Kozarac.ba

Zadnji logorasi Prijedora

Polovinom decembra sam se poslom nasao u Sarajevu, samo na 1 dan. Jedva sam stizao uraditi sve zbog cega sam dosao, a bio sam namjerio posjetiti i jednog rodjaka, u stvari najmladjeg brata mog dida, koji danas radi u Holiday Inu. Imao sam njegov broj, ali nisam vjerovao da cu imati vremena da se vidimo, pa ga unaprijed nisam ni zvao.

U taj hotel, kojeg cu se najvise sjecati po snajperistima koji s krova hotela gadjaju civile s pocetka rata u BiH, aprila 1992. nisam u stvari, do skora, nikad ni usao. U pola 6 popodne, vec se bilo smracilo, zahladilo (“decembar u Sarajevu i Holiday In”), zavrsio sam zadnji sastanak u Momi (ili je bio Uzeir?) i shvatio da sam gotov s poslom, a stajao sam bas pored hotela. “Zuta kocka” je uzivo ipak izgledala ljepse nego ratnih godina na tv-u.

Iako umoran (noc prije se malo jelo, a malo pilo…), a u pola 8 imao zakazanu veceru, rekoh sam sebi, ‘hajd’ da probam, vjerovatno ga necu ni dobiti, ali sam bar pokusao’, pa ce mi i savjest biti mirna. Eno, ili Skore kako ga svi zovu, odmah se javi na telefon. Kaze moze biti kod hotela za 15 minuta, a tek u 7 mu je smjena to vece. “Pa hajmo onda na kafu” rekoh. “Sad cu ja na tramvaj i tu sam, sjedi ti, sine, u lobi” odgovori Eno.

Usao sam u siroki lobi gledajuci uvis kao dijete kad se prvi put nadje u zgradi koja je prevelika za njegovo kratko zivotno iskustvo. Ova zgrada nije bila fizicki velika za moja zivotna iskustva, ali jeste njena kratka istorija. Narucih jedno ‘sarajevsko’ i sjedeci poceh razmisljati o tim dugim danima opsade grada, novinarima i drzavnicima, vojnicima i probisvjetima i tajnim agentima, koji su u mracnom, hladnom Holiday Inu odsjedali tokom najtezih dana velikog Sarajeva. Granatama oko hotela, krvi gradjana po ulicama, Vikicu i Divjaku…

Skore se brzo pojavi, nasmijan, ali sa teskim izrazom lica, kojeg onda (ne sjecam se vise ni
kad sam ga tacno zadnji put vidio), prije rata, dosta mladji i sigurno sretniji, nije imao.
Poceli smo pricu i jako brzo zavrsili na Esi. Skore sad zivi u stanu svoje sestre, majke Esada Sadikovica, mozda najpoznatije zrtve logora Omarska. Pricao je o ratu i zivotu u Prijedoru, o potrazi za Esom, o Seni koja je prije par godina u Sarajevu i umrla. O lijepom zivotu u Prijedoru do 1992. U 7 mi se jos nije islo nikud, jer je Eno polako, ali lijepo pricao o ovom dobrom covjeku, njegovom zivotu i posebno dogodovstinama i ludorijama koje je Eso pravio. Za kraj mi je obecao poslati nesto slika i starih clanaka o Esi i Prijedoru, koje je tokom i nakon rata sacuvao.

Prica i o svojim ‘logoraskim’ danima. “Zar si i ti bio u logorima” rekoh. “Nisam znao”.
“Ma 1995. i 1996, sinko…” “Kako bolan 1996?” rekoh zacudjen.

