Kozarac.ba

Edek i Švabek

Kada su preostali Gavranovi popunili prvu četu, početkom 93. Å sta flota i Džennetske hurije činile su špic napada 17. KBBr. Udarne grupe s nezaobilaznim RPG-ijevima bile su najače oružje, improvizacije koje smo morali činiti zbog nedostatka materijalnih sredstava, i način napada činili su nas dobrim borcima, mladalačka naivnost i ogromno srce davali su nam snagu da izdržimo u najtežim trenutcima…

Svaki dan u ratu mogao bi biti priča za sebe, svaki momenat je vrijedan jer je iz nekog drugog vremena koje je naprosto prestalo nakon Dejtona kao što je iznenada i krenulo… Edo me je pričom o Kibi podsjetio na te dane kada smo malo imali a i to malo dijelili, kada smo spavali jedni drugima na grudima i bili toliko bliski da bi osjetili čak i dah jedni drugih dok bi spavavali…

Bili smo u istom vodu i zajedno smo dijelili tugu za izgubljenim prijateljima kojih je vrmenom, kako je rat odmicao, bilo sve više i više…

Krajem 93 izjednčili smo sa Å estom flotom u gubicim, bilo je 13 : 13, tako smo se ponekad “zezali” brojeći imena na zidu koja su se protezala od razbijenog šaltera ka podu spavaone…

U vodu smo bili svi za jednoga a opet svako je imao svog posebnog, Saša Kahrimanović i ja bili smo zajedno u večini slučajeva, tako da me je njegova pogibija jako pogodila te sam tada par mjeseci bio oslobođen od terena.

Zahvaljujući Sašinoj kameri, koja je ostala kod mene prebačen sam u IPD (Informativno propagandnu službu). Ubrzo je večina starih boraca iz Prve čete raspoređena na neka druga mjesta u Brigadi od policije do pozadine. Kao fotograf u IPD došao je i Dalen-ko a ubrzo nam se pridružio i Edin Ramulić kao novinar, trojica prašinara u novoj ulozi. Iako smo u IPD prebačeni kako bi se malo odmorili od terena nerijetko smo u akcijama pratili udarne grupe i snimali akcije, što je opet teže za sačuvati glavu. Bili su to i naši prvi koraci u medijima.

Pratili smo Brigadu u svim aktivnostima, a naša pojava na terenu za momke je značilo da se nešto priprema i da bi se ubrzo mogla desiti igranka.

Jedne prilike proveo sam pet dana s artiljercima da snimim pripreme za napad i početnu granatu kao znak za početak. Pet dana proveo sam u izviđanju zajedno s njima da bi na kraju pola sata prije početka akcije na teren su odjednom banuli novinari, snimili ispaljenja svojim skupim kamerama i otišli nazad noseći vijest o početku napada, dok sam se ja pod salvama granata prebacivao da snimim minobacače, sanitet, vezu…

Večeras mi je ova scena ostala najupečatljivija a koliko ih je samo ostalo zabilježeno…

Vremenom smo se još više zbližili, IPD-ejci bi obično na teren išli u paru i samo su im PK za moral i Komadant bili u biti nadređeni tako da smo na terenu imali relativnu slobodu, bez cijepanja straže što je za nas bivše prašinare bilo nešto ogromno. Na kraju smo nas dvojica postali tandem, on s fotoaparatom a ja sa kamerom, imali smo više ratnog iskustva od ostalih iz službe tako da smo češće bili na terenu, ali su nam zato gledali kroz prste zbog izostajanja sa dežurstava i postrojavanja u kasarnoj.

Kraj rata dočekali smo zajedno u Sanici u nekom stanu gdje smo bili raspoređeni, Sanica je bila pusta a u Sani su se tek počeli zauzimati stanovi. U to vrijeme iako smo bili u Krajini, bili smo dobro vezani s Travnikom i koristili bi svaku priliku da odemo tamo na odmor…

Nakon rata ostali smo zajedno, radeći u press centru ratnog prijedsjedništva iz kojeg su kasnije ponikla dva u to vrijeme uticajna medija, Prijedorsko Ogledalo i Slobodni radio Prijedor. Edo je bio glavni i odgovorni urednik novina, dok sam ja kratko vrijeme bio novinar a zatim prešao u radio kao tonski tehničar. Nakon nešto više od godinu dana, pred sam raspad radia, napustio sam radio i medije i zbog nerješenih materijalnih problema počeo raditi ko konobar u prvootvorenim kafićima u Sani.

Radio je ipak ostavio dosta traga na nama, Edo i ja ostali smo i dalje jako bliski a među nama zajedno s Refikom Hodžićem ostala je tanka nit koja nas uvijek povezuje bez obzira koliko bili udaljeni i koliko se dugo nismo vidjeli…

Ovaj internet ponovo nas je satavio na “prvoj crti odbrane” da se borimo za svoja mjesta. Ovaj put sredstva su drugačija ali ciljevi su uvijek isti. Povratak smo ostvarili, sad je borba za bolji život…

Nekoliko noći pokušavao sam da napišem kakav događaj, otrgnut od zaborava, ali bi se uvijek rastočio u moru događaja i ne bi uspio zaokružiti cjelinu, baš kao ni večeras, ali opet hvala Bogu da je tako, igra još nije završena tako da se i ova priča o dvojici prijatelja, ne može zaokružiti. Želja mi je da otrgnem od zaborava početak jednog dugog prijateljstva, kojeg je sudbina započela i kojeg ista ta sudbina i dalje spaja i usmjerava u istom pravcu…

Ne bih više ništa dodao, osim kratko:Hvala Edek.

Hvala ti za ove stare slike i stare uspomene, hvala ti za slike moga Kozarca, hvala ti što se brineš za njega, hvala ti što te imam kao prijatelja…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.