Kozarac.ba

One of these Days

 

Cijeli svemir je gledao očima redatelja. Prizori stvarnosti, koja na tom brdu i te godine, nije bila nimalo ružičasta, prolazili su mimo njega kao inserti. Poricao je sveprisutnu smrt na način koji je najbolje poznavao, pretvarajući je u filmske sekvence, koje je mogao, prema volji, ubrzavati i usporavati.

Loš alkohol, iz ćuturice, koja je zaudarala na ustajalost i nekakav dezinficijens, koji je uvijek pratio vojnu opremu, pomiješan s tableticama raznih boja, koje su im mjesni dileri povremeno doturali, kupujući tako mir za svoje šejtansko djelovanje, davali su slikama kolor. :

Zjenice su mu bile neprirodno raširene i zaleđene, na prerano stvrdnutom licu, i pogled očiju nije bio direktno priključen na utrnuli mozak.

 

 

Slika koju je vidio, dok se kretao niz put, kanjonom Ugra, bila je slika “kamere 2” i on ju je pratio potpuno neutralno, kao da to i nije slika njegovih očiju. Iz slušalica je dopirao zvuk “Pink Floyda” i održavao prisutnost adrenalina na razini ”high”, čineći kretanje tim strmim i negostoljubivim terenom posve virtualnim i nezamarajućim, baš kao na filmu.

Omamljeni mozak slao je titl: “ Rabbi jesir..”, toliko brzo, da Hamza nije znao gdje je početak, a gdje kraj tih svetih formula, koje su trebale otjerati strah, ali su zbog pretjeranog korištenja, prerasle u rutinu i zaboravljen je pravi poriv za njihovu upotrebu. Zato je njihovo izgovaranje bilo mehaničko i nije ga pratilo potrebno uvjerenje. Kao što molitve, nisu više bile molitve, već neprepoznatljivi eho u otuđenim i zbrkanim mislima, tako je i strah postao toliko prisutan, da ga više i nije ozbiljno razmatrao i oblačio ga je na sebe, svakog jutra, kao što je oblačio masne maskirne hlače ili prljavozelenu majicu.

Slušalice nisu nimalo zaglušile eksploziju, kad je ona nastupila, ali što se slike tiče, ona se promijenila.

Kadar je posve zatamnio: deep space, očekivanje, praćeno izvirućim zvukom gitare, nadolazeći solo, geneza, iščekivanje riječi, “ neka bude svjetlo!”, lagano bubnjanje iz daljine, primicanje”¦

Mala tačka svjetla, na sredini ekrana, raspara tamu i on osjeti bol. Bol iz noge rastjera sve zvukove, osim vlastitog krika, koji ga vrati u drugu stvarnost, ispunjenu nepodnošljivom tjeskobom, kojoj nije znao porijeklo.

“ Vratio nam se!” čuo je glasove, a pogled mu uhvati bijelu kuglu lustera na stropu, od čega se bol u glavi još više pojača. Zažmiri, želeći opet zatamniti kadar. Mučnina se pojača. Htio se pokrenuti, ali mu je izgledalo da je sputan nevidljivim konopcima.

“ Sestro, dajte mu jednu razblaženu, izgleda da ima jake bolove!” čuo je glas iz pozadine.. Malo svjetla mu otškrinu desno oko i on, iz žablje perspektive, ugleda udaljeno, sitno i jedva prepoznatljivo lice bolničarke. No, njezini prsti , s kojima je kvrckala po šprici, tjerajući ćepiće zraka, dolazili su mu u gro planu.

Å prica mu se činila ogromnom i on se pribi još više uz žice starog vojničkog kreveta u stacionaru. Po ubodu je znao da mu je meso trulo, a zapahnu ga miris joda i miris jeftinog deodoransa. Vidio je već tu sliku i osjetio taj ambijent: “Engleski pacijent””¦

“Frajer je to toliko dobro napravio, da je i mene boljelo, kad su skidali zavoje, s onog, doista spaljenog lika. Anonimnost lika, dodatno je podizala dramaturgiju, to valja zapamtiti. Kao i bol, koja se od njega širila, uostalom. Boljela je i njegova samoća”¦” mislio je dok mu je duh, zajedno s krevetom, tonuo u bezdan. No, segmenti slike se počeše otkidati u nepravilnim, razlomljenim krhotinama, zajedno sa gašenjem svijesti”¦

Escape.

Kad se pojavio novi kadar, izgledalo je da je slika zamrznuta, kao kad neko odloži kameru na pod. Prvo mutno, a onda sve bistrije, vidio je dio prostorije, sjecište diedra zidova, i komadić prozora. Nadolazeći glasovi unesoše dinamiku u ambijent:

“ Izgleda da si prošao u sljedeće kolo! Dobrodosao, natrag, jarane!” govorio je glas.

“ Je li još ko nagazio”¦?” čuo je svoj glas iz zvučnika, kome nije mogao odrediti mjesto.

“ Komandant Drugog, aktivirao je drugu minu! Bore se za njega, izgubio je dosta krvi. Nogu mu, sigurno neće moći spasti. Sreća je”¦”

Glas je odlazio od njega. Pokusao je zamisliti čovjeka na štulama. Kako god da ga je zamislio, on je bio nasmijan, a to je kadar činilo nestvarnim, psihodeličnim, čak. Plašilo ga i odbijalo. Poricanje. Bijeg. Vrati se i upita:

“ A, kamera, gdje je kamera!?”

