Kozarac.ba

Mujin kratki rat: Umjesto kraja – Odlazak kozarackog

 

Probudio se umorniji nego sto je bio prije spavanja. Polako spusti bunovno lice u grube, suhe dlanove, prisjecajuci se gdje se nalazi. Pokupi zatim dnevnik i romane, te sidje niz strme uskebasamake, pazeci da se ne oklizne. Vani je vec bilo pohladno, tako da mu se koza odmah najezi, iako se iza brda jos naziralo sunce na zalasku. Pridje grupi vojnika od kojih su dvojica, malo odvojeni od ostalih, pijuci rakiju i sok pjevusili: “A u vosjci sam stekao druga do groba i hronicnu upalu zgloba, suvenir na strazarske dane…”

 

“Mujo, gde si ti bre Mujo?” upita da veseli Todorovski nasmijan i vec rumenih obraza od par casica alkohola. Mujo se nasmijesi, gledajuci dugo u oci ovog dobrog covjeka prije nego sto odgovori. Da su odrasli zajedno bili bi prijatelji, to mu je vec odavno bilo jasno. Ovako, sudbina ih je spojila u onoj kasarni i ako prezive ovaj glupi rat, on ce u Skoplje, Mujo preko Une kuci.

 

“Is”™o sam malo sajcati.”

“Sajcati, sajcati…sta je to sajcati? Koji je to jezik Mujo?” Smijao se desetar, vec polupijan tako da su mu i inace crveni obrazi vec bubrili pod pritiskom krvi. “Hajde, sedi Mujo… Cuca, daj ovamo tu flasu!”

 

Mujo se primace i sjede medju vojsku, pa prozbori: “bosanski… to je bosanski, … sajcati!”

“Moj jezik…” zavrsi misao, pa zabi cigaretu u ugao usana, trazeci upaljac po dzepovima.

 

Caskali su, naizgled bezbrizno, kao da su na kampovanju. Mujo iskapi casicu rakije i pogleda sva lica u krugu pa se sjeti 1. maja na Staroj Pilani… Fudbala pored rijeke, partija remija po cijeli dan, gajbi piva i lica jarana. Gdje li je sad Stelca, Silda, Era, Dzoni, Tufi i Elko, Javor, Japa, nezaboravni Japa i njegove provale,… Cokan, Edo, Sucko …. sve one prijatne i nasmijane kozaracke face.

 

Ovdje, svako lice odavalo je teske misli, iako su se ponekad i smijali.

Prva casica mu je sjela, te uze i drugu koju mu doda Rojnic, a onda polako ustade te odseta preko dvorista. Paprikar iz Leskovca je tusio o nekim glupostima, vec polupijan…

 

Mujo udje u “Lazovicev kamion” i pusti glasno Crvenu Jabuku a vrata ostavi otvorena da se vani bolje cuje. Lazovic, vozac, Focak porijeklom, mrko ga pogleda ali ne rece nista. Mujo ga samo prostrijeli pogledom i time dade do znanja da ne ferma puno to sto Lazovic vozi tu masinu, ni sto mu ”˜kao smeta”™ da se Mujo gura na “pocasno” mjesto u “njegovom” kamionu i pusta muziku troseci energiju akumulatora. “Setaj zemo…” prozbori Mujo vec gledajuci u stranu i sjeti se kako je Lazovic u septembru opalio po gasu onaj dan kad su na putu za Hrvatsku prosli kroz Kozarac i Prijedor, samo zato da Muji slucajno ne bi palo na pamet da iskoci i pobjegne kuci.

 

Malo kasnije, stajao je pored ulaznih vrata vrata kuce, odmah pored Grabica koji je sjedio na fotelji, iznesenoj iz dnevne sobe. Mujo je pusio, naslonjen ledjima na zid, smijuci se glasno sa ostalima Rojnicevim vicevima. Flasa rakije je bila prazna, pa su svi presli na sok.

