Kozarac.ba

Mujin kratki rat, “Necu da budem Svabo”

1. oktobar 1991.
Vec je bio mokar do gole koze kad su konacno stali. Nije mu jos bilo jasno zasto su tu, kao ni drugima. Zbunjeno i zabrinuto su se gledali, svjesni da se nalaze izmedju prvih linija. Pitanje je bilo samo gdje i koliko daleko su Zenge?

Postavili su 6 orudja na malom proplanku iza kojeg je pocinjala suma. Ispred njih je brdasce potpuno prekriveno neobranim kukuruzima. Gledao je u ostala lica dok se stariji vodnik udaljavao i konacno nestao iza brda. Desetar Grabic, Hrvat cija su 2 brata vec bili pripadnici HOS-a, a on gotovo s ponosom jos branio boje Jugoslavije, preuzeo je komandu i naredio da se otvore sanduci s minama.

Rojnic nije dugo cekao, prvi je spretno otvorio svoj sanduk. I njemu se izgleda zurilo da raspali po svojima, pade Muji prvo na pamet. “Znaci tu smo…” prodje mu kroz glavu, dok je s nelagodom gledao u igle osiguraca na novim, zelenim minama ribljeg oblika i na njima bijelim slovima ispisano 82 mm. Da nisu tako smrtonosne, bile bi lijepe, pomisli. Brankovic iz Novog Sada, punilac 5. orudja ie cucao s druge strane cijevi i gledao ga s vidnim strahom u ocima. Minuti su prolazili u mucnoj napetosti. Mujo uze cigaretu od Purisica jer su njegove bile potpuno mokre. Kisa je jos samo sipila i nije vise stigao ni primijetiti kad je potpuno stala. Visoki desetar Grabic je rasirenih nogu ponosno stajao iza 3., osnovnog, orudja, koje bi trebalo poceti paljbu. Prisjetio se dana obuke i svih vjezbi gadjanja. Uvijek ponosnih Srbijanaca na 3. orudju koje je bilo ‘glavno’ u vodu. I oni su izgledali nestrpljivi. Tad se sjeti tog istog pogleda onog dana kad ih je prvi put vidio. Nedjelja je bila, ljetna kisa je sipila dok je stajao pred zgradom i cekao vodnika da se javi i od tada postane dio baterije.

U bateriju je prebacen naknadno iz pjesadije, kao i golemi Ristic iz Sekovica, koji je sad kao nisandzija na 6. orudju. cucao s njegove lijeve strane. Oba su prije toga duzili puskomitraljez  M72 i bilo im je haman ispod casti ostaviti vec zauzeto mjesto u vodu i preci u bateriju gdje su oba umjesto popularnog pm-a, zaduzili 15 kila tesku crnu cijev. Osim toga vec je bio  stekao prijatelje, Petrovica iz Gradacca, Jakupovica iz Prijedora i Mladena iz Lamovite, koje je u jednom danu na brzinu morao napustiti. Ostale zemljake, ponajvise onih nekoliko iz okoline Prijedora i Sane nije bas smekao, mozda zato jer nisu oni njega, mozda zato sto su bili Srbi. Iako se uvijek ponasao besprijekorno, uvijek bio raspolozen, uzivljen u ulogu jugoslovenskog vojnika, kao da nema nikakve razlike izmedju njega i bilo koga drugog, pokazivali su, ponekad i otvoreno da ga ne smatraju svojim, cak i vise nego Srbijanci ili Srbi iz ostalih dijelova BiH. Jedino je Mladen tih julskih dana obuke, a i kasnije na ratistu bio i ostao izuzetak. Petrovic je Hrvat iz Gradacca i cesto je pricao o Huseinu Kapetanu, Zmaju od Bosne o kojem je Mujo znao sramotno malo. Pogotovo ga se dojmilo sto ovaj bosanski katolik vise prica i zna o begu muslimanu, nego iko od svih Muslimana iz cete. Jakupovic je bio stari vojnik, trebao je vec kuci, ali mu je rok produzen i pazio je Muju tih dana kao brata. Mujo je dugo mislio da je Jakupovic iz Jakupovica jer mu nije bilo jasno da ima Jakupovica i u gradu. Onda bi ga cesto zezao pitanjima: “Jes ti sad iz Srednjih ili Gornjih?” na sto se zemo cesto kao ljutio. Zemo mu je onih prvih mjeseci gusteranja i obuke najvise valjao jer su ga se drugi stari vojnici klonili. Biti cesto vidjen u drustvu s dzombom, biti vidno prijatelj sa starim vojnikom znacilo je tek onoliko koliko je Muji tada trebalo: “ne diraj me, ne diram te”. Cak ni kad su za kaznu do kasno popodne vjezbali strojevi korak, slusajuci desetare kako se smiju i deru: “Vrlo dobro!!”, a oni preznojeni u horu stupajuci pistom odgovarali:” Sluzimo narodu”, Jakupovicu se nije bilo tesko pojaviti na brzinu i nasmijesiti se pokazujuci lijepe bijele zube, uzvikujuci: “Pustite sad momke, dobro je. A Mujo mi i tako treba, pa ostavite i druge da odmore. Mujo haj’ vamo…”
 
