Kozarac.ba

NANE RIFIJA

Sa okončanjem rata zaputih se iz Sarajeva da obiđem zavičaj. Na taj put sam se odlučio mada je trebalo pješice putovati dva dana i jednu noć. Prolazio sam kroz sela koja su bila potpuno spaljena, ali me tek tuga uhvati tuga u mome selu. Kraj spaljene kuće sjedim i razmišljam. Misli mi se vraćaju u djetnjstvo. Kada sam se odmorio poželjeh da pođem prema brdu Stolac koje je bilo iznad moga sela. Na tom brdu je bilo jako četničko utvrđenje. Penjući se uz njegove pašnjake prisjetih se i rahmetli deda sa kojim sam tuda čuvao ovce.

 

Sjedim na pašnjaku i gledam u brda Borovac i Kacelj. Sjetih se priče koju mi je dedo ispričao. Rekao mi je da će u nekom vaktu te dvije planine i planina Igman za koju do tada nisam ni čuo spasiti mnogo ljudi. Razmišljajući o toj priči povezah je sa ljudima istočne Bosne koji su prolazili tim brdima do GREBKA, a dalje preko Igmana tražeći spas i hranu.Taj put preko tih planina nazvaše ALLAHOV PUT. Zaključih da je ta usmena priča prenošena s koljena na koljeno sada se obistinila. Malo je ko bio da je prošao Allahovim putem preko Grebka i Igmana da nije čuo i svratio kod nane Rifije. Kod nje se ogrijalo staro i nejako. Svakom je znala kazati po koju utješnu riječ. Kod nje su bili i česti gosti borci sa Grepka.

Nana

 
Nane Rifija je bila veliki vjernik i samo se Allaha bojala. Nikada je nisu pašile četničke granate koje su često padale po selu.

je imala krave. Mlijeko bi dijelila prolaznicima koje bi put nanio kroz njeno selo. Često bi mlijeko nosila do boraca na Grebku je. Znala je ona gdje čija bajta. Jednom komadant joj reče da bi trebala da se spremi da ide iz sela jer četnici navaljuju i da se neće više moći Grebak čuvati. To ona nije nikako mogla povjerovati da se to može dogoditi i da ona ide iz svoga sela. Rifija je bila veliki vjernik i samo se Allaha bojala. Nikada je nisu plašile četničke granate koje su često padale po selu.
No međutim noćas je nešto slabo spavala, kao da je predosjećala da će se nešto strašno desiti. Ustala je i klanjala rani sabah. Čekala je zoru i borce koji su je svako jutro posjećuju. Sa dijeljenjem dana i noći ču ona neke glasove oko kuće. Iako im se na momenat obradova, zaključi da to nisu glasovi njenih boraca. Izlazeći iz kuće vidje četnike koji psuju i mašu sa puškama. Jedan od njih odmah pođe prema nani i zamahnu da je udari, a drugi u toj namjeri spriječi. Sjeti se ona i onoga rata kada je imala dvadesetak godina i kada je bila pala četnicima u ruke. Nana se pribra i poče u sebi učiti dova za spas. Četnik je opomenu da ne bježi. “Nemam ja kuda bježti, samo da pustim krave,” reče nana. “Mi ćemo ih pustiti”, dodade četnik. Četnici se dadoše paljevini. Nana to iskoristi i pođe prema staji. Ispod staje izgubi se iz sela i pođe prema Grebku u nadi da će tamo naći svoje borce. Prilazeći Grebku ona nije nikoga čula. Poli je hladan znoj i poče je uzimati strah. Dođe do bajti. Obilazi jednu, drugu treću nikoga nema. Dođe do Osmanove bajte i sjede. Sjeti se nedavnog upozorenja komadanta koji joj je rekao da treba da se povuče iz sela. Žao joj bijaše što nije ozbiljno shvatila. Kroz glavu joj počeše prolaziti sjećanja svih koji su prolazili kroz njenu kuću i otišli u bijeli svijet. Oni su bili u grupama, a ona je sada sama.
Pred Osmanovom bajtom bijaše voda. Nana ponovi abdest. Uze šatrorsko krilo koje tu bijaše. Prebaci ga preko ramena i reče: ”Allahu moj daj mi snage i pokaži mi put kuda prođoše svi ti beskućnici da ih ja stignem”. Nana krenu iako je znala da je put dalek i težak. Putujići dvije noći i dan nana se našla u četničkom zatvoru na Kuli.

Napisao : Ramiz DŽANO
Bosnjaci.net

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.