 

Odjednom, s druge strane brda u koje su gledali s kraja sela, zacu se nekoliko kratkih rafala, a odmah zatim i jedan duzi”¦

 

Svi su naglo ucutali, ali ubrzo prica i smijeh se nastavise. Jedino su Mujo i Todorovski jos dugo zamisljeno gledali u pravcu brda a zatim se znacajno pogledali. Mujo shvati da je jos uvijek u majici i da bi, pored toga sto je vec hladno, mozda bilo i pametno obuci svu opremu. Nije mu se svidjao onaj rafal, ”¦ primirje je bilo”¦.a bili su na kraju sela”¦

 

Odlucno krenu u kucu i odmah se odlucno poce oblaciti. Tek sto je uspio zakopcati kosulju kad svud okolo odjeknuse rafali. Meci su zvizdali oko kuce, zabijali se u brinu pored puta, u zidove i krov, a Mujo instinktivno cucnu i zausti “vidi”¦ znao sam”¦””¦ oblaceci dalje, vec uzbudjen, dzemper i bluzu.

 

Nekoliko vojnika medju kojima potpuno blijedi desetar Grabic utrca u kucu. Grabic ugleda Muju i drhtavim glasom viknu: “Preko glave mi prodje”¦ rafal”¦ odmah, odmah vise glave.”Mujo je vec stavljao oprtace i opasac ne dajuci odgovor i shvatajuci da je samo par sekundi ranije on stajao pored Grabica, a posto je ovaj sjedio, ti meci sto su stali u fasadi vise Grabiceve glave, bi pokosili njega.

 

Vani se vec vodila borba (Napadaci su na putu za selo igrom slucaja otkriveni, pa su bili prinudjeni zapucati odmah, sa strane s koje su se primakli. Inace bi za jos 10 minuta cijeli vod, odvojen od ostatka cete, ostao u obrucu). Grabic je istrcao sa jos par vojnika koji su u trku dohvatili puske i izlazecinabili sljem na glavu. “Nisandzije, ostanite tu!” dreknu Grabic na izlazu. Mujo repetira pistolj i zakoci ga, stavi sljem na glavu i sjede poslusno pored kauca gledajuci lica ostalih 5 vojnika koji nisu duzili pusku. Glasovi koji su se s vana jos culi, nestajali su u daljini, tako da su stektali jos samo rafali i ponekad ostajao koji metak u zidu, cula se razbijena stakla i zvizduk zrna u letu. “Opet sjedi i cekaj..” pomisli i bez razloga, mahinalno, pogleda na sat.

 

Mujini zivci su bili sve napetiji jer nije mogao izdrzati neizvjesnost a i opasnost da ih bas tu u kuci, svih sest raznese raketa rucnog bacaca ili granata. Groznicavo razmisljajuci, on se odjednom odluci, ustade i pognut otrca do ulaza u kucu. Vani, na brdascu odmah ugleda grupu od 5 vojnika na polozaju, 200-300 metara od kuca, medju kojima Todorovskog, Grabica i Rojnica. Zalegli su na vrh brdasca i ponekad odgovarali na vatru iz sume. “Gdje su drugi… gdje su ostali” pomisli Mujo. Pogleda tad udesno i ugleda rupe od metaka koje spomenu Grabic. “.ebote, pokosio bi me da sam ostao…”

 

U tom mu se primace Ristic. “Gdje ostala vojska? Vidi onih gore, … samo petorica, pobice ih sve na kraju…” Mujo pogleda u pravcu stale, lijevo od kuce i unutra u polumraku ugleda jednog vojnika kako cuci naslonjen uz zid drzeci pusku medju nogama.Tamo su znaci neki… ”Hajd za mnom.” viknu Mujo i ne cekajuci odgovor pretrca do stale i na mala vrata uleti u mracnu prostoriju. U stali je razbacan uz zidove cucao kompletan “hrabri” ostatak voda.

15-ak vojnika, svi s puskama i sa 210 metaka po vojniku su bili toliko prestravljeni da su radije cekali u grupi da se sve zavrsi, nego da zapucaju i odbiju napad. Onih 5 je cijelo vrijeme pruzalo slabasan, ali jedini otpor.

 

“Sta cete tu?” viknu Mujo okrecuci se prema Bajricu, Brankovicu i ostalima. “Idite na polozaj, pobice ih gore. Pobice i nas sviju ovdje…Kakva ste vi vojska?” Ristic koji tek udje shvati situaciju, pa i on zagalami: “Idite vani, ustajte …”

 

Medjutim niko se ne pomace. Neki su se vidno tresli od straha u polumraku stale a drugi tupo gledali ispred sebe. Mujo se tad okrenu Bajricu: “Zemo daj meni pusku, evo ti pistolj”.