Baterija je bila drugi svijet. Prebaceni su jer se vecina regruta iz Slovenije i Hrvatske nije odazvala, tako da su 5. i 6. orudje ostali bez posluge. Nepoznate face, tek par Bosanaca i neka teska atmosfera. Jedina prednost je da, kao nisandzije minobacaca on i Ristic, koji je presao zajedeno s njim, nisu duzili pusku, vec pistolj, pa su mogli odmarati dok su drugi unedogled cistili kalasnjikove.

Prednost ili ne, doslo je vrijeme i da se stvarno puca i ta mu se misao nije svidjala. Gasio je cigaru prisjecajuci se opet gdje se nalazi. Prenu ga reski i prodorni zvuk voki-tokija u Grabicevoj ruci. Nakon uobicajenog krcanja cuo se sapcuci ali prodoran glas vodnika Petrovica koji je par puta ponavljao isto: “Grabicu, bjezite, vodi vojsku, bjezite!” Grabic je trazio da vodnik ponovi naredjenje jer ga nije razumio. Sudeci po glupom izrazu lica, Mujo je zakljucio da je to vjerovatno bilo tacno, medjutim Mujo vise nista nije cekao. “Kaze da bjezimo, … idemo” viknuo je i istovremeno odvojio cijev od nozica i ustajuci vec ju je i izvadio iz teskog metalnog postolja. Vec u nekoliko sekundi crna cjevcuga se nasla na njegovim ledjima, vireci iznad glave za 30-ak centimetara. Tad je opet stigao pogeldati okolo. Jos par vojnika se bakcalo s dijelovima minobacaca, neki su jos vracali mine u sanduke, ali je vecina vec bila poodmakla prema sumi. Na proplanku oko njega ostalo je lezati par pusaka, nekoliko asovcica, noge minobacaca i sanduci s minama. U momentu je pokupio dvije puske i prebacio preko ramena, a u ruke zahvatio 2 teske trokutaste podloge minobacaca. Jednu od vlastitog orudja koju je inace nosio Rojnic, kojeg vise nigdje nije bilo, drugu od 6. posluge u kojoj je bio Bajric. ‘Vjerovatno je on ostavio i pusku… budala’, prodje mu kroz glavu, konacno trceci u pravcu sume. Vodnik Petrovic se stvori pred njim, zadihan, znojan i crven i ljuto (kakav je uvijek izgledao) viknu: “Brzo, sad ce, svuda su okolo…”. Mujo je potrcao sto je brze mogao ne okrecuci se, procjenjujuci odstojanje do sume. Pred njim je trcalo jos par zadnjih vojnika pd kojih su neki kao i on, nosili oruzje i opremu drugih. Okrenuo se prema brdu i ugledao kako se vrhovi kukuruza na brdu pomjeraju, a odmah nakon toga vidio je crne siluete ljudi…

Ostalo mu je jos desetak metara i vec je pogledom trazio najdeblje drvo na pocetku sume. Tad ga posuse rafali… vidio je kako se meci zabijaju u travu i drvece ispred njega i vojnike koji su se kako bi dolazili do sume jedan po jedan bacali na zemlju i puzali dalje, zaklonjeni stablima. Srce mu je iskakalo iz grudi i cinilo mu se kao da ce ga svaki sekund probiti metak, cekao je da osjeti bol i vec se vidio kako nakon toga pada pokosen. Jos malo,  trci… u usima mu je bubnjalo a svu tezinu opreme koju je i dalje nosio vise nije osjecao. Teske podloge koje je jos nosio u obe ruke su mu se zabijale u potkoljenice ali se od straha vise nije sjetio da ih baci. Slusao je vlastito disanje dok se uspinjao zadnjih par metara uz malu brinu do prvog stabla.

