svabo
Još dok je pohađao osnovnu školu, Ismet je ostavljao dojam naprednog djeteta, kojemu se smiješi blistava budućnost.
Uspravnog, begovskog držanja, lijepog hoda, uvijek besprijekorno dotjeran i ispeglan, upadao je u oči, gdje god se pojavio. Plijenio je i svojim odgojem i ponašanjem. Uvijek je iskazivao poštovanje i potrebno strpljenje naspram starijih, a među ostalom djecom je važio za osobu, koja zna više od drugih, i takvu jednu ocjenu, niko nije dovodio u sumnju. Izgledalo je da je od rođenja imao onaj rijetki dar, za kojim svi žudimo, a taj je, da nas zapaze, gdje god da se pojavimo.
Ako bi, dandanas, pogledali sliku djece, poredanih ispred neugledne, stare školske zgrade, na vrh čaršije, između desetine zbunjenih dječijih lica, oko bi vam odmah zapelo, baš na produhovljenom i markantnom licu djeteta, zagledanog u nasmiješenu budućnost, koja samo čeka da on dođe.
Bio je on osobit, u svakom pogledu i niko nije propitivao tu činjenicu. Njegove dobre osobine, vidljive na prvi pogled, uklanjale su, već u začetku, svaku sumnju na išta nedolično, što bi kvarilo tu idiličnu sliku.
Blagonaklon i sklon odnos okoline, za koji su se druga djeca morala svojski truditi, za Ismeta je bio normalno i očekivano stanje stvari i on je uvijek mogao računati da će ga nevolje zaobići i da je svaka žrtva i svaki napor, nešto predviđeno za druge. Imao je on i onaj rijetki privilegij da su mu se čak i vlastiti roditelji, pa i mlađi brat, potajno divili i stavljali ga na povlašteniji položaj, koji ga nikako nije pripadao, po prirodi stvari.
Gledalo mu se kroz prste za stvari, koja drugoj djeci ne bi prošle, valjda iz preduvjerenja da bi bilo bogohulno stajati na put svijetloj budućnosti i višim ciljevima, zbog nekih banalnih sitnica. Kroz djetinjstvo je prošao neokrznut, dostojanstven i lijep, poput Adonisa. Bog mu je usadio inteligenciju u lijepu glavu, pa se ni u školi nije morao truditi poput ostale djece. Rijetko je učio, pa je na pitanja, koja su mu bila strana i nepoznata, pribjegavao svom urođenom šarmu i pronicljivosti. I dok su mu učitelji, zaslijepljeni njegovom vanjštinom i finim odnosom, jeli iz ruke, on je neopazice prelazio s nepoznatog područja, na poznato, i samo genijalcima urođenom virtuoznošću, pretvarao svoje neznanje u znanje.
Kad mu je profesor jezika , Alić, rekao u jednoj prilici:” Ićo, moj, dobri i pošteni, kad odeš kod Reufa, brice, tamo se smiješi od uha do uha, onome klapcu što ćeš ga vidjeti na špigli, a ovdje te ja pitam padeže, a to nije smiješno! Neka te ne zavara to, što se i ja smijem! Ja, zapravo, patim, a sve zbog tvog jadnog pokušaja da isfoliraš i nauku, samu!”, svi su, naravno u sebi, pomislili kako je legendarni profa pretežak karakter i da, možda, maltretira to drago dijete. Kad su te sumnje stigle do njega, profesor je samo promrsio kroz zube:” Car je gol, slijepci!”, no niko to nije uzeo za ozbiljno. Pripisali su to činjenici da je štuka slabo grizla, tih dana, na Gomjenici. I dok se profesorov bicikl, s limenom kantom za ribe, udaljavao prema jugu, stigla je srednja škola. Niko normalan, nije ni na trenutak posumnjao, da najboljima pripada najbolje i Ismet se nađe upisan u prijedorsku gimnaziju.
Moglo ga se, svakoga dana vidjeti kako po gradu šeta, s hrpom cura, komentirajući modu, rokenrol, sport i koješta drugo, što je moglo raširiti začuđene djevojačke oči i natjerati njihova usplahirena srca, da zakucaju jače. Bila je stvar prestiža u tom, nikad razjašnjenom ženskom svijetu, zvati se, barem privremeno, Ismetovom curom. Ništa nije dizalo cijenu, poput te činjenice, ma koliko kratko se ta lenta nosila.