“Ma bjezi Mujo, sjedi tu, kud ces?” “Daj mi pusku Bajricu, ili idi ti; ako neces, idem ja, ali daj mi pusku”,

 

“Ma nedam… sjedi bona, kud ces”

 

Mujo ga prezirno pogleda, okrenu se prema ostatku voda i kad shvati da niko ne trza, opet otrca do izlaza i pogleda prema polozaju. Vani je i dalje stektalo s nekoliko strana, najvise iz pravca sume oko sela. Dvojica od pet vojnika vec nisu odgovarali vatru. Ili su bili pogodjeni, ili vec ispucali metke. Kad se Ristic primace Mujo ga pogleda, uzbudjen ali odlucan. “Idemo li mi?”, “Idemo!” Pogledase se jos na momenat, vec spremni da svaki tren iskoce van, medjutim bas tad nekoliko metaka prosisa izmedju njih kroz vrata stale na kojima su s dvije strane stajali.

 

Mujo se strese od straha, ali nakon par sekundi opet pribra i jos jednom pogleda u unutrasnjost stale. “Ma sve bolje nego tu ostati” viknu, a zatim jedan za drugim istrcase napolje skrivajuci se naizmjence iza bunara, kola, hrpe pijeska. Oba su u desnoj ruci cvrsto drzali pistolj od kojeg u tom momentu nisu imali bas nista.

 

Prije izlaza iz dvorista ostalo je jos samo jedno korito kao moguci zaklon. Iza njega je bila niska ograda a iza nje se teren jos 200 metara lagano dizao. Na vrhu je lezalo 5 ljudi koji vise nisu mogli nikud. Todorovski se okrenu i ugleda Muju i Ristica kako napreduju. Beznadezni izraz lica je sad odavao radost jer ipak nisu sami. Medjutim bas kad su Mujo i Ristic stigli do korita zasuse ih meci jer su ih primijetili i s druge strane brda, a upravo sad je dolazio najtezi dio jer vise nije bilo zaklona.

 

Mujo uprkos strahu odlucno krenu prvi. Lupanje srca je postajalo toliko jako da je na momente zaglusivalo rafale. Desetar Todorovski se nasmijesi kad ga ugleda, ali tek tad i shvati da pojacanje koje zeljno ocekuje dolazi bez dugih cijevi. “Mujo!! Jeste vi ludi? Gde su vam puske? Nazad!!! Idi bre nazad” Desetar se derao i mahao rukom da se vrate. Mujo tad zastade i upravo u tom trenu obasu ga nova salva metaka. Pognut on se vrati nazad do korita i drhtavim glasom i tresuci se rece Risticu. “nema ovo smisla, pobice nas dok dodjemo do gore. A nemamo ni oruzje…”

 

Brzo se vratise nazad istim putem, trceci cik cak i stajuci kod svakog moguceg zaklona, ponekad praceni pokojim metkom, tek da se ne opustaju previse. Ristic prvi utrci u stalu i poce tresti prvog vojnika od zid. “Daj mi tu pusku ili idi gore!” Ovaj medjutim naglo otkoci oruzje i usmjeri ga u Ristica: “Odbij, ubicu te ako mi jos jednom pridjes!”. “Ovi su ludi!” pomisli Mujo i izidje napolje, te prodje oko stale i udje u kucu gdje su jos u coskovima sobe cutke sjedili ostalih 4 nisandzije. Kasupovic, Salapura, Purisic,…

 

Nije mu se ostajalo ni tu, pa iskoci kroz prozor i sjede uza zid sa vanjske strane.

“Kud sad…Mujo, kud sad?” groznicavo se pitao.

 

(Umjesto kraja)

– – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – – — – – – – – – – – – — – – – – – – – – – – – – – — – – – – – — – – – — –

Tad iza ugla druge kuce ugleda nepomicno tijelo vojnika. Primace se i prepozna lice velikog Makedonca iz prve cete. Pored njega lezao je puskomitraljez M72 koji je on nekad duzio.

