Kozarac.ba

Zugsfuhrer

Zivio je kao pustinjak u maloj kucici koja se sastojala od jedne sobe i malog predsoblja, u Zerica sokaku, preko puta kuce Petra Timcisina.

Tu je doselio sa starom majkom Hukom koja je vrlo brzo nakon doseljenja preselila na ahiret.

Ne pamtim da je poslije majcine smrti bilo ko zivio sa njim, ali nije bio nedrustven… Cak stavise ljeti je puno vremena provodio po komsiluku. Nije imao svoje djece, a, bar u to doba ni zene, pa je to mozda razlog sto je volio djecu. A i mi smo voljeli njega. Djeca imaju instinkt kojim osjete odnos starijih prema njima i taj instinkt je gotovo nepogresiv. Znali smo se iskrasti od kuca , pa uz sav rizik da cemo, u uskom i visokim zivicama obraslim Zerica sokakom, naici na voz sijena koji bi cesao medje sa obje strane, a mi tako zaraditi ogrebotine po tijelu i oskudnoj odjeci, otrcati do njegove kuce.

Zaticali bi ga najcesce na krevetu, gdje je lezeci na ledjima, sa jednom rukom pod glavom, a u drugoj drzeci smotanu cigaretu, zagledan u tavanicu izgledao kao da rjesava neke vazne probleme. Dok bismo utrcali u kucu, on bi skocio sa lezaja, zauzeo krut vojnicki stav “mirno”, salutirao desnom rukom i ostrim, odsjecenim glasom izbiflao:

“Ich heisse Beschirevich, mei name ist Hasan”.

A onda nas je naucio kako cemo i mi “izheissati” svoja imena. Pored toga svi smo mi bili neki “fuhreri”. On je zadrzao svoj cin iz vojske i uvijek se predstavljao kao ”zugsfuhrer Besirevic”.

To njegovo “zugsfuhrer” bilo je puno neke mistike i strahopostovanja jer nikad ni od koga nismo culi tu rijec. Kopkalo me je znacenje te rijeci, ali Hasan bi samo rekao:- Pa to je to, “cuksfirer”. Posto je babo bio osoba koja najvise zna upitam ja jednom njega sta to znaci. A on mi kaze da je to kao podnarednik.

Iako ova kovanica zvuci nekako”naski” nije mi bilo ni to jasno, a posebno mi je smetao onaj prefiks ”pod” jer to znaci da nas Hasan bas i nije bio neka velika vojnicina kako bi se moglo zakljuciti iz onoga “cuksfirer” i iz njegovog otresitog drzanja i glasno izgovorenih, nama nerazumljivih, komandi.

Saznali smo da je Hasan taj svoj cin zaradio boreci se za Monarhiju negdje po ruskim stepama.

Uz taj cin Hasan je zaradio i tesku ranu i jedva izvukao zivu glavu.

Dok smo jednoga dana, sa puskama od komuse, napadali na grmove repuha, dzedaka i konjogriza koji su i ne znajuci glumili Ruse, a Hasan sa podica svoje kuce izdavao naredbe za “sturm” pritom pokazujuci prstom u kome smjeru treba “sturmati”, u pauzi jednog od napada, moj Mesud upita: Hasane, a dje je tvoja zena?

Hasan je naglo zacutio, sjeo na podic, uvukavsi glavu medju ramena, i nakon dugog cutanja podigao glavu, pokazao rukom prema istoku i progovorio:

“ E ovako je to bilo. Ganjali smo mi Ruse po tim njihovim nepreglednim ravnicama, osvajali sela i gradove, a onda su se oni utvrdili u jednom gradu, iza kojeg su se nazirale povisoke planine. Bitka za taj grad trajala je danima, vise poziciono nego akciono, a onda je nas “Obersturmfuhrer” odlucio da napadnemo u zoru. Sjecam se da smo krenuli silovito, da su Rusi takodje uzvratili silovito i ”¦.

Kad sam otvorio oci mislio sam da sam u dzenetu. Sa punackog okruglog i lica rumenog kao jabuka mene su posmatrala dva plava krupna oka, plavlja i bistrija od vode najcistijeg planinskog jezera. Socne, rumene usne polako su se razvukle ukazujuci nisku bijelih i pravilnih zuba. Sve to uokvirivale su dvije guste pletenice boje zrelog psenicnog vlata. Instiktivno sam pokusao da podignem desnu ruku prema celu i otvorim usta. Osjetio sam strahovit bol u ramenu, a iz usta je samo izletjelo gotovo nerazgovjetno: Ich”¦ I osjetio sam nesnosan bol.

Ponovo se nasmijesila i cini mi se zapjevala : Menja zovut Rjabina.

Iako sam bio tesko ranjen, tako tesko da mi je zivot visio o koncu taj i naredni dani bili su najljepsi dani mog zivota.