Ženska srca lomila su se poput ledenica pod zubatim januarskim suncem, a momak u pripijenim “Levi”™s” trapericama i sada već, s licem Erica Claptona, jezdio je dalje. Kako je bio nadaren za sve pod kapom nebeskom, tako je ovladao s osnovima udaranja po žicama gitare, što je u mnogome pomagalo njegovu misiju najpopularnijeg čaršijskog teenagera. Kad je počeo bacati loptu na koš, broj navijačica je porastao, prkoseći i neumoljivoj statistici, koja je govorila da čak ni u USA, košarka nije pretjerano popularna među ženama.
Bilo je i u gimnaziji izvjesnih sumnji u njegove dosege i kapacitet, ali je Ićo, svojom urođenom moći za manipulaciju, uspijevao u povremenim razgovorima, punima otvorenosti i povjerenja, uvjeriti razrednicu da neke lekcije nije dobro savladao, jer je tragao za nekom rijetkom biljkom za svoj herbarij ili zbog svakodnevnog obilaženja bolesne nane. Znala je u takvim prigodama, kanuti i pokoja suza, na šta bi zbunjena razrednica brzo vadila maramicu iz torbice i izražavala iskreno kajanje zbog svog nepromišljenog propitivanja.
Kad se iz zvučnika u starom Vatrogasnom domu, kroz noć probilo legendarno “I Can”™t Live”, Harryja Nilsona, iza diskjockayskog pulta je sjedio, niko drugi, neg”™ Ismet, sam. Slušalice na njegovim ušima i poluosvijetljeno mistično lice, koje je donosilo valove uzbuđenja u salu, u kojoj se miris, pregorjelim uljem premazanog poda, miješao s mirisom duhanskog dima, znoja i jeftinog parfema, zauvijek su ga izdvojili iz prosjeka i anonimnosti, ako je ikada tamo i bio.
Kad je sredinom te vanvremenske sesije najavljivao: “ Ovaj ples, dame biraju! “ Procol Harum” i “ Whiter Shade Of Pale”, njega se nije moglo birati, jer je njegova pozicija uživala paćenićki imunitet, koji je samo doprinosio još većioj čežnji u srcima čaršijskih ljepotica. Dakako, da je Ismetu, svako pretjerano odricanje bilo strano, tako da je on već na prve taktove “Whisky In The Jar”, prepuštao pult “malom” Aliji, a sam se selio u mračnije zakutke sale, gdje je nesmetano mogao prigrliti prvonagrađenu ljepoticu, te subotnje večeri.
I kako sabur svaki posao privede kraju, tako je Ismet, uz neke zanemarive neugodnosti, koje i nisu bile poznate širem auditoriju, uspio maturirati i čekao ga je studij u Zagrebu i veliki svijet.
Niko,ni na trenutak, nije posumnjao da će Ićo oboriti svijet s nogu i da je velika karijera samo stvar neumoljivog vremena i tehnike. Priča dalje ide po jednom od davno uhodanih, zapravo, stereotipnih obrazaca, kad su u pitanju momak iz provincije i velika čaršija, a Zagreb je to, u svakom pogledu bio.
Iz perspektive jednog čaršijskog dečka, studij u Zagrebu, mogao je izgledati veličanstveno, no surova zbilja, uključivala je probleme, koji se nisu uočavali iz bajkovite, mladalačke perspektive. Fakultetsko štivo, što je Ići na prvu postalo jasno, nije dopuštalo paušalnost, površnost, niti improvizaciju. Trebalo je satima buljiti u hrpe zbunjujućih tekstova i tražiti poveznice među njima, slagati mozaik, strpljenjem budističkih svećenika.
Osim toga, iz perspektive metropole, džeparac, koji se u Čaršiji zvao “pola plaće”, u Zagrebu je bio jedva dostatan i za konzerve. Da bi si priuštio koncerte, izložbe, izlaske i sve ono što je iz provincijske perspektive izgledalo tako dostupno i notorno, trebalo je dodatno raditi. A, ako je postojalo išta što bi moglo značajno poremetiti Ićin ritam, bio je to rad.