Cim je izisao na nivo sume, bacio se iza drveta za koje je vec unaprijed bio ocijenio da je najdeblje, ispred glave postavio trokutastu metalnu podlogu i iza nje i stabla zalegao. Meci su i dalje prstali podizuci na sve strane lisce i komade mokre zemlje. Cinilo se kao da sad jos zesce tuce. ‘Mora da im je krivo sto ga nisu pogodili dok je bio laksa meta’, prodje mu kroz glavu. Onako lezeci, skoro izbezumljen od straha, shvatio je da mu je na ledjima teska metalna cijev, koja je sada kad je zalegao, uperena prema napadacima i ‘izvire’ iz mjesta na kojem se nalazio. I to je vjerovatno bio razlog da ga nisu ostavljali na miru. Mora da je izgledao smijesno iz njihovog ugla, sabijen iza debla i metalnog stita, sa velikom cjevcugom na ledjima kao najbolji orijentir. Orijentir koji iz tog polozaja ne puca…

Kroz glavu mu je proslo da je u zamci, jer ako potrci ili otpuze dalje,  pokosice ga, a ako ostane lezati, pogodice ga jednom. Od straha nije se vise usudio micati, glavu je zabio u mokro lisce a usi pokrio rukama da ne cuje uzasne zvuke od kojih je svakog trena mogao poginuti. U strahu je vec potpuno zaboravio da na ramenima nosi ne jednu, vec dvije puske. Ni najdalja vijuga u mozgu nije vise razmisljanja o otvaranju vatre.

Pucnjava nije jenjavala, medjutim oko njega je nakon desetak dugih sekundi prestalo zujati. Podigao je glavu i shvatio da neko drugi puca na napadace i da su nasli drugu metu.
Bez oklijevanja skocio je na noge i pobjegao dublje u sumu… jos u trku poceo je da se nekako nasilno smije kada je shvatio da ga vise ne mogu pogoditi.

Pola sata kasnije sjedio je zamisljen pored kamiona i opet pusio. Bio je prljav, nije imao gdje oprati ruke na kojima se blato vec susilo. Sve vise je shvatao koliko je imao srece to jutro. “A tek je pocelo”. U svakom slucaju bilo je pametno sto je zamotao upaljeni taban. Bar je trcao k’o gazela.

Zenge su se morali povuci jer ih je zasula vatra s druge strane. Neko mu je, mozda i ne znajuci spasio glavu. Vodnik je trazio 5 dobrovoljaca da se vrate na polozaj i pokupe sve sto je ostalo. Niko se nije javljao, a Mujo je mislio “ja sam dovoljno iznio”. Ipak je on bio jedan od 5 sretnika da se vrate na ‘bojiste’ s kojeg niko iz njegovog voda nije ispalio ni metak, a mogli su izginuti svi redom, Mujo u prvom redu.

Nedugo nakon toga vozili su se kamionom istim putem nazad. Medjutim, umjesto da se vrate u selo u kojem su do tad nocivali, nastavili su voziti kroz sela na prvoj liniji. “ovo jos nije gotovo… “pomisli trazeci poglede pod ceradom.