Bez razmisljanja, pokupi oruzje i torbu sa rezervnim okvirima i vrati se nazad prema kuci. Upravo kad je htio zamaci za cosak, s druge strane sela ugleda nekoliko silueta kako se pogureni brzo primicu kucama.

 

Vise nije bilo vremena da zove pomoc. Samo pridje prozoru iza kog su sjedili 4 vojnika i viknu poluglasno: “Bjezite, evo ih i sa druge strane”. “Izlazite svi, opkolice nas”¦”

 

__________________________________________________________________________

ODLAZAK KOZARACKOG LJILJANA

 

Brzo i spretno rasklopi nozice puskomitraljeza, zaleze i zabi ih u mokru zemlju, ”¦ otkoci oruzje i brzo nanisani. Neprijatelj je bio sve blize i nije vise bilo vremena za cekanje i oklijevanje. Iza njega je bilo preko 20 ljudi, a izmedju jednih i drugih bio je samo on.

 

Jedni su se spremali za napad, dugo cekali na ovaj trenutak, drugi se jos nisu mogli odbraniti. Opasnost s te strane nisu ni ocekivali. Ostalo je na njemu da odluci”¦ a on je nije bio covjek koji se povlaci.

 

Cim je nanisanio na prvog, lagano pritisnu obarac i oruzje se poce tresti sijuci vatru.

Doslo je vrijeme da puca i znao je, duboko u sebi je znao da nema izbora. Sudbina ga je dovela tu gdje je, a ostalo je bilo na njemu. Znao je da je ulog prevelik da bjezi ili previse razmislja.

 

Ispraznio je prvi okvir vec za nekoliko sekundi i odmah izvjezbanim pokretom, ubacio novi i nastavio paljbu. Lijevi obraz mu se tresao od siline udara, a desni se cvrsto priljubio uz drveni kundak. Nije vise mislio nista. Jedino sto je znao je da ova grupa nece proci dok je on tu i dok je u stanju da puca. Napadaci su, iznenadjeni brzim rafalima zalegli tek ponekad podizuci glavu. Prvi se odavno nije micao”¦ Dok je mijenjao treci okvir on se okrenu nazad i ugleda siluete ljudi kako iskacu iz kuce. “Dobro je” pomisli i nastavi paljbu. Oruzje koje je tako dugo nosio, sada kao da se spojilo s njim i sa strane su i izgledali skoro kao jedno. Strah vise nije osjecao jer je znao da je, dok god puca, on taj koji je u prednosti.

 

Dok je spretno mijenjao 4. okvir cu glas iza sebe: “Dado, svi smo”¦ izlazi sad odatle”.

 

Laknulo mu je kada je shvatio da su se svi izvukli, ostao je jos on da se skloni na neko bolje mjesto, jer tu gdje se nalazio ipak je bio laka meta.

 

Kad je ispraznio okvir, ubaci novi, zapuca kratko, pa se brzo okrenu i poce trcati prema ostalima.

 

Jos samo malo i bice van domasaja neprijateljske vatre. U momentu nepaznje ispusti puskomitraljez i instinktivno zastade. Ne obaziruci se na opasnost, brzo se sage i zahvati oruzje za lijevu nozicu.

 

Upravo u tom trenutku preko grudi ga presijece rafal”¦

 

Srusio se na ledja ne shvatajuci odmah sta se desilo. Vec u padu, a i na zemlji, pogledom je trazio nesto prepoznatljivo, ali jedino sto je jos mogao da vidi bilo je sivo plavo nebo.

 

Disao je sve teze i shvatio da je pogodjen u pluca. Ne podizuci glavu i tesko disuci opipao je prsa desnom rukom, a zatim je podigao ispred glave. Izmedju prsta klizila je jarko crvena, svjeza krv.

 

Ehhrrrrmmmmm”¦. Uzdahnuo je glasno, vise od spoznaje da je tesko ranjen nego od bola kojeg je na momente osjecao. Disao je sve teze, a u usi mu se uvlacio sum koji se polagano pojacavao, zaglusujuci zvuke rafala oko njega.

 

“Znaci, to je to”¦” pomisli razmisljajuci sve sporije. Sum u usima se konacno pretvori u potpuno odsustvo zvuka a plavkasto nebo iznad njega postade mutno bijelo.