Uspio je Eno nekako mimoici sve racije, progone, ubistva i mucenja u Prijedoru 1992. Ostao u gradu, pokusavajuci cuti bilo sta o svom Esi kojeg je 5. ili 6. augusta vec ‘pojela noc’. Prezivio i pretumbao sve ratne godine u gradu koji je toliko volio, ali koje vise nije volio njega. Naslusao se i nakon pogroma od kraja maja 1992. teskih i krvavih prica o polupijanim srpskim vojnicima sto i decembra 1992. za noc pobise 30 Prijedorcana nakon povratka s ratista. Neki stari Alic, logoras Omarske, pusten iz logora, a zaklan u kuci krajem 1992…

Mnogi od 1993. nisu ni znali da je Skore u Prijedoru, a ni vlasti, jer se bio odjavio, tako da ga mimoidje i radna obaveza s koje se dosta Hrvata i Bosnjaka nekad ni ne vrati. Krajem 1995., u stvari pred sami kraj rata, u Prijedoru se desi zadnji ‘zaboravljeni’ progon. Na hiljade gradjana nesrpske nacionalnosti koji su nakon genocida 1992. ostali u gradu, su u oktobru 1995. za par dana morali napustiti svoja ognjista. Kolone tih Prijedorcana su, zajedno sa kolonama Srba iz Krajine i Zapadne Bosne, isle prema Centralnoj Bosni. I Eno se uputi dan, bas dan prije oslobodjenja Sane 10.oktobra.

Na Blatnici, izmedju Zenice i Teslica, skinuse ih s konvoja, njih 60, od kojih i pet Kozarcana koji su se krili po Prijedoru, uglavnom sticeni od Srba komsija ili clanova porodice. Svi su znali za ‘nestali’ konvoj s Vlasica 21. augusta 1992.

Ostadose (‘na srecu’) po nekim selima sjeci sumu i kopati rovove, cak i poslije Dejtona. Crveni krst je vec znao za njih, jer su prijavljeni od strane ostalih koji su presli u Zenicu, ali dani su bili sve duzi i duzi a zima na planini hladna.

Hranu bi srpski strazari prodavali po selu za rakiju i opijali se a oni, umorni i gladni, jeli tek kupus iz kotlica jer nisu imali tanjire niti porcije, kasikama napravljenim od orahovine….

Kaze Eno i strazari a i seljani uvijek pitaju ‘ima l‘ Kozarcana’, ali nikad ovih 5 (3 brata od kojih je jedan imao 17 godina, te jedan Jakupovic sa sinom) Prijedorcani nisu prijavili. Ne zna sta bi im uradili da su saznali, ali nisu izgledali miroljubivi tim prilikama… “Mora da su im se Kozarcani bili dobro zamjerili, al’ mi smo ih cuvali…”

Taj mladji Jakupovic slomi nogu na dan kad su razmijenjeni u Ostroj Luci, 27. januara 1996. Gurali su autobus koji se bio zaglavio u grabi i noga mu je uzasno izgledala, ali ni jedanput nije jauknuo. Neki su predlagali da ga voze u bolnicu u Prijedoru ili Banja Luci, ali momak na to nije ni pomisljao. Oslobodjeni su jer su 25. januara iz sume ugledali vozilo Medjunarodnog crvenog krsta i doslovno se kroz snijeg sjurili na cestu pred auto vicuci da stanu.

Nakon 2 dana su bili u slobodnoj, pustoj Sani, a Eno se jedini uputio u razruseno Sarajevo i potrazio sestru Senu Kovacevic. Bolesnu i staru Esinu mater, partizanku sto je davnih cetrdesetih napustila medresu i otisla u partizane zbog pokolja ustasa nad Srbima…

Rastali smo se skoro na brzinu, i hodajuci prema taksiju shvatio sam da ne bih ni znao kakav zanimljiv i vrijedan razgovor bih propustio da ga nisam nazvao.

I ne samo razgovor. U medjuvremenu je iz Sarajeva stigla i poveca koverta sa starim clancima i cd sa desecima Esinih slika, a i jedna moje majke iz mladjih dana (starih slika nikad dosta, jer su nase izgorjele zajedno s kucom).

