Kozarac.ba

Mujin kratki rat, “Peto, pali!

 

 

Stariji vodnik Petrovic je bio nizak, rijetke plave kose i cudnih svijetlo smedjih ociju. Uvijek je izgledao ljuto, skoro pa i onda kad se smijao. Njegova grimasa na licu jednostavno nije znala za drugi polozaj i zbog toga je, pogotovo medju mladom vojskom, bio omrazen. Ako bi pricao duze od 2-3 recenice skupljala mu se pljuvacka u uglovima usana koju bi onda svako malo pokusavao usisati u usta, praveci onaj brz i karakteristican zvuk : “esssssslllllsssshhhh”, Vjerovatno je bio toga i svjestan pa je pazio da to nikad ne radi u pola recenice nego izmedju dvije. Nosio je nadimak Peco i bio je rodom iz Bratunca.

 

Mujo se u pocetku naivno nadao da ce imati neki ‘normalniji’ tretman posto je bio jedan od rijetkih vojnika iz Bosne, medjutim to kod ovog oficira nije palilo. Cak sta vise, uvijek ga je posmatrao nekim cudnim pogledom kao da je Mujo najveci ustasa koji je bas njega zapao za nisandziju 5. orudja. Najveci propust Mujo je napravio jos u kasarni kad se jedno jutro nije obrijao, iako je imao tek par dlacica koje su stidljivo virile iz bijele mlade koze, odmah iznad gornje usne. “Sta je to? … ebem ti ono sunce, druze vojnice! Ma, .ebem ti onaj mjesec” psovao je Peco, naoko bijesan i odmah nakon toga brzo usisao bijeli baloncic pljuvacke. “Mars u spavaonu i da si za dva minuta nazad… OBRIJAN… DRUZE VOJNICE!”

 

Od tog jutra Mujo se brijao svaki dan, iako nije bilo ni dlake na momackoj bradi i od tad je imao osjecaj da je kod Pece pao na ispitu i nijedan popravni mu vise nije pomagao. Ni najbrze kopanje rova malim i tupim asovcicem sparnih popodneva na poligonu, ni rastavljanje i sastavljanje puske za 43 sekunde sto je u tom momentu bilo 2. najbrze vrijeme u vodu, a ni price na politickoj skoli kako nije ni clan SDA i kako je uvijek bio veliki Jugosloven nisu mijenjali Pecin pogled. Mujo je bio obiljezen, …  to jos samo njemu nije bilo jasno.

 

Gledao ga je kako odmice zustrim koracima i na kraju nestaje s druge strane brezuljka. “sad ne gledas sto nisam obrijan… sad ne moram nazad u spavaonu…ratovati a i ginuti za veliku Srbiju mozemo i neobrijani, …je li… DRUZE VODNICE!!!”.

 

Minuti su prolazili. Mujo se par puta okrenuo da se orijentise i ubrzo zakljuci da je najbolje skloniste onaj duboki put kojim su i dosli. Cekanje… opet dugo cekanje…, mada ovog puta, na prvoj liniji, puno napetije nego dugi dani koji su bili iza njih. Ovaj dan je prolazio kao da je sat… a jos nije bio gotov.

 

Peco se odjednom javi preko radija, izda koordinate, daljinu od 3.200 metara i naredi da prvo orudje ispali minu. Desetar Grabic ponovi naredjenje u voki toki i nakon toga naredi: “Prvo pali!”

 

Danima su u kasarni vjezbali postavljanje u borbeni polozaj. Svaki minut i svaki potez se brizno analizirao. Brzina mijenjanja koordinata. Jednom su cak na poligonu ispaljivali mine sa skolskim punjenjem koje bi letjele 300 metara i pri dodiru s tlom pukle kao petarda ostavljajuci bijeli dim po kojem se znalo da li dobro gadjaju.