Osjeti cvrste ruke s obe strane tijela kako ga vuku i iznose s mjesta na kojem je pao. Kad su ga spustili pogledao je u draga, poznata lica i izustio: “Idite vi, ostavite me tu i spasavajte se”¦”

 

Polako je gubio osjecaj za tijelo i trenutak kojem se nalazi, ni ne shvatajuci vise gdje je, kao da ulazi u umirujuci polusan. Neka sila ga tad podize uvis i vec je lebdio stotinjak metara iznad tla gledajuci potpuno bezosjecajno borbu koja se ispod njega nastavljala. On odlucno podize pogled, a odmah zatim krenu u pravcu brda koja je s ceznjom gledao na horizontu.

“Kuci!!”

Nije vise vidio niti se sjecao rata i pusaka, smrada baruta i mirisa svjeze krvi. Sve je zamijenila tisina i ljepota krajolika njegove Bosne i sumovite Kozare koju je mirno posmatrao.

 

U daljini ugleda Kozaracki kamen i uputi se odmah u tom pravcu da bi vec nakon treptaj oka ispred njega pukla sirina Prijedorskog polja, ribnjak u Trnopolju, Majdanske planine u daljini i Prijedor i zelena ana s desne strane. Onda se okrenuo lijevo i dugo posmatrao svoj Kozarac. Nasmijesio se kao da vidi najboljeg jarana, majku na vratima, dijete kako mu trci u zagrljaj”¦

 

Sreca… opet onaj stari, poznati, potpuni osjecaj srece. “Evo i mene…”

Presao je pogledom sve kozaracke munare, i na kraju zastao na staroj ponosnoj Mutnickoj dzamiji. U nju je nekad davno, za onog mirnog bezbriznog vakta sa strahom i postovanjem u grudima, prvi put usao, cvrsto se drzeci za ruku ”˜hodze Makedonca”™. Gledao je nabujalu Starenicu ispred dzamije i mjesto na kojem je nekad u Mutniku bila pomosnica koju je nepredvidljiva kozaracka voda davno odnijela. Ta nabujala rijeka, koja je krajem sedamdesetih uzela i dvoje male djece, izgledala je neprirodno tako nabujala i bijesna, jer je vrijeme bilo toplo, a na nebu vise ni oblacka.

 

Carsija se kupala u suncu, a on je polako preleti trazeci poznata lica. Kod vatrogasnog skrenu desno i predje nad Kalatu. Odmah prije uskog mosta ugleda Kroku kako pusi pred kucom i mahnu mu rukom, pokazujuci red bijelih lijepih zubi. “Selam, jarane…”

 

Djeca su trcala niz Kalatu prateci crvenu loptu koju je u momentu nepaznje zahvatila bujica, svjesni da je vise nikad nece izvuci na suho. Ipak, trcali su i dalje, nadajuci se do posljednjeg momenta; dok god su imali snage i daha, dok god su je gledali, trcali su. Nadali se cudu, koje se, kao cesto u zivotu nije desavalo. Kod Paskanove brane lopta se zadnji put na momenat zaustavi u vrtoglavoj stihiji, a zatim jos vecom brzinom sjuri na jug… Odmah iza mosta, zakaci se za slomljeno drvo, premotano preko vode, a onda polako, opet nadje put niz stihiju. Djeca su dugo tuzno stajala na mostu ispod brane i zadihani gledali u daljinu sve dok vise niceg nije bilo osim mutne, bijesne, nabujale vode.

 

“Bice jos lopti, … dignite glavu”, pomisli i uputi se kroz Omladinsku prema carsiji.

Na ulici je stao i onda nastavio hodom. Bez glasa, samo pogledom pozdravljao je komsije Jusu i Brda, Refku i Bajrama… Pred “Koktelom” su sjedili Amir i Itko, nekako zamisljeni, nisu ga ni primijetili, iako su gledali u njegovom pravcu. Ili mu se samo ucini… Bilo mu je cudno da nekako svi sute, a tako bi se obradovao kad bi se bar jedan nasmijao i progovorio. Tad da ugleda Amic koji je stajao s rodjakom Mustafom, malim Poljakom i Blekijem pored fontane. S osmjehom na licu i ponosno ga gledajuci, Amic ga upita svojim karakteristicnim glasom (taj glas bi ga uvijek podsjetio na Vladu Kalembera iz Srebrnih Krila): “Pa gdje si ti komso”. “Evo me…” odgovori mu tiho, sretan sto ga neko vidi. Stade na tren i pogleda u ta mirna, dobra lica”¦

 

Tad se okrenu nazad i podje kuci. Pridje polako ulazu i otvori vrata trazeci pogled roditelja u polumraku sobe.

