Kozarac.ba

MALI GELER UBIO VELIKOG ČOVJEKA

Na starom vojničkom greblju, još iz vremena turske vladavine na ovim prostorima, iza hotela ”Orijent” u Travniku, okupilo se stotinjak boraca da obave dženazu poginulom saborcu.

Borbe još traju pa ih je zato tako malo, ali kad one malo utihnu, onda na dženazu dođe mnogo više boraca, pa se tabut kroz grad pronese sa ruke na ruku.

Do jučer, i on je oslobađao Bosnu, a sada evo, jarani ga proniješe kratkim putem od gasulhane do šehidskog mezarja.

Među njima je i Džonlagić Sakib ”“ Kiba, borac Prve čete, Prvog bataljona, 17. Viteške brigade

U Armiji R BiH je od augusta 92. godine.

Plavook i plećat, nosi on svoje saborce, jednog za drugim, i svaki put srce skoro da mu prepukne od boli.

U njegovoj Prvoj četi smjenjuju se, borbe na Vitezu pa dženaze: Salki, Samiru, Almi”¦ borbe na Vlašiću pa dženaze: Dževadu, Čeli, Samiru, Mirzetu”¦ nikad kraja pogibijama.

A Kibi žao svakog. Kolika je samo hladna svitanja sa njima dočekao, u šumi, na kiši, snijegu”¦ kolike akcije prošao, koliko sretnih trenutaka imao, i nikako da prihvati da njih više nema, među živima.

Pomalo nezgrapnih pokreta, zbog svoje visine od skoro dva metra, sa obaveznim šljemom na glavi, Kiba nije mogao izbjeći krckanje grančica i druge šumove, kad se ide u akciju i treba biti tih. Zbog toga je često bio predmet bockanja od strane dežurnih šereta u četi. Kiba im nije zamjerao, sve ih je mnogo volio i bio uvijek pri ruci kad im treba pažljiv sagovornik.

Početkom 94. godine prošao je kurs za komandire u Zenici, pa malo kasnije postao i komandir čete.

Njegova Prva četa je u to vrijeme, zbog učestalih pogibija i ranjavanja, zapala u tešku krizu. Džonlagić Sakib, kao veliki borac za pravdu i prava boraca, umorio se u borbi protiv surovih okolnosti ratovanja te ratne devedestčetvrte godine, kada se u svemu oskudijevalo, a zadaci bili ogromni, i povukao se sa dužnosti komandira čete u bataljonsku vezu.

11. augusta 94. godine, prilikom granatiranja naših položaja, na novooslobođenim Srnećim brdima na Vlašiću, jedna granata je presjekla telefonsku žicu. Veza je morala biti hitno uspostavljena, jer se očekivao napad. Kiba je krenuo, dok je hiljadu granata oralo zemlju, da pronađe mjesto prekida i spoji žicu. Našao ga je, ali kanonada granata zasipa tlo oko njega i jedan sićušan geler pogađa Kibu u glavu.

Mali geler ubio je velikog čovjeka, u njegovoj dvadeset i četvrtoj godini. Rahmetli Sakib nije završio svoj posljednji zadatak. Njegovi Kamičani nisu dočekali oslobodioca.

Na šehidskom mezarju, iza hotela ”Orijent” u Travniku, u zbijenim redovima, u tišini, okupani suncem, nepomično stoje mezari. Među njima i Sakibov.

Većina njih, prije rata, nikad nije ni bila u Travniku, a sudbina im je namijenila da tu vječno ostanu. I ništa ne remeti mir do poneka posjeta, saborca, rodbine, prolaznika, sa čijih usana vjetar odnosi šapat Fatihe, negdje u beskrajno prostranstvo, u slobodu.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.