“ Eto je pokraj kreveta!”

To ga je smirilo i on nastavi fokusirati tačku na bjelini zida, želeći raširiti sliku. Kako bi približio koje lice sa susjednih kreveta, ono se okretalo od njega.

Lica su se mijenjala sve brže, kao na onome MTV- jevom spotu. Ni jedno mu se lice nije smijalo. Zajednički im je bio strah i okretanje glave.

“ Zašto me se boje?!” pitao se, pokušavajući smiriti sliku, koja se vrtila sve brže. Zažmirio je i s naporom se pokušao dići u sjedeći položaj. Lica nestadoše u pozadini.

Uzeo je sa komode list bijelog papira i počeo crtkati po njemu. “ Napravit ću scenarij za spot te pjesme, možda se slike maknu iz glave, kad ih prebacim na traku!” Stavio je tačku na bijeli papir. Ucrtao je kružnicu, sve do rubova lista, a onda još jednu, koncentričnu s prvom, na pola udaljenosti od centra. Rubove prstena, koji je dobio, pojača flomasterom i kosim crtama podijeli na približno jednake segmente. Dobio je okvire za svoje slike.

“ Crtaj!” govorio mu je glas iz glave.

“ Ali, ja ne znam crtati!” pokušavao je reći, no ruka je crtala nevjerojatnom brzinom, upravo likove, kakve je zamišljao. Prsten se punio slikama i trebalo ih je samo pokrenuti, da bi se radnja počela odvijati. Stavio je kameru u krilo, nabio crtež šestarom, kroz tačku centra kruga, prislonio nabijeni list na objektiv.

“ Treba zavrtiti šestar i slike će oživjeti!!! Pa, to je magija!”

“Batery law” titralo je na zaslonu kamere”¦

Bacio je kameru na pod i počeo se dizati. Glas u glavi mu je neprestano ponavljao:

“ Mene slijedi, ja ću ti pokazati, kako ćeš ovladati magijom!!!”

Digao se poput Frankensteina, a drugi bolesnici uspaničeno počeše uzmicati prema vratima, uzvikujući: “ On je lud!”

Strah u njihovim očima nije mu bio jasan i on, odbacujući suvišne misli, zakorači prema vratima. Sila, koja ga je vukla, nije mu govorila kamo ide.

Njegov razum nije više pripadao samo njemu. Hodao je kroz park stacionara, prema kapiji.

Bio je bos, a krv se cijedila ispod razvezanog zavoja, koji mu se vukao za ranjenom nogom.

Prošao je kroz kapiju, poput mjesečara.

Lašva, s desne strane, i travnička čaršija ispred njega. Ali gdje su ljudi???

Ako bi koga i uočio, taj se brzo sklanjao, kao da se uz njega kreće nešto, što druge ljude ispunjava strahom i užasom.

Osjeti žeđ! Ugledao je pipu, ali pokraj nje se motao prljavi i smrdljivi klošar, dugih crnih noktiju i podmuklog pogleda. Fluoroscentni sjaj, koji u djeliću vremena bljesnu iz njegovih očiju, zaplaši Hamzu i on zaboravi žeđ i prijeđe na drugu stranu ulice. Tamo ugleda čaršijsko pašće, koje je poskakivalo vukući zadnju nogu za sobom.

“ Bože, zar sam i ja poput ovog pašćeta!? Gdje je nada, gdje je svjetlo, kud sam to krenuo!!!?”

Nedefinirani strah ga preplavi poput plime. U mozgu mu se aktivira kamera za koju do tada nije znao. Pratila je ogromnu kap krvi, koja se gurala kroz nabreklu žilu. Kap je išla prema srcu.

“ Kad stigne do tamo, umrijet”™ ću”¦Ne mogu je zaustaviti!” Gubitak krvi i nepodnošljivi strah, koji se poput lavine valjao kroz njegov krvotok, nezaustavljivo se primičući srcu, gdje će se sve rasprsnuti, prestati i preseliti u neku pustinju, u kojoj su svi kadrovi mrtvi i zaustavljeni, sami i nepromatrani.

“ Trebam se ubiti, to je to!” prođe mu glavom, dok je ruka opipavala široki američki vojni remen, tražeći dršku od pištolja.

U bunilu se nasloni na džamijski zid. Dodirnu glavom hladni kamen. Ugrušak krvi se usporeno zaustavi. Odmaknu se da predahne, a ogromna kaplja se opet pokrenu. Strah mu ukoči zdravu nogu i on pade na sedždu.

Suze su mu navirale niz lice dok je kroz probuđeni mozak prolazila misao:

“ Ne želim magiju, želim istinu! Nema Boga osim Tebe, doista sam se ja od sebe ogriješio!”

Kad je digao glavu osjetio se lakim, kao nikada prije. Pogled mu je bio bistar i vidio je srcem. Prišla su mu dva nepoznata mladića, s fino uređenim bradicama.

“ Osloni se na nas, brate! Mi ćemo te povesti pravim smjerom! Ne boj se!”

Ostavio je smrt iza sebe na pločniku, znajući da čak ni ona nema nikakvu snagu, ako se insan okrene na suprotnu stranu i dobro osloni.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.