 

Otac je sjedio na kaucu zamisljen gledajuci tv, a majka upravo ulazila u sobu iz kuhinje noseci dzezvu kahve koju polako spusti na sto. Prijatni miris kuhane bosanske kahve mu se odmah uvuce u nosnice. Pogledom je trazio mladjeg brata i bas kad je pomislio da ga tu nema, on se pojavi iz coska u kojem je mirno sjedio, dotrca do tv-a, te poce prebacivati kanale.

 

On pogleda sliku, privucen prelijepom muzikom… Dotadasnji mir i tisinu u usima zamijeni lijepi glas Zehre Deovic.

 

“KAD PROCVATU BEHARI……”

 

Prenu se opet shvatajuci da lezi na mokroj travi. Disao je sve teze i jos uvijek nije dobro vidio. Zatim ga predivna muzika koja je jos zvonila u usima opet odnese u Kozarac. Razgledao je sad s visine bijeli behar po kozarackim ulicama i bastama. Bilo je suncano i toplo. Osjecao je pocetak maja i ta toplina mu je godila, jer mu je u stvari bilo sve hladnije.

 

S visine ugleda 2 djecaka na putu ispred kuce i prisjeti se davne 1975. godine…

“, jel”™ to tvoja kuca?”

“Jeste”

“E, ono je sad moja”

“Pa, dobro”¦ Hoces se igrati?”

“Cekaj dok kazem mami… Sa”™cu ja…”

 

Pogledase se za kraj jos jednom trazeci potvrdu u ocima da je ovaj drugi ”˜u redu”™, ne shvatajuci tad svojim mladim naivnim bicem i djecijim umom da ih je od tog dana zivot prvi put primakao i zauvijek spojio.

 

To jaranstvo ce trajati sve dok traju i postoje oni, pa i onda kad jednog pokrije teska bosanska zemlja.

 

“KAD DUNJALUK ZAMIRI”¦.”

 

Pjesma je zvonila i grmila mu u usima razlijezuci se svud okolo kao glas efendije u praznoj Mutnickoj dzamiji dok poziva na podne namaz.

 

Kozaracki behar i toplotu majskog dana odjednom zamijeni bijeli debeli snijeg i hladnoca.

 

Stajao je u Omladinskoj pod ulicnim svjetlima gledajuci kroz guste pahulje u pravcu carsije. Ulica se kupala u svjetlu, a kroz gusti snijeg se cula samo tisina. Uvijek je volio gledati u tu igru svjetla i prirode i udisati hladni vazduh. “Lijepo je… “ pomisli… “Kako je ovo lijepo…”

 

Priblizavao mu se covjek trceci zadihan i vukuci drvene sanke na kojima je lezao djecacic, cvrsto se drzeci za obe strane. Pratio ih je pogledom dok su se primicali i prolazili pored njega i nasmijesio se gledajuci u male crvene obraze u momentu kad ga je mali pogledao.

 

Nakon 20-ak metara, bas ispod ulicne svjetiljke, covjek naglo stade, okrenu se i zavrti sanke oko svoje ose u pravcu prtine pored puta, pazeci da se dijete pri padu ne ozlijedi na tvrdom, zaledjenom snijegu na cesti. Mali se vrsiteci od zadovoljstva i uz glasan smijeh odkotrlja u snijeg vjesto pustajuci sanke u najpogodnijem momentu, prevrcuci se po mekoj prtini nekolio puta.

 

Zatim se, sav bijel, polako iskobelja iz snijega i krenu nazad. Njezno lice se rumenilo od studeni a plave oci caklile od srece. Male crvene rucice su se tresle od hladnoce, ali nije posustajao. Ispod kape sa ”˜usima”™ omotanim oko glave i zavezanim pod mekom bradom covjeka su s nestrpljenjem gledala dva ziva plava oka.

