svabo
"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)
Kada su hadžije iz cijelog svijeta, desetog zul-hidždžeta, obilazeći oko Kabe izvršavali jedan od posljednjih i temeljnih obreda hadždža – tavafuz-zijaret, kada su se muslimani cijeloga svijeta, koji nisu bili na hadždžu, dostojanstveno, skrušeno i smjerno, uz učenje tekbira pripremali za klanjanje bajram-namaza, i nakon toga za prinošenje žrtve u ime Allaha, i klanje kurbana na veliki dan Kurban-bajrama, upravo tada je skupina Perzijanaca – šiija, a po naredbi Georga Busha, stavljala omču oko vrata bivšem iračkom predsjedniku i diktatoru Saddamu Husseinu i pripremala se da ga objesi. Dovoljno je bilo pogledati video snimku vješanja svrgnutog iračkog predsjednika da bi se shvatila pozadina njegovog pogubljenja, koja je izazvala negativne reakcije miliona muslimana, ne toliko zbog samog vješanja bivšeg diktatora, koliko, kako smo kazali, zbog trenutka i vremena samog pogubljenja. Zbog toga smatramo da je važno ukazati na sljedeće momente koji su vezani za ovaj događaj: Oni koji su pogubili Saddama bili su Iranci, šiije, pričali su perzijskim jezikom dok su ga pripremali za vješanje, spominjući mu neke šiitske vođe iz prošlosti koje je Saddam Hussein u vrijeme svoje vladavine pogubio. Zašto je ovu činjenicu važno naglasiti?
Postoji za to više razloga. Prvo, šiitsko odabiranje prvog dana Kurban-bajrama za vješanje Saddama Husseina zapravo govori o njihovoj neizmjernoj mržnji prema sunnijama, i njihovoj želji da Saddama povežu sa sunnijama, iako je on do kraja bio privržen bezbožničkoj BAS partiji, kako bi ustvari njegovim pogubljenjem slavili pobjedu nad svim sunnijama. Naime, nema nikakve sumnje, a to se i na snimku jasno vidi i čuje, da su šiije na taj način željele poniziti iračke muslimane – sunnije, a samim tim i sve druge sunnije na kugli zemaljskoj.
Drugo, šiije su čekale i eto dočekale svoj trenutak osvete, i to uz pomoć Amerike koju iranske vođe od Homeinija do naših dana nazivaju ”veliki šejtan”. Upravo je Iran pomoću tog ”velikog šejtana” ostvario svoje vjerske, ideološke i političke ciljeve u današnjem Iraku. Uspjeli su postići političku nadmoć i vlast u Iraku, i na taj način otvoriti sebi put do ostvarivanja vjekovnog sna koji se zove oživljavanje i ponovno uspostavljanje Perzijske imperije, samo sada pod plaštom islama, kao što su to učinili njihovi preci kojima je pošlo za rukom da u Iranu, u XVI stoljeću, uspostave safavidsko-perzijsko-šiitsku državu.
Treće, ono što su okupatori Amerikanci i egzekutori također htjeli postići ovim činom jeste da slika poniženog, prestrašenog Saddama, koji kleči i moli za milost, obiđe svijet, i da ta slika ostane u glavama ljudi još dugo godina. Umjesto toga svijet je imao priliku vidjeti bivšeg diktatora vrlo smirenog i nimalo preplašenog pred debelom omčom koja se zlokobno njihala pred njegovim očima i koja mu je nekoliko minuta nakon toga slomila kičmu.
Upravo je to najviše naljutilo Husseinove ubice, šiije, i njihovog nalogodavca Busha, koji je u vrijeme egzekucije pobjegao na svoj kaubojski ranč, a nakon pogubljenja oglasio se samo sa nekoliko nesuvislih riječi i papagajski naučenih fraza. Iako su Amerikanci pripremili mnogo dobrih kamera za film ”Jama za Saddama”, iako je diktator Saddam stvarno obješen, na njihovo veliko razočarenje oni su, kako to tvrde mnogi američki analitičari, sami u tu jamu upali, jer je cijela ekipa, od reditelja i scenariste do kamermana, bila zapanjena mirnoćom njihovog glavnog glumca – žrtve pred stravično pogubljenje. Tako je Bush još jedan svoj zamišljeni uspjeh pretvorio u neuspjeh.
Znači li to da mi stajemo na stranu obješenog Saddama Husseina?
Nikako i nipošto! Stati na stranu tiranije, zuluma i nepravde je težak grijeh i zločin, i to sebi ne smijemo dozvoliti. Mi samo želimo ukazati na to da iskreni musliman mora stvari posmatrati kroz prizmu Šerijata, i vagati ih vagom Kur'ana i Sunneta, ako želi biti potpuno pravedan i ako želi da uzme pouku iz događaja oko njega. I kad je u pitanju bivši irački predsjednik Saddam Hussein, važno je naglasiti da islamski ummet, a posebno muslimani Iraka, dobro pamte vrijeme njegove tiranije kada su ga mnogi ljudi slavili i veličali, i smatrali vođom svih Arapa i uzorom kojeg treba slijediti.
