svabo
Piše:Besima Kahrimanović
Dobri stari Bosanci i Hercegovci kažu da jedna još starija narodna poslovica koja kaže da Bog da se o sebi zabavili, spada ustvari u najteži oblik kletve. Sudeći po svemu, ovaj usud se davno obrušio na građane Prijedora koji kao da ne žele da ga se oslobode. A uvertira za samozabavljanje «odsvirana» je 1992. godine.
Prvi višestranački izbori u Prijedoru, gradu u kome su tadašnji Muslimani činili po posljednjem popisu apsolutnu većinu, rezultirali su pobjedom SDA koja će u ovom gradu kratko ostati na vlasti. Dana 9. februara održan je sastanak opštinskog odbora SDS Prijedor kada su tajno imenovani, kako predsjednik srpske opštine Prijedor tako i svi funkcioneri, naravno isključivo iz reda srpskog naroda. Svi oni stupaju na «dužnost» nakon što su, kako je ustanovio Haški tribunal, srpske snage u noći između 29. i 30. aprila 1992. godine zauzele Prijedor «bez ijednog ispaljenog metka». Dotadašnjem legalno izabranom predsjedniku opštine Prijedor prof. Muhamedu Čehajiću prvom će biti onemogućen pristup radnom mjestu. U njegovoj kancelariji, umjesto njega, našao se nelegalno izabrani Milomir Stakić. Čehajić je naknadno iste godine pogubljen u koncentracionom logoru Omarska poput skoro 3.500 nevinih sugrađana, pripadnika nesrpskih naroda. Osim u Omarskoj Bošnjaci i Hrvati ubijani su u avlijama, na njivama, ulicama, logorima Trnopolje, Keraterm ili Manjača.
Presudom Žalbenog vijeća MKSJ, Milomir Stakić je 22. marta 2006. godine osuđen na 40 godina zatvora zbog utvrđene odgovornosti za istrijebljenje, ubijanje i progone na hiljade nesrpskih civila u opštini Prijedor. Vrijedi napomenuti da je MKSJ samo u opštini Prijedor optužio 27 osoba od čega je do sada osuđeno njih 13. U Prijedoru je tokom 1992. godine, od skoro 47.000 Bošnjaka i 7.000 Hrvata, ostalo svega hiljadu nesrba. Demografska slika Prijedora ni sada nije mnogo bolja.
Pouzdanih podataka o stvarnom broju povratnika Bošnjaka i Hrvata nema i ove brojke se uglavnom kreću od dnevnopolitičkih potreba i u ovisnosti od ugla posmatranja političara. Bošnjaka i Hrvata gotovo da nema u opštinskim ili javnim ustanovama ali nema ih ni kao potrošača opštinskog budžeta. A pune ga itekako. Očito je da je u ovom gradu još uvijek na snazi odluka broj 03-531/92 od 22. juna 1992. godine, koju je potpisao predsjednik Kriznog štaba ARK Radoslav Brđanin, a prema kojoj se na radnim mjestima mogu naći isključivo kadrovi srpske nacionalnosti.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma vlastitom voljom u rodni grad počinje povratak prijedorskih Bošnjaka i Hrvata a dobrodošlice ni danas na pomolu. Mladi Bošnjaci obično noću odlaze u lokale čiji su vlasnici sunarodnjaci a tako je i sa mladim Srbima. Mladih Hrvata u ovom gradu gotovo da i nema. I Novogodišnja slavlja u ovom gradu također su skrojena po nacionalnim šavovima. Ovakvo stanje trajat će sve dotle dok se otvoreno ne progovori o nedavnoj prošlosti i dok svi građani u ovom gradu ne budu imali ista prava. Činjenica je da ih sada nemaju, kao što ih nemaju ni mrtvi. Poginuli u otadžbinskom ratu na svakom ćošku imaju spomenik pa čak, koje li ironije, i u krugu bivšeg koncentracionog logora Trnopolje u kome su ubijani bošnjački i hrvatski civili. U pomen na nevino ubijene civilne bošnjačke i hrvatske žrtve od strane opštinskih i entitetskih čelnika ne dozvoljava se podizanje memorijalnog centra ili spomenika uz tvrdnju da bi takvo što uticalo na narušavanje «dobrih» međunacionalnih odnosa. I slijepac vođen onim jačim, sedmim, čulom «jasno vidi» da ovi odnosi ne mogu biti na nižim granama.