On je, oduvijek, rad doživljavao kao djelatnost drugih, da bi zadovoljili njegove, ne baš male, potrebe. Nikad nije doživljavao sebe kao osobu koja bi trebala raditi. Morao se na nekoga naslanjati da bi održao privid opuštenog studenta, morao je biti u tijeku zbivanja, a to se plaćalo i nije mu izgledalo mogućim spojiti te dvije stvari: izgledati kao student i doista studirati.
U čaršiji su mu samo davali, ne pitajući za povrat, a ovdje ništa nije bilo besplatno. Instikt ga je pogurnuo na stranu, na kojoj se najbolje snalazio.
Jedne večeri, dok su izlazili iz kina “Sloboda”, na Tuškancu, pod nekim banalnim izgovorom, poslao je kući, uplakanu, Almu, djevojku iz Prijedora, s kojom je dijelio još gimnazijsku klupu. Možda ne bi bilo pretjerano reći da ga je ona, dobrim dijelom, progurala kroz gimnaziju, što svojim nepobitnim znanjem, što visokom funkcijom svog oca, čije prijateljstvo s nekim profesorima, nije bilo za potcijeniti. Ona je, sve do te noći, nenametljivo stajala iza njega i nesebično ga gurala, minorizirajući, na svakom koraku, svoju ulogu, koja bi se svakom površnom promatraču učinila kolosalnom. No, Ićo je želio komociju, kakva je za Almu bila prevelik luksuz, jer je bila odgovorna i nije pristajala na ništa, što bi uzurpiralo njezinu nakanu da uspješno okonča studij.
Natovarena osjećajem krivnje, Alma je otišla u gustu zagrebačku noć, a Ićo je već te večeri završio na plesnjaku u Varšavskoj. Tamo, a možda i negdje drugdje, ko bi to znao, upoznao je Kristinu, kćer jednog direktora, čija slika se znala naći i u novinama.
Iako je Kristina bila puno ispraznija od Alme, s njom su stvari izgledale neusporedivo lakše. Nije se stalno postavljalo pitanje hrane, stanarine, prijevoza i sl., što je bilo dobrano uzdrmalo njegov habitus rođenog intelektualca i duhovnjaka. Rasprave, koje su se vodile na ručkovima u Kristininoj obiteljskoj vili na Bukovcu, nikada se nisu doticale konzervi ili jučerašnjeg kruha. Tek u njezinom društvu je Ićo mogao biti dovoljno udaljen od prizemnih stvari, kojima je svijet opterećen. Konačno je živio kao student, oblačio se po posljednjoj modi iz Trsta i Milana, putovao je i osjećao se uspješnim.
Takav život mu nije ostavljao previše vremena za učenje, pa je studij poprilično zanemario. Za rijetkih dolazaka u čaršiju, nije se moglo naslutiti da sve nije kako treba. Ićo je i dalje sugerirao dobru glazbu, pričao o svojim razgovorima s velikim facama, a čaršijske matere su zadivljeno pokazivale svojoj zbunjenoj djeci tog uzoritog mladića, koji nikada ružnu riječ nije rekao, oslovljava ih s “teta” i uvijek pozdravi. “Ma, blago njegovoj materi!” govorile su zadivljeno.
Kasnije, mnogo kasnije, kad su svi čaršijski studenti iz te generacije pozavršavali studije i rasuli se, poput rakove djece, po cijelome svijetu, obnašajući i ne baš beznačajne funkcije u javnom životu, za Iću se čulo da radi u jednoj Instituciji, koja svojim značajem nadilazi sve što je ikome iz male čaršije, ikada uspjelo.
Nikoga to nije začudilo, osim, možda, “malog” Aliju, koji je zarana shvatio da za svaki, pa i najmanji uspjeh, moraš krvavo raditi. Nije mu nikako bilo jasno, kako bi neko, s tako malo rada, mogao polučiti tolike uspjehe. Ako bi nekoga i zapitao, ljudi su mu se iščuđavali, kao što su se nekada čudili profesoru Aliću, kad je inzistirao na padežima, umjesto na mlaćenju prazne slame. No, poznato je da ljudi više vjeruju predrasudama, nego sudovima i da ih je nemoguće razuvjeriti da izvanjski lijepe stvari, mogu biti ružne iznutra. Tek kad je Alija, u ratnim godinama, sreo Almu, koja je bila direktorica jedne američke humanitarne udruge za jugoistočnu Europu, slika mu se razbistrila.
