majci i zahtjev da obje daju uzorak DNK, jer je nadomak Omarske otkrivena masovna grobnica sa oko 200 pokopanih muskaraca.

Nakon sto je tijelo identificirano, pogreb je odrzan u julu, sto joj je – kako kaze – dalo osjecaj izvjesnog smirenja. ”Uvijek ga sanjam ”, kaze Arifagic. ”Za mene je to normalna stvar, ali sada, nakon sahrane, ti snovi su lijepi. Osjecam da mu je sada dobro”.
A i to sto zna gdje joj se otac nalazi predstavlja odredjeno olaksanje, kaze ona. ”Sada imam mjesto na koje mogu otici da se pomolim, mjesto gdje mogu doci i porazgovarati, i mjesto gdje mogu doci da se isplacem ako to zelim”, dodala je ona.
No, uprkos zloglasnim logorima i velikom broju ubijenih Bosnjaka, u Prijedoru posjetioci nece naici na spomenike podignute mrtvima. U gradu zapravo postoje samo spomenici srpskim civilima i srpskim vojnicima.

Spomenik civilima

Karabasic ukazuje na to da bi spomenik civilima imao mnogo vise smisla da je vlada odlucila da ga podigne svim civilima, a ne samo Srbima. Ovako, on samo izaziva ozlojedjenost. S tim se slaze i Bosnjacka predsjednica prijedorskog opstinskog vijeca, Azra Pasalic, koja medjutim dodaje da opstina radi na podizanju novog spomen-obiljezja ili statue u cast svih koji su poginuli u ratu, bez obzira na etnicku pripadnost.
Mnogi Bosnjaci – povratnici ogorceni su i zbog toga sto jos nisu dobili svoj raniji posao, dodaje pak Karabasic, i to uprkos zakonima koji propisuju da moraju biti vraceni na svoja radna mjesta iz 1991. ”Lokalna vlada kaze da ih ne moze i nece ”vratiti”, tvrdi ona , napominjuci kako vladu trenutno uglavnom cine Srbi. ”Kazu da nikoga nece otpustiti da bi zaposlili nekog drugog”.

Ukoliko bi se teska ekonomska situacija popravila, dodaje ona, vjerovatno bi se popravili i odnosi medju etnickim grupama. Medjutim, Karabasic smatra da Srbi za sada zaposljavaju samo Srbe, osim ako nisu prisiljeni zadrzati izvjestan procenat zaposlenih Bosnjaka kako bi dobili donacije od nevladinih organizacija (NVO). Sudinici Nusreti Sivac bio je onemogucen povratak na tu funkciju koju je u Prijedoru obavljala prije nego sto su Srbi 1992. zauzeli ovaj grad i preuzeli sve pravosudne pozicije. Ona je nakon toga bila odvedena u logor Omarska, zajedno sa mnogim drugim istaknutim pripadnicima zajednice.
Po povratku u Prijedor, Sivac je otkrila da joj se u stan uselio bivsi kolega sa posla. Iako je odbio da se iseli, ona je uz pomoc vlasti 2002. ipak uspjela da ga istjera. A kada su susjedi shvatili da se vratila za stalno, pri povratku kuci jedne noci je na vratima nasla sprejem ispisanu rijec ”Omarska”, koja je prizvala strasne uspomene.

Posto se nije mogla vratiti na posao u Prijedor, Sivac je bila prisiljena da se zaposli u Sanski Most, udaljenom tridesetak kilometara. Zbog takvih je problema veliki broj Bosnjaka i Srba napustio Bosnu kako bi se zaposlio negdje drugo. Ostali Bosnjaci , koji su porijeklom iz Prijedora, preselili su se u Kozarac i Sanski Most, obliznja mjesta koja su gotovo u potpunosti bosnjacka.

Kozarac za raspust
  
U Kozarcu su posjetioci suoceni sa pomalo nestvarnim prizorom bombardovanih zgrada pokraj velikih, novih kuca, od kojih su mnoge prazne. Pod hladnim zimskim svjetlom, grad djeluje gotovo napusteno, iako ima brojne diskoteke, restorane, pa cak i internet kafe. Ljeti sve ipak izgleda malo bolje, i Kozarac je ispunjen glasovima djece koja se igraju, odraslih koji pricaju uz kafu i naravno, omladine koja flertuje.

Ali ljetne romanse su ovdje mnogo vise od kratkih avantura. Neki tinejdzeri ljetni raspust provode u Bosni, ali zive u inostranstvu. A mnogi tokom ljetnih mjeseci dolaze u Kozarac sa namjerom da pronadju muza ili suprugu – kaze tridesetdvogodisnji Sudbin Music. Njegovo selo,Carakovo (opstina Prijedor), nekada je bilo pretezno bosnjacko, ali sada je gotovo iskljucivo srpsko, jer su Bosnjaci pobijeni ili protjerani.

Sta je vazno za pomirenje

Iako Prijedor ponovo postaje sve vise izmijesan, Karabasic se pribojava da on vise nikada nece biti ono sto je bio prije rata. ”Danas svako zna koji kafic posjecuju pripadnici koje nacije”, kaze ona. ”Prije rata, svako je isao gdje je htio, zivjeli su jedni pokraj drugih i druzili se. Sada su duboko podijeljeni”.

Drugi kljucni uzrok podjela je neslaganje oko krivicnog gonjenja ratnih zlocinaca. Cini se da ni sudjenjima ni presudama niko nije zadovoljan. Mnogi Bosnjaci smatraju da su kazne koje se izricu neprikladne. A Srbi, kada je o tome rijec, izgleda imaju pomijesana osjecanja. Neki tvrde da su sudjenja vazna za pravdu i pomirenje, dok drugi smatraju da su mnogi od onih kojima se sudi nevini ili cak heroji.

Karabasic ne predvidja da ce te podjele u skorije vrijeme biti prevazidjene. ”Nikada vise u Prijedoru Bosnjaci nece imati polozaj i status kakav su nekada imali”, kaze ona. ”Zauvijek cemo ostati manjina”.

Institut za izvjestavanje o ratu i miru (IWPR)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.