Isprva sam jecio i stenjao i kad treba i ne treba samo da bi mi Rjabina pruzila bilo kakvu pomoc, dodala malo vode, okrenula na stranu, podigla jastuk. Tada bi prestajao svaki bol, Njen dodir izazivao je nekakvo pozitivno, meni dotad nepoznato, strujanje od koga je moje tijelo drhtalo eliminirajuci bolne vibracije. Nikada do tada nisam dozivio nesto slicno i bio sam zahvalan dragom Bogu sto sam ranjen. Ako se Rjabina ne bi pojavila vec nakon par sati postajao sam nervozan i neraspolozen.

Kad sam malo prizdravio i povratio snagu poceli smo se nekako sporazumjevati. Bila je iznenadjena da sam i ja Slaven i da se gotovo razumijemo. Rekla je da sam dugo bio u nesvjesti i da su svi mislili da sam gotov, ali i da je Obersturmfuhrer dolazio dva puta i raspitivao se za moje stanje.

Ubjedio sam sebe da se i ja njoj svidjam. Pricao sam joj o ljepotama naseg kraja, o tome da bi joj se vjerovatno svidjelo i jednog dana skupio sam svu svoju hrabrost da je upitam: Rjabina, hoces li poci sa mnom i biti moja do kraja zivota? Kao i obicno nasmijala se punim srcem i udaljila. Ja sam to sebi protumacio kao njen pristanak.

A onda opet iznenadjenje. Rusi su konsolidirali svoje redove i jedne noci iznenada napali. Rusi su, u stvari, primijenili taktiku koja im je uvijek palila sa zapadnjacima, jos od vremena kad je Kutuzov potukao Napoleona. Namamili bi tehnicki superiornijeg neprijatelja duboko u svoju teritoriju izmrcvarili ga psihicki i cekali zimu da bi uzvratili udarac.

Nas ranjenike su na brzinu evakuirali duboko nazad na nasu teritoriju. To vece moja Rjabina je bila slobodna. Dugo sam ocekivao neke vijesti od nje, sam sam pokusavao da saznam bilo sta, ali bezuspjesno. Moje fizicko stanje se toliko popravilo da sam ubrzo demobiliziran i vracen kuci. Ali dusa se nije mogla smiriti. A onda jednog dana, kad se rat vec zavrsio, vratio se jedan redov koji je u onoj noci napada Rusa zarobljen . Od njega sam saznao da su po osvajanju grada Rusi strijeljali sve stanovnistvo koje je bilo u bilo kakvom kontaktu sa Nijemcima. Medju njima i moju Rjabinu.”

Zacutio je , a nekoliko suza skliznulo je niz njegovo vec duboko izborano lice.

Poslije toga nikad nije govorio o tome iako smo ga mi djetinje uporno molili da nam prica o ratu i Rjabini.

Uzalud je Hasanova mati Huka pokusavala nagovorati sina da se ozeni, da sebi probere djevojku, a bilo ih je puno koje su to svim srcem zeljele. U Hasanovom srcu nije bilo mjesta ni za koju drugu. Samo u rijetkim trenucima, u trenucima kad bi vec postajao razdrazljiv i nervozan obukao bi svoju svecanu “zugsfuhrerovsku” uniformu, zategao svaki kraj, zakopcao svako dugme, setao po sobi i salutirao pred ogledalom.

Osjecao je da se tako priblizava svojoj Rjabini, da su tako puno blize jer je to bila jedina preostala veza izmedju njih.

Moj rodjak Husein Causevic otvorio je pocetkom sedamdesetih godina kafanu pod kucom u Susicima. Hasan bi cesto navratio u kafanu vise da gleda televiziju nego zbog pica. Narucio bi kahvu, polako ispijao i cudio se toj spravi. Bio je vec dobro u godinama i svasta je prosao, ali, bombr”™te, taj munafikluk je nesto sto nikako nije shvatao.

A kad se jednom na televozoru pojavila Silvana Armenulic, onako stasita i raskosna, Hasan je poskocio k”™o mladic, prevrnuo tek naliveni fildzan kahve i uz povike : ”Rjabina, Rjabina… “ potrcao prema tv aparatu. Zagrlio je aparat i gotovo histericno ponavljao ime svoje jedine i najdraze sve dok Silvana nije nestala sa ekrana. U tom trenutku nikog nije bilo u kafani, a konobarica, koja je na trenutak izisla vrativsi se bila je iznenadjena sto Hasan kleci pred televizorom.

Od tada pa do svoje smrti Hasan je gotovo svakodnevno najvise vremena provodio u Huseinovoj kafani zureci u televizor i cekajuci svoju Rjabinu. Svoju tajnu nije nikom pricao. Trpio je zlurade poglede i komentare komsija koji su mislili kako je senuo i mislim da se jedino povjerio nama, djeci znajuci da smo ga voljeli i bili dio njegove zadnje regimente.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.