Kozarac.ba

Mujin kratki rat, I cin

28. septembar 1991.

Cucao je u malom, plitkom rovu ispod brine. Taj dan nisu imali dovoljno vremena da kopaju dublji, a nije mu bilo ni krivo. Vec je nabio zuljeve kakve ima samo jednom godisnje, svakog proljeca kad odstije cijelu bastu. “E da mi je sad babin asov, dva put bi je prosao”, gledao je u zuljeve na dlanovima, paleci cigaru i pomalo se smijeseci samom sebi.

 

Iza njega je vijugala cesta za Petrinju kroz koju je desetak dana ranije samo prosao. Nadao se da ce kolona JNA u kojoj se tad nalazio ipak stati da konacno vidi i tu Petrinju cijim ulicama su mu roditelji nekad hodali dok su zavrsavali Pedagosku davnih 60-tih. Tog dana nije prohodao tim istim ulicama, jer su samo projurili. Tek je stigao vidjeti nekoliko popaljenih kuca i rupe od metaka. Petrinja je tek bila ‘oslobodjena’ od svog stanovnistva i, te hladne noci na strazi, skupljen, puseci cigaru za cigarom, razmisljao je: ‘a mozda je i bolje sto tad nismo stali… i tako je bilo pusto i nebi bilo sta vidjeti’.

 

U sebi se u stvari duboko stidio sto nosi uniformu vojske koja je “oslobadjajuci” sela po Baniji tjerala hrvatsko stanovnistvo ispred sebe. Nije mu bilo jasno da rat, koliko god bio prljav, tjera i ubija bas sve pred sobom. I cvrsto se zarekao da nece ubiti nikog osim u samoodbrani. Na srecu, tih prvih desetak dana na ratistu je proslo relativno mirno. Pokoja granata s obe strane je skoro svaki dan negdje odvaljivala, tek da mu srce zalupa od eksplozije u daljini i prve spoznaje da je upravo na tom mjestu i on mogao biti. Povukao je jos jedan dugi dim i gledao u mjesec koji je tu noc bio pun. Mislio je, kao i svaki put kad je na strazi na kucu, roditelje, bracu… na carsiju i onda se sjetio da je subota. … ‘Sad je u disku pred fajront’ pomisli “… sad Salko, Combe, Hendri i Jazo izvode ‘zadnji ples’ na zvuke Deep purple. “Smoouukk ooonnn the woooter”… zapjeva u trenu, zamisljajuci ih kako skacu sa stolica i sviraju nevidljive elektricne gitare… razmisljajuci dalje… sad ih Cokan, Silda i Stelca i ostala mladja garda, pomno posmatraju, udaraju pomalo ritam i odpijaju zadnje gutljaje.… Zoka je na vratima i budno motri ove zadnje izljeve bijesa i energije, prije nego sto se vrata u 11 i 5 zatvore a onda svi nastave niz carsiju za Trinesku, iza skole, u Rio…sad taj isti mjesec i oni gledaju i sve im je isto. Carsija mora da je jos puna… a Era mozda slusa Depeche mode, vec gleda nocni program i przi cigaru u polumraku sobe…sad bi Mujo da je tamo, pokucao na prozor, samo da se javi. Ponekad bi uletio i u kucu, isprzio cigar i u 12 krenuo dalje… pa onda na pljeskavicu kod tetke…

 

Okrenu se naglo jer cu neke cudne zvuke u daljini. Slusao je kroz hladnu tisinu, ali nije bilo niceg. Misao se vec prekinu, slika Kozarca subotnje veceri nestade i on malo ljutito ugasi cigaru. “Pusim previse” pomisli…vec je 2 kutije sprzio taj dan, a treca je vise mehka nego tvrda. “Mozda ih je jos 5-6”, provjeri na brzinu pipajuci u mraku cigarete po dzepu.

 

Koliko god naviknut na situaciju u kojoj se nalazi, bilo mu je ipak nestvarno da se zivot u Kozarcu i cijeloj Bosni normalno odvijao a da je on ‘kao’ ratovao. Na srecu, jos nije gruhalo, ali na ratistu je. Tek je 4 mjeseca u vojsci, junska klasa,… Junac, nasmija se u sebi. “E bas si junac, Mujo’ rece opet naglas, sjecajuci se kako je 18. juna u Prijedoru sjeo na voz za Srbiju, gledajuci Kozaru cijelim putem kroz Trnopolje, Omarsku…

 

