svabo
Kada su preostali Gavranovi popunili prvu četu, početkom 93. Å sta flota i Džennetske hurije činile su špic napada 17. KBBr. Udarne grupe s nezaobilaznim RPG-ijevima bile su najače oružje, improvizacije koje smo morali činiti zbog nedostatka materijalnih sredstava, i način napada činili su nas dobrim borcima, mladalačka naivnost i ogromno srce davali su nam snagu da izdržimo u najtežim trenutcima…
Svaki dan u ratu mogao bi biti priča za sebe, svaki momenat je vrijedan jer je iz nekog drugog vremena koje je naprosto prestalo nakon Dejtona kao što je iznenada i krenulo… Edo me je pričom o Kibi podsjetio na te dane kada smo malo imali a i to malo dijelili, kada smo spavali jedni drugima na grudima i bili toliko bliski da bi osjetili čak i dah jedni drugih dok bi spavavali…
Bili smo u istom vodu i zajedno smo dijelili tugu za izgubljenim prijateljima kojih je vrmenom, kako je rat odmicao, bilo sve više i više…
Krajem 93 izjednčili smo sa Å estom flotom u gubicim, bilo je 13 : 13, tako smo se ponekad “zezali” brojeći imena na zidu koja su se protezala od razbijenog šaltera ka podu spavaone…
U vodu smo bili svi za jednoga a opet svako je imao svog posebnog, Saša Kahrimanović i ja bili smo zajedno u večini slučajeva, tako da me je njegova pogibija jako pogodila te sam tada par mjeseci bio oslobođen od terena.
Zahvaljujući Sašinoj kameri, koja je ostala kod mene prebačen sam u IPD (Informativno propagandnu službu). Ubrzo je večina starih boraca iz Prve čete raspoređena na neka druga mjesta u Brigadi od policije do pozadine. Kao fotograf u IPD došao je i Dalen-ko a ubrzo nam se pridružio i Edin Ramulić kao novinar, trojica prašinara u novoj ulozi. Iako smo u IPD prebačeni kako bi se malo odmorili od terena nerijetko smo u akcijama pratili udarne grupe i snimali akcije, što je opet teže za sačuvati glavu. Bili su to i naši prvi koraci u medijima.
Pratili smo Brigadu u svim aktivnostima, a naša pojava na terenu za momke je značilo da se nešto priprema i da bi se ubrzo mogla desiti igranka.
Jedne prilike proveo sam pet dana s artiljercima da snimim pripreme za napad i početnu granatu kao znak za početak. Pet dana proveo sam u izviđanju zajedno s njima da bi na kraju pola sata prije početka akcije na teren su odjednom banuli novinari, snimili ispaljenja svojim skupim kamerama i otišli nazad noseći vijest o početku napada, dok sam se ja pod salvama granata prebacivao da snimim minobacače, sanitet, vezu…
Večeras mi je ova scena ostala najupečatljivija a koliko ih je samo ostalo zabilježeno…
Vremenom smo se još više zbližili, IPD-ejci bi obično na teren išli u paru i samo su im PK za moral i Komadant bili u biti nadređeni tako da smo na terenu imali relativnu slobodu, bez cijepanja straže što je za nas bivše prašinare bilo nešto ogromno. Na kraju smo nas dvojica postali tandem, on s fotoaparatom a ja sa kamerom, imali smo više ratnog iskustva od ostalih iz službe tako da smo češće bili na terenu, ali su nam zato gledali kroz prste zbog izostajanja sa dežurstava i postrojavanja u kasarnoj.
Kraj rata dočekali smo zajedno u Sanici u nekom stanu gdje smo bili raspoređeni, Sanica je bila pusta a u Sani su se tek počeli zauzimati stanovi. U to vrijeme iako smo bili u Krajini, bili smo dobro vezani s Travnikom i koristili bi svaku priliku da odemo tamo na odmor…
Nakon rata ostali smo zajedno, radeći u press centru ratnog prijedsjedništva iz kojeg su kasnije ponikla dva u to vrijeme uticajna medija, Prijedorsko Ogledalo i Slobodni radio Prijedor. Edo je bio glavni i odgovorni urednik novina, dok sam ja kratko vrijeme bio novinar a zatim prešao u radio kao tonski tehničar. Nakon nešto više od godinu dana, pred sam raspad radia, napustio sam radio i medije i zbog nerješenih materijalnih problema počeo raditi ko konobar u prvootvorenim kafićima u Sani.
Radio je ipak ostavio dosta traga na nama, Edo i ja ostali smo i dalje jako bliski a među nama zajedno s Refikom Hodžićem ostala je tanka nit koja nas uvijek povezuje bez obzira koliko bili udaljeni i koliko se dugo nismo vidjeli…
Ovaj internet ponovo nas je satavio na “prvoj crti odbrane” da se borimo za svoja mjesta. Ovaj put sredstva su drugačija ali ciljevi su uvijek isti. Povratak smo ostvarili, sad je borba za bolji život…
Nekoliko noći pokušavao sam da napišem kakav događaj, otrgnut od zaborava, ali bi se uvijek rastočio u moru događaja i ne bi uspio zaokružiti cjelinu, baš kao ni večeras, ali opet hvala Bogu da je tako, igra još nije završena tako da se i ova priča o dvojici prijatelja, ne može zaokružiti. Želja mi je da otrgnem od zaborava početak jednog dugog prijateljstva, kojeg je sudbina započela i kojeg ista ta sudbina i dalje spaja i usmjerava u istom pravcu…
Ne bih više ništa dodao, osim kratko:Hvala Edek.
Hvala ti za ove stare slike i stare uspomene, hvala ti za slike moga Kozarca, hvala ti što se brineš za njega, hvala ti što te imam kao prijatelja…
Add comment