Novogodišnji šou prijeratne sarajke Nede Ukraden poput soli na svježe rane opekao je ovdašnje nesrbe koji su u malom broju došli na glavni Gradski trg kako bi proslavili dolazak Nove godine. I kada su se najmanje nadali ovdje prisutni Bošnjaci i Hrvati bili su krajnje neprijatno iznenađeni od strane ove zabavljačice koja je dvadesetak minuta pred ponoć uputila poziv slavljenicima na pripravnost s riječima «sprem'te se, sprem'te». Hladan tuš je uslijedio i nešto iza ponoći. Između dva refrena pjesme «Nema raja bez svog rodnog kraja» razdrmavala je Neda prisutne sa prozivkama «Ajmo Omarska, ajmo Kozarac, ajmo Manjača». Većinu je i uspjela razdrmati dok se drugima ledila krv u žilama od prisjećanja na ova zloglasna mjesta čak i u najluđoj noći kada su se najmanje nadali.
Postavlja se pitanje zašto Neda u uži zavičaj Prijedora strpa Omarsku i Manjaču? Vjerojatno zato što je Neda znala da su Kozarčani i Prijedorčani ubijani u Omarskoj, na Manjači, u Trnopolju i Keratermu samo zato što nisu Srbi. Uostalom šta zna Neda šta je zavičaj ? Da kojim slučajem zna, za Novu godinu bi pjevala umjesto u Prijedoru u svom zavičaju. Naravno da Neda sadržajem barem jedne pjesme nije Prijedorčanima pokušala probuditi niti najmanji osjećaj pripadnosti državi BiH ali jeste pipala puls o pripadnosti Kosova Srbima.
Ovdašnjim bezbjednjacima i policajcima nije palo na pamet da upozore ovu interpretatorku pjesama da obrati pažnju na izbor pjesama. Uostalom, zna se dobro ko je u RS pozvan na poštivanje pravne države u državi a ko ne.
Za deklarativnu ravnopravnost Prijedorčana jedino se zalažu usamljeni načelnik Marko Pavić i njegova desna ruka predsjednica SO Azra Pašalić. Pašalićeva je toliko odana načelniku da ne nalazi za shodno da provjeri tekst čestitke koja je nedavno u njeno ime upućena sugrađanima u povodu božićnih i novogodišnjih praznika i Dana državnosti – valjda države RS. Naknadno se pravdala da se čestitke rade (čitaj; tiskaju) po inerciji (čitaj; po naputku načelnika Pavića), što onda logički podrazumijeva i obaveznu upotrebu ćiriličnog pisma. Jer ko će se zamjerati s načelnikom zbog kvazi ravnopravnosti pisama koja su ionako u ovom dijelu BiH poput svega ostalog neravnopravna. Ove čestitke će se vjerovatno na isti način, kako je izjavila Pašalićeva, raditi i nakon nje. Hoće ako njen nasljednik ili nasljednica, zbog sve češćih autogolova zbog kojih dakako gubi kompletna momčad, budu objektom izrugivanja kompletne opštine poput ove članice S BiH koju čeka crveni karton.
I dok se opštinski i državni elementi RS trude da ne urade ama baš ništa konkretno po pitanju ravnopravnosti, realno je očekivati da će ovaj entitet u dogledno vrijeme (p)ostati rezervisan isključivo za Srbe s idealnim nazivom Republika Srpska. Sa ponekom ikebanom poput Pašalićeve koja će i sama u stavu mirnu u vrijeme intoniranja Bože pravde proslavljati Dan državnosti 9. februara. U zabavnom dijelu zabavljat će ih Neda Ukraden i slični. Aferim. Pravo smo se zabavili o sebi. Nije li to bio krajnji cilj već pomenute Odluke ?
Add comment