Za danas (djelimicno) prepisujem jos clanak/kolumnu Marka Vesovica, publiciste i knjizevnika, (i autora knjige “Smrt je majstor iz Srbije” koju trenutno citam), objavljenu u danima 30. marta 2001. godine. Pa da i to otrgnemo od zaborava…

Iz Skorine koverte: Marko Vesovic – “Treba biti Eso”

Cesto mi je Mirza Ibrahipasic pricao o svom rodjaku Esi. Radio je kao ljekar pri UN, u Zapadnoj Samoi, i od zaradjenih para u Prijedoru napravio krasnu kucu – razlog vise da ga Srbi odvedu u Omarsku, gdje je bio od 13. jula do 5. avgusta 1992. Iz Omarske ga je izveo sofer Sime Drljace. Odveden je sa jos 200 ljudi iz Keraterma u kome je logor raspusten pred dolazak Mazovjeckog. Esi se, od tada, gubi svaki trag. U Omarskoj se ponasao kao u bolnici: pruzao pomoc premlacenima, bolesnim, iscrpljenim. Ovdje donosim tek dio Mirzinih prica.

Eso je od svega umio praviti segu. Visok, zgodan, bistar, ali je znao sloziti facu da svak ziv pomisli: Debil! Pravi debil! Bio je, u stvari rodjeni glumac. Zbog djackih magarestina izbacivan je iz svih sarajevskih gimnazija. Otac ga jednom pita: “U koju skolu ides sine?” “Momentalno u Prvu gimnaziju.” Jednu njegovu razrednicu od Ese je hvatala zivcana: ulazio joj na casove kroz prozor, preko simsa sirokog dvije podlanice: kad bi ozgo pao, razlijepio bi se na asfaltu.

Jednom, za 8. mart, Eso ulazi u zbornicu, dotjeran, u rukama mu saksija s krasnim cvijetom, umotana u celofan. “Drugarice razrednice, izvolte” Zena se rasplakala. “Znala sam ja da je on fin!” Desetak minuta potom, upada domarka, koja je stanovala na prvom spratu, i otima joj saksiju. “Ovo je moje! Uzo mi s prozora neko od vasih fakina.”

Ili dodje nov namjestaj za kabinet hemije. Izbacili stare klupe vani. Eso u gradu nadje dva Siptara i pogodi se s njima da klupe ispilaju i ubace u podrum Ljudi dosli, obavili posao, i popeli se na 4. sprat: traze da ih isplate. Direktor posalje da privedu Esu – odmah je znao ko je.

Kraj skolske godine. Mico ima 8 keceva: ponavlja drugi put. Jedinicu mu zakljucuje i profa latinskog. Mico poleti da je davi kao da mu je zakljucila trecu, a ne devetu jedinicu! Hoce da je udavi jer smatra da latinski zna za dvicu. Eso skace da je brani. Uspijeva da je iscupa iz Micinih kandzi. Cak je skoknuo po casu vode i kocku secera. Izvode je, pod sokom, iz razreda. Na putu do zbornice, Eso pita: “A moj kec iz latinskog?” “Sredicu to u zbornici.” “Bolje ovdje” kaze Eso i vadi nalivpero.”Sta znate, mozete do zbornice zaboraviti”.
(…)

Esin zet je obozavao kupus na mesu. Jednom, vraca se s fakulteta i s vrata ugleda zeta: naklopio se nad tanjirom, a zazmirio k’o macak, od uzivanja. Eso stane da orva po ormaru: gdje mu je kost? Zove staru: “Mama, gdje mi je kost?” “Otkud ja znam gdje je tvoja kost”, “Ma kako ne znas, kakva si rasijana ne bi me cudilo da si je u neznanju gurnula u ovaj lonac s mesom!” Zet je bio gadljiv. I u isti tren ostavi kasiku. A preblijedio. Pa trk u WC da baci kljuc u grlo. To je bila kost na kojoj je Eso ucio anatomiju. Ljudska kost! (ovo nije bila ljudska kost, vec ga je i tu Eso malo sukno J SM)

