Kozarac.ba

Mlinar Mustafa

Sve je bilo do u tancine isplanirano, cak su i skole ranije raspustene vec polovinom maja te 1992. godine i cetnici su vrlo lako dosli do svog cilja.

Nama je preostalo ili da se pokusamo nekako izvuci ili da zivimo u izolaciji i cekamo dan kad ce nas pokupiti. Kad sam konacno i ja skontao da treba pokusati izici, palo mi je na pamet da bi trebalo ponijeti i djecje djacke knjizice. Posto ih nisu dijelili te godine odlucio sam da odem u skolu. U sablasno praznoj i pustoj skoli nije bilo nikoga i ja sam odlucio da sacekam.

Nervozno hodajuci po hodniku primjetio sam krhku, zavijenu mladju zenu, koja je isto nesto cekala. Nakon sto smo nekoliko puta prosli jedno pored drugog, a ja obhrvan teskim mislima, nisam puno ni obracao paznju na nju, ona mi se obratila:

-Ja vas znam, vi ste Nedzadov stric.

-Jesam, ali ja tebe ne poznajem.

– Ja sam kci Mustafe Colica, mlinara, a moj Batan jako voli Nedzada i stalno prica o njemu..

Zastao sam i pogledao je detaljnije. Na blijedom, ispijenom, gotovo djecji njeznom licu, nisu se mogli sakriti tragovi neke duboke tuge, iako je ona nastojala da izgleda normalno. Vidjelo se da je muci nesto tesko, nesto golemo, a ja, da nekako razbijem iznenada nastalu nelagodu, u kojoj se uvijek nadjem kad me neko oslovi, a ja ga ne prepoznajem, upitao sam:

-Kako su tvoji, Batan i Mustafa, njih jedino znam? I odmah mi je bilo jasno da sam postavio pogresno pitanje.

Njenim licem prosla je jos jaca sjenka tuge, i, uzdahnuvsi duboko, odgovorila:

-Batan je dobro i izisao je, a tatu su ubili.

Ko bi mogao ubiti Mustafu Colica, mlinara, starog i vojnicki potpuno bezopasnog covjeka, covjeka koji je sav zivot proveo radeci kao crv i stvorio zavidno imanje, a mislim i da je prvi na nasem podrucju otvorio mlin na elektro pogon.

Sjecam se da je, jednom kad sam dosao kuci sa studija, rahmetli otac rekao da odem kod Mustafe po mekinje. Kako je u onoj zemlji uvijek falilo svacega, pa cak i mekinja, upitam ja babu:

-Pa ima li toga kod njega?

– Ti samo reci da sam te JA poslao i ne brini, autoritativno ce moj babuka.

Uzmem ja auto nekog od starije brace, pa u Kamicane. Nazovem Mustafi selam i kazem ko me je poslao, a on ce meni:

– Pa ti si mog pobre Dede. A dje ti budes kad te dosad nisam vidio

– Ma ja sam u Zagrebu, studiram, odvratim ja ne bas plaho ljubazno.

– Masallah, a za sta studiras?

– Za inzenjera.

– E bas fino. Sad ces ti da vidis sta sam ja napravio pa da mi kazes sta mislis o tome.

– Ma ne ucim ja za masinca, pokusavam ja da se izvucem.

-Ama inzenjer je inzenjer i moras znati sve pomalo, a uostalom tehnicki principi su isti.

Sta cu, kud cu, kuci ne smijem bez mekinja i slomi mene Mustafa.

Uvede on mene u mlin i popnemo se finim, cistim, sirokim, urednim stepenicama sve do vrha, visine otprilike treceg ili cetvrtog kata. I ja ostanem bez teksta. Sve fino, uredno, cisto, bez trunke prasine ili brasna. Silna masa remenja i motora vrti se i radi, nigdje nikakvog problemcica. Imao sam osjecaj kao da sam usao u apoteku, a ne mlin.

Moje predstave o mlinarima, bijele kose, obrva i brkova, o ljudima sa cije odjece si mogao stresti toliko brasna da mozes zamijesiti solidnu pogacu, ovdje su se totalno promijenile. Ni u mlinu, ni na Mustafinoj odjeci nije bilo ni najmanjeg traga prasine ili brasna.