 

Muju su te vjezbe uvijek podsjecale na one lijepe godine u njegovom Kozarcu kada je bio clan Dobrovoljnog vatrogasnog drustva, koje bi sljedece godie trebalo proslaviti 100 godina postojanja. Postrojili bi se njih 8 momcica i pod budnim okom neumornih Safeta i Mice, najmladjeg brata Fazlica, cekali da Ado (kojeg su kasnije prozvali Hipik), kao navijen izreseta tekst koji je vec prvog dana naucio napamet. “Posluga zbor!”. Posluga oznaci svoja mjesta!” A onda bi njih 8 brzo izbiflali, podizuci desnu ruku u momentu kad se jave: ‘Strojar, kurir, eN1, eN2, Ve1, Ve2, Ce1, Cee dvaaaaa.”zavrsavao bi zadnji podizuci ton i razvlaceci ono “cee dvaaa!!!”. Tada bi Ado, (bas kao da su neka vojska, legija stranaca) raportirao da je posluga sremna i nakon Micinog odobrenja naredio da vjezba krene. Mujo se uvijek pitao kako je Mica uvijek mogao ostati ozbiljan nakon njihove superozbiljne, sarmantne ali ipak pomalo smijesne predstave. Jer Mica se bas nikad nije smijao, bar ne dok je predano radio svoj posao, za koji kao ni vecina vatrogasaca Kozarca, nije bio placen. Nije se nasmijao ni onda kad je jedne prilike, kad mu se crijevo, koje je bilo slabo vezano, zaplelo u noge a Mujo u trku prema ‘cilju’, pao koliko je dug i sirok. Svi su Mujin ‘let’ pozdravili grohotom osim Mice koji je, dok je Mujo odmah nakon pada potrcao dalje i nastavljao vjezbu kao da nista nije bilo, u hodu i dalje budno prateci tok vjezbe, samo uzviknuo: “Odlicna reakcija, Mujo, … Nista nije smijesno!” Od tog dana, taj covjek za Muju vise nije mogao biti los ili uciniti nesto pogresno. Mica je, postao jedan od onih Kozarcana na koje je Mujo bio i ostao ponosan, cak i onda kada su pod gasom, pricali vulgarne sale, grohotom se smijali i salili se jedni na racun drugih. To je valjda bio dio svijeta i obicaja ‘odraslih’ zakljucivao bi Mujo svojim umom trinaestogodsinjaka i prihvatao da jos ne moze bas sve da razumije.

 

Tih dana na ‘stadionu’ Bratstva (kako su ga svi u Kozarcu zvali, mada su tribine bile pilanjske klade), kasnih majskih i junskih popodneva uglavnom se vjezbalo ‘na suho’, tj. bez upotrebe vode. A ponekad bi koristili i pravu pumpu ili hidrant i onda uzivali gledajuci kako se crijeva brzo pune vodom nakon cega bi se mlade, jos nejake ruke na N1 i 2 (navalni na kojem je bio Mujo) i V1 i 2 (vodni) zadrmale i zanijele pod snagom pritiska, pokusavajuci kontrolisati mlaznicu i ciljati u pravcu ‘vatre’. “Mokra” vjezba je zato, zbog tog gadjanja mlazom i skidanjem cilja uvijek bila draza, ali i teza, jer su se crijeva puna vode, nakon vjezbe teze motala. Osim toga sviju ih je odusevljavao mocni zvuk motora pumpe koju je Ricko poznavao u dusu i svima pokazivao njene tajne i mogucnosti. Neki su bili i ljubomorni na Ernada koji je kao strojar imao cast da upravlja tom crvenom grdosijom i nakon znaka Navalne i Vodne grupe da su sva crijeva povezana, s ponosom pusti pritisak do daske. Nakon vjezbi Mujo bi se sa Erom cesto pridruzio starijoj djeci sto su u sjevernom uglu igralista igrali fudbal. Posto su bili najmladji, samo su mogli braniti na golu na suprotnim stranama, ali to im tada nije puno smetalo. “Ivkovic na mjestu”, govorio bi Era s ponosom, imitirajuci zagrebacke tv-komentatore nakon sto bi kao golman vrsnom paradom, kakve je tada u Kozarcu izvodio samo () Sika, izvadio loptu iz raslji…

 

“Drugo pali” naredi Grabic i Mujo se opet vrati u stvarnost. Zvuk motora kozaracke vatrogasne pumpe ucini mu se tada kao najljepsi zvuk harmonike iz Halidove “Put me zove, moram poci…” naspram ruznih, tupih ‘udaraca bubnja’ (s pocetka te iste pjesme) tek ispaljene granate iz minobacaca 82 mm…