Eso dosao rodici, postarijoj zeni. Kako je? Nikako. Ne moze da spava: tica da proleti, ona ce je cuti. S njenim muzem – jos gore: ne sklapa oka na oko. Jadikovanje se redovno ponavljalo. Jednom Eso i Skore (ujak Esin, medju njima je razmak dvije godine, nisu se razdvajali), usunjaju se u kucu, poslije podne, iz kuhinje, gdje su tih dvoje starih upravo spavali, ukrali sporet! Nije mu bilo mrsko da ga iznesu – kroz prozor! Samo da dokaze da njih dvoje spavaju ko topovi. (…)
Kad su Mirza i Eso isli u Italiju, a tamo svaki milet, Grci, Kinezi, Arapi, Bugari. Jugosloveni im zanimljivi kao rijetke zvijerke. “Ovo je komunista” predstavlja Eso Mirzu. “E bas mi je drago! Nikad u zivotu nisam vidio komunistu”, kaze Grk. “Evo ti ga, pa se nagledaj.” “A kako to, u komunistickoj zemlji, a pojavljuje se Gospa? Vjeruje li se u to?” “Pa znate,  veli Eso, “Gospa se pojavljuje samo kad Partija odobri. Ili naredi, inace – ne.”

Vratili se Eso i Skore u 3 ujutru iz kafane. Skore da ‘suknuo’. Navija sat u 7, mora na posao. Potom zaspi. Eso ustane i pogna sat naprijed. Poslije 20 minuta, sat zvoni. Skore ustaje, otvara frizider, doruckuje, iako je prije 20 minuta vecerao! Napolju: nigdje zive duse. Zaustavlja ga milicija: Kuda? Na posao. Milicajac gleda u sat: Kakav je to posao koji pocinje u pet? Nije pet. Sad je sedam i kusur. Nije nego pet i dva minuta. Ne valja ti sat! I tako: valja, ne valja, dok se Skore u neka doba nije sjetio: ESO!

UMJESTO POENTE: Devedeset osme, isao sam s Mirzom u Musice, gdje smo, u ratu, bili mjesec dana. Sjedili smo medju steccima, slikavali se, gledali orlove. Mirza se sjetio kako se, kad je bio mali, njegova baba po majci otimala s orlom oko kokoske. I uspjela da mu je iscupa iz kandzi (kao Eso profu latinskog). Onda je uzela iglu, napaljenu na plamen i namazanu voskom, da kokoski zasije poderana ledja. Uzasno je krestala. Dva-tri dana nije uzimala nista, a treceg, stala na noge. Pricao je o ocevom ocu koji se, putujuci iz Kljuca za Zenicu toliko napije da je, kad u Zenici izidje iz autobusa, govorio putnicima: “E pa allahimanet i dodjite nam!” A otac Mirzine majke vjecito je rondao protiv Kardelja. Batalio mu Kardelj zenu! Do oslobodjenja, bila normalna. Po oslobodjenju, Kardelj joj dao prava i sad se ne moze snositi: ako joj kazes i rijec, hoce zube da ti polupa. Nova vlast im dala kravu, jer im je sin poginuo kao partizan. Krava bila golema, valjda iz Holandije i nije sva mogla stati u stalu. Te danas ce, te sutra ce, a stala stoji kakva je bila. Stara ne popusta. Jednom joj stari veli: “Tvoje je pola krave. Tvoje i Kardeljevo. Ta pola je vazda unutra i ne kisne. Sta tebe briga sto moja polovina krave kisne?” Tu se Mirza i sjetio Ese. Tu, medju steccima, odakle puca pogled na vjecnost, pricice o Esi zvucale su mi – primjereno!

Sta ti je ovaj svijet? Streses ga sa sebe za cas, kao pas kisu. Zar da zivot provedemo oborene glave ko junad koju oborene glave voze na klanicu? Bolje je biti Eso. I sve na svijetu smatrati dostojnim da plane na lomaci nas sprdnje. Sege. Lakrdije. “

Esad Sadikovic – Eso 1948. – 1992.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.