Zatim, muslimani Iraka nikada neće zaboraviti vrijeme kada je Saddam otvoreno ustao protiv islama i protiv Allahovog šerijata ubijajući na desetine sunnijskih učenjaka i daija i uglednih muslimana koji su prakticirali islam ne bojeći se Saddama niti bilo kojeg drugog tiranina i taguta, već samo Allaha. Dobro je poznato da se on borio pod zastavom arapskog nacionalizma i komunizma, tj. ateizma, i irački narod mnogo godina držao u okovima komunizma i tminama nevjerstva i zablude. I nikada se javno nije pokajao niti odrekao svoje BAS partije niti njene ideologije, a džihad je obznanjivao i u njega pozivao, i pred kamerama klanjao namaz samo onda kad mu je trebala podrška za ostvarivanje njegovih političkih ciljeva i ambicija.
Pored svih njegovih grešaka i zlodjela, on je glavni i direktni krivac što je okupatorska američka vojska skoro bez borbe ušla u Irak. Zbog toga njegovo traženje da ga ubiju iz vatrenog oružja, kako bi se na taj način poistovjetio sa muslimanima koji se hrabro bore za oslobađanje Iraka i na tom put žrtvuju svoje živote, jeste potpuno besmisleno, jer da je htio dostojanstveno i hrabro braniti svoju državu on bi zajedno sa ostalim muslimanima Iraka stao u mudžahidski saff.
Umjesto toga on je, bježeći od smrti, utočište našao u jednoj tamnoj špilji iz koje su ga poput pacova izvukli američki vojnici i na kraju mu, sa marionetskom šiitskom vladom, pripremili vješala.
Nećemo nimalo pogriješiti ako kažemo da muslimani sunnije danas plaćaju cijenu i krvavi danak Saddamovoj tiranskoj vladavini i bezbožničkoj politici. U njegovom ponižavajućem završetku dunjalučkog života je velika pouka za one koji pameti imaju, i dokaz kakav kraj čeka svakog zulumćara i nasilnika.
Istinu je rekao Uzvišeni Allah kada je objavio: A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene, i kada će žureći, uzdignutih glava, netremice gledati; a srca će im prazna biti. (Ibrahim, 43.)
Zatim, Saddam Hussein je najbolji dokaz i primjer kako završavaju oni koji za saveznika uzmu svog neprijatelja, tj. zakletog neprijatelja islama i muslimana, a poznato je da je on bio jedan od najvećih saveznika Amerike. Onaj ko sklopi prijateljstvo i savez sa svojim neprijateljem završit će onako kako je završio Saddam, i to upravo od ruke svog ”saveznika” i ”prijatelja”.
Uzvišeni je objavio: I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži; vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći! (Hud, 113.)
A narod je dobro kazao: Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.
Dakle, mi kao muslimani, oko lika i djela Saddama Husseina nimalo ne dvojimo. Međutim, osim što smo spomenuli svjesno i namjerno biranje Kurban-bajrama za njegovo vješanje, a s ciljem da se muslimani ponize do dna i da im se dokaže da će, ukoliko se budu suprotstavili američkoj politici, biti samo kurbani i ništa više, nemoguće je olahko preći preko činjenice da je Saddam obješen, prije svega, ako ne i isključivo, zbog ubistva 148 šiija, iako se zna da su Kurdi sunnije mnogo više stradali od Saddamovog režima, i iako je on počinio mnoga zlodjela prema sunnijama koja smo već spomenuli. Zar to ne potvrđuje naše konstatacije o američko-šiitskom savezu protiv sunnija u Iraku?
Osim toga, ako Saddam Hussein zaslužuje vješala, onda su ta vješala trebala da ”obgrle” i vratove njemu sličnih zulumćara i tirana, poput Georga Busha, Tonyja Blaira, i onih koji su po njihovoj naredbi, od početka okupacije Iraka do danas, svirepo ubili 655.000 Iračana, žena, djece i staraca.
Zar ne zaslužuje pogubljenje onaj ko je javno kazao da je došao u Irak i da će ostati u njemu zbog dva ključna razloga i cilja, a to su eksploatacija naftnog bogatstva i zaštita cionističke države Izrael? Uistinu je veličinu agresije, zločina i zuluma nad iračkim narodom nemoguće izmjeriti i opisati.
Osim stotine hiljada nedužno ubijenih civila, Irak je pun koncentracionih logora u kojima okupatorski vojnici i oficiri vrše masovno silovanje muslimanki, a ostale zatvorenike izlažu najgorim vrstama mučenja i šikaniranja. A muče ih samo zato što su muslimani i što su odbili da prihvate američku okupaciju i vesternizaciju muslimanskog Iraka.
Irački gradovi i sela su srušeni, spaljeni i opustošeni, a muslimanski narod u Iraku živi u strahu, bijedi, siromaštvu i beznađu. I nimalo ne čude riječi bivšeg generalnog sekretara UN-a Kofija Annana, koji je, na pitanje jednog novinara o stanju u Iraku nakon američke okupacije, rekao: ”Nažalost, Irak Saddama Husseina bio je mnogo bolji od današnjeg Iraka.” Naravno, čovjek je govorio ono što je svojim očima vidio, a vidio je kako američka armada, zajedno sa šiitskim odredima smrti, sije smrt, nered i pustoš u Iraku uzduž i poprijeko.
To su zapravo tragovi američke borbe za uspostavu pravde, slobode i demokratije u Iraku.
Svi koji na bilo koji način učestvuju u tom zlodjelu i holokaustu dvadeset prvog stoljeća nose krivicu i odgovornost, ali najveću krivicu za iračku tragediju i kataklizmu bez sumnje snosi nesveto trojstvo, Amerika, cionisti i šiije.
Zato kažemo, sačuvaj nas Bože od pravde, slobode i demokratije koju zagovara spomenuto trojstvo i njihovi saveznici.
Hatib: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Add comment