-Ja, bogami, ne vidim ovdje nikakvu gresku, na protiv fasciniran sam ovim sto vidim.Sve mi djeluje kao najfiniji svicarski sat.

-A ne cini li ti se da je onaj motor nesto glasniji od ostalih i da bi trebao tise raditi.

– Ma mozda je malo vise opterecen, ali meni sve ovdje izgleda kao u apoteci, odgovorio sam.

Mustafa se samo osmjehnuo. Ja i danas mislim da nije bio nikakav problem, vec da je Mustafa zelio da mi pokaze svoje dijelo, a bogami imao je sta i pokazati.. I bilo mi je drago sto sam usao unutra i vidio to.

U dvoristu, uredno slozeno bilo je nekoliko konjskih kola, a iza mlina u hladu iz improviziranih, ali skladno napravljenih jasala nekoliko konja grickalo je sijeno. Sve je to Mustafa fino napravio da bi svojim musterijama koje su dolazile iz udaljenih sela, najcesce sa podrucja Omarske i Lamovite, dok cekaju da im se zito samelje, skratio vrijeme i ucinio ga ugodnijim.

Sve mi je to proletjelo kroz misli i,jos uvijek u nevjerici, upitam ovu mladu zenu:

-Pa ko i za sto ga je ubio?

– Radivojac ( rekla je i me, ali ga nisam zapamtio) iz Petrovog Gaja. Izbjegli smo u Trnopolje i on je dosao, trazio od tate pare uz obecanje da ce nam omoguciti da napustimo teritoriju pod Srbima i prevesti nas na slobodnu teritoriju. Tata je rekao da je sakrio pare kod kuce, a Radivojac se ponudio da ga otprati uz obecanje da ce se vratiti istog dana. Posto se tata nije vracao zadugo od njihovog odlaska i mi smo odlucili da odemo nekako do kuce i vidimo sta se desilo. Obezglavljeno ocevo tijelo lezalo je nasred avlije posuto krecom. Krvnik nije imao ni toliko ljudskosti da ga bar zakopa i sprijeci sirenje zaraze.

Ja ovoj mladoj zeni nisam upamtio ime, ali pamticu cijelog zivota nacin na koji je to ispricala. Fascinirala me je svojom smirenoscu, svojom zreloscu i kompletnim pristupom.

Iz nje je izbijala ogromna tuga, tuga za ocem kojim se ponosila, ocem koji je citav svoj zivot prozivio posteno i koji je uzivao nemjerljiv ugled u Carsiji i okolini, a zavrsio zivot na najgori moguci nacin, bez imalo respekta od strane ubojice. Mustafa Colic ubijen je od onih istih ljudi kojima je pruzao usluge na nacin koji je daleko prevazilazio ondasnje prilike.

Sve njegove musterije tretirane su visoko profesionalno, sa besprijekornim respektom, pa se cak pobrinuo da i stoka kojom su dovozili zito u mlin ima uslovno odmaraliste i hranu.

Iz njegove avlije nije se moglo otici da se ne popije kahva, a vrlo cesto se musterijama iznosio i rucak. A kako su mu to vratili? I ko su ti Radivojci?

Jos kao dijete cuo sam za to prezime na nimalo afirmativan nacin. U ondasnjoj obucarskoj zadruzi radio je neki Gavro iz Balta koji je kad bi otpakovao dorucak znao reci: Pazi one moje zene kakav mi je kruh zamotala. Tvrd je k”™o kuruza Zekana Radivojca kojom je ubio svog oca.

Ja se svim srcem nadam da je Mustafina dusa nasla mjesto u dzenetu, a isto tako zelim da i taj Radivojac i svi drugi radivojci izidju pred sud pravde i da im se sudi za zvjerstva i zlodjela koja su pocinili nevinom i nemocnom narodu.

Samo u svemu tome i mi koji smo bozjom voljom prezivjeli moramo biti aktivniji i energicniji da se svi pocinioci zlocina izvedu pred lice pravde.

I samo tada ce duse nasih dragih sehida biti potpuno mirne.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.