“ Ne, on nikada nije radio u tom Institutu! Pa, mi dnevno komuniciramo s njima! Nije im bio čak niti suradnik. Dala sam to provjeriti. Imamo trojanskog konja tamo i mogu ti jamčiti!” mirno, ali odriješito rekla je Alma.
“ A, da nisi ti, ipak, malo ljuta na njega”¦!?” pokušao je Alija spasiti svoju iluziju.
Dočekala ga je bujica riječi:
“ Pa, vi iz čaršije ste doista klinički slučaj! Kad vi za nekoga drukate, taj ne može izgubiti! E, šta bi dala, da mi je samo mrvica milosti, te nemilosrdne rospije, čaršije, koja je tog nitkova mazila cijelog života! Pa, čovječe, on uopće nije diplomirao! Kunem ti se svime što mi je najdraže na svijetu, da vaš student, nikada neće biti ništa više od jeftinog žigola, a ti hajd”™ pa istražuj! Mislila sam da si barem ti skeptičan i da ne padaš na tu vanjsku pozu, al”™ sad mi je jasno da si i sam inficiran virusom čaršijske nepogriješivosti!”
Alija je osjetio ogromnu prazninu u srcu. Bilo mu je žalije što Ićo nije diplomirao, nego što on sam to nije napravio. Iću je to nekako pripadalo, po prirodi stvari”¦
I kad je Ićo već skoro nestao iz Alijinih prorijeđenih misli, on ga ugleda na terasi jednog od onih krasnih, novootvorenih čaršijskih kafića. Samo je malo pomaknuo naočari s vrha nosa i prozborio:
“ Mali Alija, ma je li to moguće!?”
“ Znači, ipak si me prepoznao i nakon tolikih godina!” radosno mu je odgovorio Alija.
“ Nije bilo teško. Imaš istu garderobu, od prije dvadeset godina i isti začuđeni pogled. Hajde, sjedni, prestani buljiti, nisam duh!”
“ Dobro, kad nisi duh, gdje si se skrivao svih ovih godina!?” s istinskim zanimanjem upita ga Alija.
“ A, ti me barem poznaješ bolje od ovih, novokomponiranih! Znaš da sam oduvijek mrzio rat i svu nekomociju, koju on vuče za sobom. Sklonio sam se vani, dok sve ne prođe. I, kako vidiš, odratovali su i bez mene!”
“ Istina.” potvrdi Alija, pomalo začuđen, što stvari nikada nije gledao s te strane.
“ Jesi li još s Kristinom?” upita, tek da premosti nelagodu.
“ S kojom sad Kristinom!? Aaa, s Kristinom! Dugo je nisam vidio. Mislim da se vuče za nekim političarem!”
“ Kako ti je mati!?” upita Alija, dok mu je pred očima lebdio lik starice, koja ni jednu rečenicu nije započinjala, a da nije rekla “ Moj Ismet”¦”
“ Ah, šta da ti pričam: staro ”“ ludo! Mo”™”™š mislit”™, ne želi poći sa mnom u Å vicu!? Želi ostati u ovoj rupi!? Pa ja ću poludit”™! Ne mogu ja dolaziti u ovu nedođiju, kad god njoj pozlije!”
“ Trebao bi razumjeti njezinu želju! Ako bi naši starci razmišljali na tvoj način, čaršija bi nestala s karte!” pokuša mu Alija sugerirati umjereniji pogled na stvar.
“ Koga briga?! Pa tvoje čaršije, ionako nema ni na jednoj relevantnoj karti, a ako se ti kaniš, s ovim Srbima, vraćati u kosovski boj, tvoj problem, ja se vraćam u Europu!”
“ A, što je s nostalgijom, sjećanjima, starim prijateljima, prvim ljubavima”¦”
“ Pa gdje ti živiš čovječe!? Sve, na što se pozivaš su prizemne stvari, na koje ja gledam, kao na kamenje, na koje se staje da ne ukvasiš cipele!” podsmjehnu se Ismet.