Jos teza je bila spoznaja da eto ne brani svoju domovinu Jugoslaviju, vec crta novu kartu na Balkanu. Kartu velike Srbije za koju su se nekad borili cetnici. Cetnik nije, kao ni Rojnic, Hrvat iz Pule, koji, uprkos hladnoci pored njega nagnut na brinu vec uveliko hrce. Kao uostalom skoro svaki put, spavao je kao da se nikad nista ne moze desiti.I kao da se ne nalazi u svojoj Hrvatskoj, ali s druge strane linije. “Jos malo pa ce smjena”, mislio je kad ga prenu glas… “Mujo, spavas li?” Glasno je viknuo Rojnic. “Tise… ne spavam, hladno je covjece, kako cu spavati!” Htio ga je malo bocnuti zbog tog spavanja, ali Rojnic, debelokozac k’o i uvijek, nije puno trzao. “Sad ce 12, Rojnicu, sad cemo u krpe, hajd dizi se…” “Imas cigaru, Mujo…”

 

Sutradan ujutro probudio ga je bol u lijevom tabanu. Vec 15 dana se nisu kupali a imao je iste carape na nogama. Noga mu se pocela paliti iako ih je par puta stigao oprati. Vec je otezano hodao i ono prvo peckanje, prelazilo je u konstantnu, jaku bol. Tog dana nije stigao, ali sutradan se nakon dorucka spustio na potok, izuo cizme i polako skinuo carape. Taban je vec bio otekao i crvenio se od pete do prsta. Nakon pola sata hladjenja u vodi, namazao je nogu kremom za ruke i zamotao je jedinim zavojem koji je nosio, budno cuvan u dzepicu s unutrasnje strane bluze. Jedini zavoj, da sam sebe previje ako ga pogodi. “Naci cu drugi” razmisljao je… “a valjda me nece pogoditi, mirno je ionako”.

 

Tek sto se vratio u vod i zapalio jos jednu Moravu koju su svaki dan dobijali, stariji vodnik ih je postrojio i naredio pokret. Vec nakon pola sata sjedili su cutke u kamionu koji je jurio kojekakvim malim putevima kroz kukuruzna polja, njive i sumarke. Shvatio je da idu u pravcu Gline, ali nije dovoljno poznavao teren i nije mogao imati pojma gdje se u stvari nalaze, a kamoli kud idu. Kasupovic iz Travnika i Bajric iz Banovica, druga 2 Bosanca Muslimana u vodu, zabrinuto su ga gledali i citao im je u ocima pitanje: “Jarane, sta cemo mi jos ovdje?” Zamisljao ih je kako na onom svom cudnom akcentu razvlace ono bosansko: “Jaaraaanne”… I pravio se da se nista cudno ne desava, ali ovakav brz pokret bez ikakve najave nije mirisao na dobro.

 

Ubrzo je shvatio da su na prvoj liniji. Pored puta vojska je lezala po rovovima dok je kamion i dalje jurio u nepoznato i jos uvijek naprijed. “Kud cemo, . ebem ti…” zaustio je kad je shvatio da su po prvi put izbili na prvu liniju fronta. Bili su minobacacki vod, 82 mm i mjesto im je bilo iza prvih linija. Ta cinjenica je bila draza i laksa od teske cijevi minobacaca koju je svaki dan na ledjima nosio kao 5. nisandzija u vodu od 6 orudja.

 

Sad su negdje gdje se vise na strazi ne pusi, pomisli dalje.

 

U momentu kad je kamion stao, i vodnik viknuo ‘idemo’, prvi je iskocio van. Pogledao je na brzinu okolo i malo se umirio jer nije vidio nista cudno, a bili su dosta zaklonjeni brezuljcima sa one strane za koju je zakljucio da je sjever. “Ako nas Zenge nanjuse…” mislio je i palio je vec novu cigaru i cekao da svih 26 vojnika iskoce iz kamiona. Srce je vec lupalo i osjecao je, mirisao je opasnost…

 

Tad, onako prvo lagano, pa onda sve jace, zapada kisa. Vec su hodili, kaljavim putem zveckajuci puskama, asovcicima i orudjem na ledjima. Na Mujinim ledjima klatila se crna cjevura dok je pratio gdje su ostali bacajuci cigaru, jer je kisa bila sve jaca.

 

Padalo je sve jace i jace dok na kraju vise nista nije vidio, pognuo je glavu i krocio pazeci samo vojnika ispred sebe misleci: “Nece ovo na dobro, … ni Bog nam ne da dalje”, a kisa nije prestajala…osjecao je hladnocu po tijelu i znao da nije samo od kise.

 

(nastavice se)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.