Gledajuci po pustim poljima sjeti se Mesine “Tvrdjave” i Ahmeta Sabe koji je, kao i on, u vojsci koja (vise) nije bila njegova, ratovao negdje u mocvarama Scecina, na samom sjeveru Poljske, hiljade kilometara od Bosne. “Ahmet se vratio u Bosnu, a kad ce Mujo u Kozarac?” pomisli. Mujo je bio samo 70 kilometara od carsije, ali je izgledao dalje od sjevera Poljske…

Prije par dana je definitvno odlucio pobjeci, medjutim mozda je vec kasno, pomisli. Odluku je donio dok je hodao po pustim kucama u jednom selu na Baniji. Prvom hrvatskom selu u koje su usli. Ladice su vec bile pootvarane (jer je neko tu vec protutnjio), odjeca razbacana, tanjiri u kuhinji porazbijani. Usao je u jednu sobu i na zidu ugledao 3 prelijepe slike djece. 2 djevojcice i djecak su mu se smijesili sa zida, a on se postidi, kao da ga djeca bas stvarno gledaju. U jednoj ladici ugleda leksikon male Sanje od 9 godina sa istim onim pitanjima koja je kao klinac citao i odgovarao u leksikonima skolaraca iz svog razreda u OS “Rade Kondic”. “Najbolji pjevac”, “najbolji fudbaler”, “najljepsa pjesma”, “simpatija”… Josip je bio jedini koji je na ovo pitanje velikim slovima napisao SANJA i pored toga nacrtao srce. Mujo je podigao glavu i pokusao odgonentnuti koja je od dvije lijepe glavice Sanjina. Sjeti se da i njegov babo u svojoj radnoj sobi ima slike njih trojice. Mujo na njoj ima 8 godina i nosi neki smedji mantil, smijeseci se. Ta slika mu je uvijek bila draga jer je, sasvim slucajno, malo zakrenuo glavu tako da se na njoj ne vidi koliko je bio klempav. Nasmijao se sam u sebi i odmah smrknuo jer ga prenuse glasovi srpskih rezervista: “Ima l’ ista?” ‘Nema’, odgovori Mujo, koji za razliku od te bagre, nije trazio ni novac ni zlato…

Prosao je dalje preko razbacanih stvari i usao u spavacu sobu. U velikom ogledalu ugledao je u polumraku svoju siluetu i priblizio se posmatrajuci svoje umorno, prljavo lice. I uniforma je vec bila prljava, falilo mu je dugme na bluzi, drugo je vec visilo, a cuperci smedje kose su virili ispod sljema… brcici i brada su, iako mehki, vec bili poodmakli. Skoro da se nije vise prepoznavao, samo oci. Oci su mu bas iste. “Nije ovo moj rat” prozbori sebi u lice. ‘Necu da budem Svabo’, pomisli prisjecajuci se pjesme Zabranjenog Pusenja.

Prenu ga drmanje kamiona koji naleti na neku rupetinu tako da sve unutra poskoci. Pogleda okolo i onda se opet zamisli. “idem ja odavde,… ako prezivim, nije ovo moj rat”

Ponovo su poiskakali iz kamiona i krenuli ubrzanim hodom kaldrmom koja ga podsjeti na puteve oko Kozarca. Rojnic se vec nakon stotinjak metara zadihao, ali to ga nije sputavalo da psuje na svom hrvatskom akcentu: “ebem ti vojsku kad sam se odazvao”. “Suti sad”, odbrusi mu Purisic. Uostalom, u Hrvatskoj smo, ti si bar blizu kuci, sta se bunis?”. Niko se nije nasmijao jer su svi zamisljeno i sa strahom gledali naprijed ili uokolo.

Put se sve vise usijecao u polja kukuruza koja su ga okruzivala. “Ovo je dobro”, pomisli Mujo, “ako zagruha, ovo je k’o veliki prirodni rov.”

Cim su ugledali prvu livadu s lijeve strane popeli su se uz brinu i ponovo postavili minobacace u borbeni polozaj. Mujo otvori kutiju cigareta i pogleda na sat. Pola 3. “Kad ce zavrsiti ovaj dan” pomisli. Tek tad se sjeti da je gladan. Zapali jos jednu cigaru gledajuci u Grabica kako se vec namjesta iza 3. orudja. Stariji vodnik Petrovic je vec zustrim koracima hitao naprijed ‘kao u izvidjanje’, tj. trazenje cilja za gadjanje. “Njima je ovo sve izgleda neka za.ebancija… k’o da prackom golubove gadjamo” prozbori Mujo na sto ga Brankovic upitno pogleda.

Pogledao je u nebo i ucini mu se da ce opet kisa. “K’o ni jutros, ne da nam Bog danas pucati” pomisli.

(nastavice se)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.