 

“Ovo vise nije suha vjezba” pomisli Mujo gledajuci u nebo u koje je ogromnom brzinom upravo nestala druga mina. Jedino mu nije bilo jasno, zasto pucaju od 1. orudja na dalje, umjesto da se prvo svi centriraju na glavno 3., pa svi zajedno istovremeno podese koordinate. Odmah nakon eksplozije druge ispaljene mine, koja se iz daljine jasno cula, Mujo cu jedan drugi zvuk koji ce kasnije sve bolje prepoznavati. Preletjela ih je granata i odmah nakon toga odlomila uz jaku eksploziju iza njihovih ledja. Desetar Grabic nije oklijevao i ushitrenim glasom javi u eter: “Druze stariji vodnice, gadjaju nas, gadjaju nas!” Vojnici su se pogledali shvatajuci da su po prvi puta oni cilj direktnoj artiljerijskoj vatri i da je tek pocinjalo….

 

Medjutim vodnik Peco Grabica kao da nije cuo, dao je neke nove koordinate i odmah naredio: “Trece pali”. I opet, skoro odmah nakon 3. ispaljivanja, iza njihovog polozaja, ali mnogo blize nego prvi, gruhnu novi projektil ciji se snazni zvuk uvlacio duboko pod kozu.

Mujo se u strahu okrenu pokusavajuci vidjeti mjesto detonacije, medjutim nista nije vidio. Opet je osjecao srce kako ubrzano kuca i shvatio da su na otvorenom. Ni rov, ni podrum ni ploca… niceg nema, samo zemlja na kojoj kleci, i granate koje ih kao gladni kerovi vec njuse…

 

“Druze stariji vodnice, 500 metara, prebacuje 500 metara”… viknu Grabic ponovo, skoro pljujuci od uzbudjenja u voki toki.

 

“Cetvrto Pali”…naredi Peco preko radija, kao da se nista posebno ne desava.

 

Brankovic je s desne strane cijevi 5. orudja vec zauzeo karakteristican polozaj, drzao minu u ruci i cekao naredjenje. Mujo se malo odmakao od cijevi i spremao da zacepi usi prstima, jer su zvuci ispaljivanja mine iz drugih orudja bili jaci nego sto je ocekivao. Cuo je sve brze otkucaje srca ne vjerujuci jos da mu se sve to desava… Tad shvati da s druge strane vec neko vrijeme vise ne puca i gledajuci u toki voki u Grabicevoj ruci u momentu pomisli: “A sta ako su ga culi? “Ako su culi ono ‘500 metara… ‘…  ako sad namjestaju sva orudja i popravljaju daljinu bas za tih 500 metara???” Glupi Grabic!!!

 

“Peto pali!”

Nije vise stigao da razmislja o toj mogucnosti, jer je dosao red i na njih da ispale malu smrtonosnu zivotinju. Vise mu te zelene, debele ribe nisu izgledale lijepe.

 

Brankovic lagano pusti minu u ulaz u cijev i okrenu se udesno. Mujo se okrenu na drugu stranu i jos jace zacepi usi, medjutim nikakav zvuk se nije cuo. Pogledao je Brankovica u cudu i prozborio: “jel pukla” … “Nije”… “Sta…kako nije…” “Pa nije!, Kazem ti da nije!” Brankovic je vec gubio zivce shvatajuci da je na 30 centimetara od njih, duboko u cijevi bojeva mina koja vise nema osiguraca a lezi na igli koja nije upalila…

 

“Zastoj” viknu Mujo. U slucaju da mina ostane u cijevi, nisandzija javlja zastoj nakon cega slijedi naredjenje da se zastoj otkloni. To je znacilo vadjenje mine tako sto bi se cijev otkacila iz lezista i nagela na drugu stranu tako da mina polako klizi prema otvoru na kojem su u medjuvremenu skupljenje ruke punioca. Sa skolskim minama ovo je bila igra kao i svaka druga, medjutim, na ovoj kao da je vec pisalo ‘smrt’ jer imala je mali upaljac na vrhu koji se bez osiguraca lako aktivira. Pogotovo ako umjesto u rukama, mina zavrsi na zemlji izmedju dva golobrada nesretnika.