 

Zatim je brzo zalegao na sanke i viknuo: “Hajde babo, jos jednom”. “Ali, jos samo jednom,”¦ hladno je”, odgovori covjek vec krecuci i ubrzavajuci korak viknu: “Vezite se, polijecemo!”

 

“DUSA CEZNJOM PROCVILI”¦”¦.”

 

Opet cu muziku i pjesmu, a osjeti opojni miris bosanske kahve i omamljujucu toplinu doma. Ponovo je bio u kuci i pogledao u oca i majku i zaustio: “Idem ja sad”¦” Nije mu bilo jasno zasto i kuda, ali osjecao je da ide i da je vrijeme da im se javi.

Njih dvoje se u istom trenu okrenuse u njegovom pravcu, a odmah zatim se tuzno pogledase.

On polako zatvori vrata za sobom i zastade na ulazu.

 

Cim izadje iz kuce, probudi se iz tog polusna. Drhtao je dok mu se svijest vracala na mjesto na kojem je lezao. Osjeti vlaznu zemlju i toplu krv s lijeve strane tijela.

 

Tad ga opet nesto odnese i vrati u carsiju. Ponovo je gledao s visine i dugo posmatrao bijele kozaracke krovove i sivi dim iz dimnjaka.

 

Zatim ispod sebe cu sitni ali prodorni glasic djeteta: “Nemoj ici, babo!”

Covjek se u hodu okrenu a zatim stade, pa rece: “Moram Alija, hladno je vec, zar tebi nije hladno?” “Meni nije babo, odoh se ja jos malo grudvati s komsijom, evo navuci cu rukavice”.

 

“Dobro sine… ja idem”

 

“DAVNO SMO SE RASTALI”¦” pjesma i muzika jos jednom zagrmi u usima”¦

 

Prenu ga zestoka bol u grudima i on se okrenu gledajuci i prepoznavajuci poznata lica nagnuta nad njim.

 

Posljednji put je pogledao u visinu i shvatio da je tu, opet tu….. sve ove slike,

svi ti ljudi”¦ kraj je!

 

Opet je ugledao lik majke i oca, brata… jednu zenu i … jedno malo… I namijesio se vec skoro nesvjestan onog sto se desava.

 

Krvavom rukom i zadnjim naporom krenuo je polako niz tijelo, pipajuci jos jednom svesku i olovku u mokroj torbici. Vec mu se zamracilo pred lijepim plavim ocima kad ih je dotakao i stisnuo, tek tren prije nego sto pusti zadnji dah, a njegovo veliko srce stade.

 

U taj zadnji dah prije dugog mraka, jedan lik, jedno malo bijelo lice vrtilo se nasmijano pred praznim, sada vec bezivotnim zjenicama.

___________________________________________________________________________

 

Prica “Mujin kratki rat” bazirana je na istinitim dogadjajima. Svaka slicnost sa stvarnim imenima i likovima je namjerna. Zadnji dio price, “Odlazak kozarackog ljiljana” je napisan u spomen velikom kozarackom sinu i gaziji Elviru Elezovicu. Dado, kako su ga svi zvali, poginuo je casno, 10 dana nakon napada na Kozarac braneci grupu od preko 20 drugih Kozarcana koji su se odlucili suprotstaviti napadu na Kozarac i Bosnu i Hercegovinu. Mujo i Dado nisu isto, ali ovakav rasplet Mujine price mi se ucinio najbolji nacin da opisem zadnje momente jednog velikog covjeka i mog velikog prijatelja.

Iskreno se nadam da ce i ostali detalji iz njegovih zadnjih dana zivota biti objavljeni i da ce ovaj mladi sehid dobiti mjesto u istoriji Kozarca koje odavno zasluzuje.

 

Njegovim roditeljima, Tesmi i Rami, bratu Emiru i sinu Aliji (koji je tad punio 2 mjeseca zivota) i svim onim koji su ga voljeli i znali, mogu jos reci da je nas Kozarac izgubio velikog covjeka ali da nije uzalud poginuo i da trebaju biti ponosni na ovog velikog Bosnjaka.

 

Doslo je vrijeme da se zna i doslo je vrijeme da Dado posthumno postane jedan od zlatnih ljiljana Kozarca.

 

Elvir Elezovic ”“ Dado

27. april 1970.”“ 4. juni 1992.

 

El fatiha

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.