“ A, sedra, je si li pio!? dizala se Aliji krv u glavu.
“ Nisi čuo za mikroorganizme?! začudi se Ićo, brišući maramicom rub čaše od vode.
“ Koje mikroorganizme, Ićo!!!? Pa, svaka budala zna da su oni neškodljivi za nas iz čaršije, a nikada neću povjerovati da ih u toj vodi i ima!!! rastao je Alijin bijes i ko zna kako bi se stvari dalje odvijale da na terasu ne zakorači šarmantna dama, koja je izgledom više podsjećala na sumo-hrvača, no na manekenu.
“ Nadam se da ne smetam!?” upita, spuštajući se na stolicu, koju joj je pridrzavao Ićo.
“ Moja pratiteljica, Tina! Alija!” promrmlja Ićo, začuđenom Aliji.
“ Nisam još skužila bosanski, pa se mogu samo nadati, da je supruga isto što i pratiteljica!” široko se nasmija Tina, sudeći po naglasku, vjerojatno, Slovenka.
“ Tako nekako!” brzo se ubaci Alija, sluteći nevolju. “ A ja sam Ićin susjed i prijatelj iz djetinjstva!”
“ Čudno, nikad Vas nije spominjao!? Zapamtila bih sigurno, pa predsjednik Bosne je imao baš to ime!
“ Ma, nemojte!” iskreno se začudio Alija. “ Možda je bio previše zaokupiran studijem, a pričalo se i da radi u Institutu, a to sigurno čovjeka baca u više sfere.” probudi se šejtan u Aliji.
“ Ne znam, zašto mislite da je moj “pratilac” završio fakultet, no samo ću Vam reći da bi puno bliže istini bilo, kad bi ste ga smatrali papom.”
Aliji se Tina sve više dopadala i on nevino nastavi:
“ Ako radiš za takvu Ustanovu, poput našega Iće, koga briga za diplomu!?”
“ E, gospon Alija, zar nije malo pretjerano, zvati to Ustanovom!?
“ Idemo draga! Aliju to sigurno ne zanima!” nervozno je požurivao Ićo, a Alija, po prvi put u životu, uoči strah i nesigurnost u njegovim očima.
“ Moj suprug prati starije dame i pruža im iluziju da su još mlade i poželjne, ali bi moj mali biznis, svakako bilo pretjerano uspoređivati s Institutom i slično, makar mi to imponira, ha, ha, ha! Å to se mene tiče, prilično je dosadan, ali kod njih prolazi, a ko sam ja da sudim, nicht wahr, Herr Alija!?”
“ Natürlich, meine liebe!” sretno joj potvrdi Alija i poljubi je u poveliku ruku, na ogromnom prostoru između dva velika prstena i debele narukvice.
“ Idemo draga, znaš da žurimo! Alija, ti ćeš ovo pokriti, zar ne! mrmljao je Ićo, dižući se od stola i stavljajući ciriški “Blick” pod ruku.
“ Idemo, pratioče, ali ti ćeš platiti! Džeparac, koji sam ti dala za ovu sedmicu, bit”™ će sasvim dostatan!
“ Da, draga!”odmah se složio Ićo.
Aliji se debela dama sve više dopadala i on je odluči vezati za čaršiju nekom brzinskom opaskom, ali ništa originalno mu ne pade na pamet. Dok je Ićo, nenaviknut na tu kompliciranu radnju, kopao po novčaniku, Alija je pridržavao vrata velikog auta, čaršijskoj snahi, Tini.
Kad je Ićo konačno stigao i upalio auto, Alija upita Tinu, kroz otvoren prozor:
“ Frau Tina, jeste li gledali “Casablanku”!”
“ A, ko nije, dijete drago!?”
“ Mogao bi ovo biti početak”¦” započe Alija
“”¦jednog velikog prijateljstva!!!” nadjača debela dama buku automobilskog motora.
Roza maramica, prošarana srebrnim cvjetićima, vijorila se kroz prozor, sve dok auto, negdje u Krkićima, ne nestade Aliji iz vidokruga.
Add comment