 

“Otkloni zastoj!” naredi Todorovski, Makedonac, drugi desetar iz voda koji se inace vise drzao po strani od kako su prebaceni na ratiste.

 

Odmah nakon ovih rijeci cijeli vod se u momentu nadje pod artiljerijskom vatrom koja vise nije prestajala. Grmilo je silinom koja je blokirala i sluh i vid i na kraju i mozak. Jer Mujo vise nije stigao da misli, nije tada stigao ni da se sjeti da je bio u pravu kada je shvatio da su nadrljali ako su Zenge cule Grabicevu poruku preko radija o 500 metara.

 

Nakon sto je par sekundi bio skamenjen od straha, ustao je i poceo da trci potpuno izbezumljen prodornim teskim zvukom projektila koji su se razbijali u smrtonosne djelice nakon eksplozije. Nista i nikog nije vidio, ali je nakon jednu ili dvije sekunde uspio da se pribere, naglo stane, baci na koljena i potpuno zgrbi, sav skupljajuci se u sebe sto moze vise. Ruke je stavio na potiljak pokusavajuci zastiti vrat i bar tako ‘odbraniti’ od gelera koji su kao mali nepravilni bumeranzi fijukali vazduhom i krsili i cijepali kukuruze desetak metara iza Muje. Kanonada nije stajala, tako da je pri svakoj novoj ekspolziji Mujo instinktivno ustajao, opet izbezumljen, gubeci vezu sa ‘svijescu’, i kao robot, po nekoj unutrasnjoj komandi ciji izvor nije poznavao i koji je na trenutke potpuno blokirao sve misli, bjezao novih 5-6 metara. Zatim bi se malo pribrao, shvatio da je stojeci i trceci vise izlozen projektilima i odmah nakon toga ponovo bacao na zemlju, preuizimajuci komandu nad svojim tijelom. Sljedeca granata i njen uzasavajuci, reski i prodorni zvuk, podize ga ponovo na noge. Ovog puta odluci nastaviti trcati prema putu koji je, konacno se sjetio, bio najbolji zaklon.

Tamo je zatekao oko pola vojnika iz voda, dok su drugi jos lezali na istom mjestu pored minobacaca, ne mrdajuci nikud. Mujo ugleda vojnike zbijene jedne uz druge i odluci da tu ne ostaje. Jedan pogodak bi ubio desetak ljudi, a on u toj grupi nije htio biti. Ako vec gine, ginuce sam, kako su ih i ucili, a ako poginu oni, nece on s njima. Nakon jos jedne eksplozije Mujo potrci niz put ne okrecuci se nazad. Iza njega krenu jedan po jedan vojnik…Svoj upaljeni crveni taban Mujo trceci nije osjecao, iako bi se to u normalnim prilikama zvala ‘bol’.

 

Popodne su se vratili na polozaj, izvadili minu iz cijevi 5. orudja praceni budnim pogledima ostalih. Rasklopili su minobacace i zatim se pjesice spustili u prvo selo i tu ostali. Niko nije bio pogodjen iako je ostalo nekoliko rupa oko mjesta na kojem su bili. Muji nije bilo jasno da su zvucale tako blizu, kao da padaju pored njega, a ipak na srecu masile taman onoliko koliko je bilo potrebno.

 

To vece su Zenge poslale jos par zadnjih ‘paketa’ za taj dan, tek da im daju do znanja da znaju gdje se nalaze i da im dugo, dugo te noci od straha i uzbudjenja ne daju spavati.

Mujo je zaspao u 2 po ponoci …sretan sto su usli u novi, valjda mirniji dan.

 

Pred samu zoru sanjao je kandilje na bijeloj kalatskoj dzamiji, neku djecu koju nije prepoznavao kako trce niz put vicuci: “Upal’li se kandiljiiiii” i njegovu staru ebu kako im svojim blagim osmijehom i klimanjem glave iza prozora daje do znanja da je cula i da se moze omrsiti… Budan pokusavao je vratiti taj san i sanjati dalje, ali je vec nestao, istina zakovan u njegovom sjecanju.

 

(nastavice se)

 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.