Kozarac.ba

IN MEMORIAM- Emir Kahrimanovic

Na danasnji dan, uoci Dana drzavnosti BiH, prije šest godina izgubili smo velikog covjeka. Tiho kao sto umiru istinski heroji naseg vremena u svome stanu u koji se vratio nakon osam godina progonstva, mirno, u snu, ugasio se zivot Emira Kahrimanovica.

Upoznao sam ga 1997. godine u Lušci Palanci gdje se vratio sa porodicom. Zajedno smo radili u redakcijama Prijedorskog ogledala i Slobodnog radija Prijedor. Emir je tada bio jedini slijepi novinar u Bosni i Hercegovini, ali i pored tako teskog hendikepa on je bio izvrstan novinar.

Nasim prijedorskim medijima davao je tako potreban intelektualan nivo jer je Emir i pored zavrsenog Fakulteta politickih nauka bio izuzetan erudita i par ekselans intelektualac. Kuckanje njegovog bijelog stapa po kamenim zidovima radija najavljivalo je njegove dolaske i odlaske u redakciju.

Izuzetna duhovna snaga je bila smjestena u tako krhkom tijelu, pa nismo nikada mogli kod Emira primijetiti sa kojim tamnim ponorima se bori njegova svijest bez ocinjeg vida. Emir je vidio i dalje i ostrije od svih nas. Svoje vizije je znao prenijeti na ljude.

Kada bi jednom uspjeli odvagati svaciji doprinos u povratku Prijedorcana onda bi na Emirovoj vagi tas najvise prevagnuo. Serijal emisija na Slobodnom radiju Prijedor pod nazivom ”Hocu kuci” tjerao je ljude da podizu satore na zgaristima i da zive sa krilaticom ”Kucu kucom cine lastavice” koju je Emir posudio od Camila Sijarica i tako oblikovao filozofiju povratnika.

Potrefio nam se u pravo vrijeme kada smo svi bili ophrvani mislju koju je Andric najbolje izrazio: Nemam kuda otici, nemam gdje ostati, nemam se gdje vratiti. Obilazio je sva povratnicka naselja i kampove i tamo pravio izvrsne radio reportaze. U njegovim emisijama glavni junaci su bili nasi obicni ljudi, cestiti povratnici na svoje. Njima je unosio toplinu u podrume i satore gdje su provodili dane i noci cekajuci programe rekonstrukcije.

Svojim blagim i melodicnim glasom uspijevao nam je probuditi emocije onda kada bi otvrdnuli i na tudju patnju i na povratak. Sa Emirom smo svi bivali karakterniji i hitali smo pomagati jedni drugima. Sa Emirom na talasima Slobodnog radija Prijedor sve je bilo moguce, pa i povratak koji su nam svim silama sprjecavali oni koji su nas protjerali.

Emir je bio promotor knjige nestalih Ni krivi, ni duzni koju je izdalo Udruzenje Prijedorcanki ”Izvor”. Tada nam je procitao pismo brata koje mu je poslao iz Trnopolja prije nego ce ga pogubiti nad Koricanskim stijenama. Obratio se potom svome nestalom bratu i njegove rijeci su proplakale cijelom salom hotela Sanus. Ljudi smo, otvrdnemo na patnju, pa cak i onu koju su prosli nasi najblizi. Ljudi poput Emira uspijevali su probuditi u nama skrivene emocije i merhamet. Emir je bio nasa prilika da budemo bolji ljudi.

Iza Emira je ostala njegova supruga i kćer. Besima je nastavila njegov novinarski posao u Oslobođenju i godinama vazi za najodvaznijeg i najboljeg dopisnika te ugledne bh. Novine. Nasa Beska uporno cuva uspomenu na naseg Emira i njegovom zivotnom djelu daje jos vecu dimenziju. Emir je svojim zivotom svjedocio kakav treba biti covjek i kada mu je najteze. On je nasao snage i da pobijedi gubitak ocinjeg vida i da se vrati u svoj grad. Umro je kao Prijedorcanin i pokopan je na Dan drzavnosti Bosne i Hercegovine koju je toliko volio.

Nedostaje mi kuckanje njegovog stapa, zvuk njegove pisace masine sa Brajevim pismom, audio lektire iz biblioteke slijepih i njegov blagi osmjeh prijatelja. Emire, gdje god da si hvala ti na svemu. Nadam se da ce jedna ulica u Prijedoru ili Kozarcu, gdje si rodjen jednom nositi tvoje veliko ime. Rahmet tvojoj velikoj dusi.
Edin Ramulic

BIOGRAFIJA

Emir Kahrimanovic, rodjen je 27.05.1955. godine u Deri, Kozarac, opcina Prijedor. Osnovnu skolu zavrsava u Kozarcu a srednju medicinsku skolu zavrsava u Beogradu 1975. godine i postaje nosilac diplome ”Vuk Karadzic”. Po zavrsetku srednje skole vraca se u rodni Prijedor i zaposljava u MC ”Dr. Mladen Stojanovic” na poslovima masera i strucnog radnika do jula 1979. godine. U periodu 1979. ”“1983. godine studira na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu i diplomirasa prosjecnom ocjenom 9,7. Za vrijeme studija pocinje objavljivati tekstove u casopisu ”Opredjeljenja” u Sarajevu ciji je urednik bio prof.dr. Nijaz Durakovic. nakon teksta koji je objavljen u ”Opredjeljenjima” na temu politickih previranja u istocnoj Evropi i Poljskoj prf.dr.Ismet Grbo organizuje raspravu povodom teksta i tom prilikom je rekao da se Emir do kraja zivota nece odvajati do pera. Bio je u pravu.

Poslije zavrsenog studija vraca se u Prijedor i radi kao profesor sociologije u gimnaziji Esad Midzic u Prijedoru, a 1984. godine prelazi u Opcinsko vijece Saveza sindikata na poslove stručnog saradnika, gdje ostaje do kraja 1987. godine, da i se naredne godine zaposlio u Opcinskom komitetu Saveza komunista Prijedor. U toku 1989. godine gubi vid.

Krajem jula 1992. godine sa porodicom je prognan iz Prijedora i utociste nalazi u austriji i Njemackoj. U izbjeglistvu postaje dopisnik ”Nove Bosne”, ”BH ekskluziva” i ”Prijedorskog ogledala”, pocinje i sa pisanjem poezije.

Septembra 1997. godine vraca se u BiH, u Lusci Palanku, gdje postaje clan redakcije Slobodnog radio Prijedora i ”Prijedorskog ogledala” ”“ kasnije ”Novog ogledala”. Postaje dopisnik ”Oslobodjenja”, novinske agencije ONASA, RTV USK i radija Slobodna Evropa.

Krajem jula 2000.godine, poslije osam godina izbjeglistva vraca se u svoj stan u Prijedoru.
24. novembra 2000. nakon obavljenih novinarskih zadataka, za vrijeme popodnevnog odmora zatice ga smrt.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.