Kozarac.ba

GOROSTASI DJECJE DUSE

Medju Kozarcanima koji su se proslavili u svijetu, a time doprinijeli da se i ime Kozarca pronese sirom planete vrlo istaknuto mjesto pripada rahmetli Fikretu Hodzicu.

Dugo godina Fikret je bio u svjetskom vrhu pa i na samom vrhu u “body buildingu”, sportskoj disciplini u kojoj izgradnja i oblikovanje misica i misicne mase prioritetan cilj.

Da bi covjek uspio u ovom sportu potrebno je dugotrajno, uporno i iscrpljujuce vjezbati i pridrzavati se vrlo strogih kriterija u ishrani i kompletnom nacinu zivljenja.

Pored lijepog tijela blagodet ovog vjezbanja je povecanje tjelesne snage.

Fikret je, na zalost, zavrsio svoj kratki i vrlo uspjesan zivot u cetnickoj agresiji. Danas je covjek, zahvaljujuci svojoj lijenosti, izumom niza pronalazaka relativizirao upotrebu svoje snage i gdje god moze koristi snagu svojih izuma. Ponekad je to toliko bizarno da izaziva cudjenje kod normalnog covjeka. Nedavno sam gledao izum koji omogucava covjeku parkiranje vozila bez njegove aktivnosti. Covjek sjedi, a auto se samo parkira.

Ma ja bih takvim odmah oduzimao dozvole za sva vremena. Medjutim postoje i sad, a u proslosti su mnogo cesce postojale situacije u kojima se nije mogla primijeniti poslovica: Snaga klade valja, a pamet caruje, jer se bez snage jednostavno nije moglo.

Zamislite situaciju u kojoj podjete sa konjcetom u sumu po drva, natovarite drva na samar i vracate se kuci. U jednom trenutku, vase konjce upadne u blato do koljena i ne moze podici nogu. Gledate to jadno kljuse i mozete biti pametni koliko god hocete nece vam pomoci, a njemu jadniku jos manje. Ako niste Osman Kekic onda cete to kljuse rasteretiti pa da neoptereceno pokusa izici sto ce vjerovatno uspjeti samo cete potrositi puno, puno vremena.

E sajednim takvim kljusetom se zaputio u sumu Osman Kekic, cije se konjce zaglavilo bas povrh lugarnice na Patriji, iznad Kozaruse, i vidjevsi da se konj ne moze izvuci Osman se podvuce pod njega, podigne ga skupa s tovarom i drvima i iznese na tvrdi dio puta. Ovu pricu, tesku za povjerovati, sam cuo bezbroj puta kao dijete, a Osmana sam i poznavao.

Moj otac je jedno vrijeme radio u Crnoj Gori, u sumama oko Bijelog Polja kao furman. Tamo je upoznao Osmana, tamo su se i pobratimili. Vjerovatno je i to pobratimstvo bilo jedana od razloga da se Osman sa familijom preseli ovamo. Svoje prijateljstvo Osman je dokazao kad je moj otac u drugom svjetskom ratu odveden u Njemacku u logor ( hoce nas nesto ovi logori), a mati ostala sama sa petoro djece. Osman se brinuo i o svojoj i nasoj familiji podjednako dovozeci drva i ponesto hrane, a za cijelo vrijeme nije htio uci u kucu ne zeleci da ikome da povoda za bilo kakve insinuacije. Kad bi isprva donio nesto namirnica, mama bi ga pozvala na kafu, a on je odgovorio: Snaho, ja ti ovaj prag necu preci dok se moj pobratim ne vrati u ovu kucu. I nije.

Iako je bio natprirodno jak nije sluzio niti u jednoj vojsci. Iskoristio je pravilo da se vojske oslobadja osoba koja nema zube i dao je izvaditi sve svoje potpuno zdrave zube.

Isto tako svoju ogromnu snagu nije nikad zlouptrijebio, bio je djecji prostodusan, i dobronamjeran i sve odnose sa ljudima rjesavao na krajnje tolerantan nacin. Bio je krupna glasa, a kad se nasmije slicilo je na malo tisu grmljavinu. Kad bi ulazio na vrata okrenuo bi se poprijeko jer su mu pleca bila sira od vrata. Pa ipak je na neki cudesan nacin vladao tom svojom snagom ne pokazujuci je i ne zloupotrijebljavajuci je.

Negdje polovinom pedesetih godina proslog vijeka preselio je u Dubicu, a onda se razbolio. Moji roditelji su ga pocesto posjecivali i odrzavali su staro prijateljstvo sve do njegove smrti.

Smaila Deumica se puno vise i bolje sjecam, a sjetice se i vecina vas po nadimku. Smail je imao nadimak Helbet i mi smo ga znali po tome. Sta taj nadimak znaci i kako ga je dobio ja zaista ne znam, samo se nadam da nije nista uvredljivo dok su ga svi tako zvali, a on se dobrodusno i nekako djecji stidljivo odazivao, a najmanje sto bih zelio je da na bilo koji nacin povrijedim sjecanje na rahmetli Smaila.

Smail je imao kucu povise Kozarackog kamena, na Besica Poljani, malo odvojenu od ostalih kuca. Najvise ga se sjecam iz ranog djetinjstva, sa teravih i sabah namaza. Ramazan je tad padao u zimske dane, bogate snijegovima i mecavama, ali Smail je redovno dolazio i u sabah i u teraviju. Ni vukovi,kojih je tada bilo poprilicno u Kozari, ni snijezne mecave nisu mogli omesti Smaila u njegovom nijetu da dodje u dzamiju.

I koliko god je bilo hladno nikad ga nisam vidio zakopcanog do grla. Ispod njegove poluraskopcane kosulje provirivao je dio kosmatih, jakih prsa kojima nikakva studen nije mogla nista. Iz tog vrlo malog vidljivog dijela njegovog tijela izbijala je neka praiskonska snaga. Bio je osrednjeg rasta, usporenih pokreta

Smail je vrlo malo pricao i djelovao stidljivo kao dijete, a i glas mu je bio djecje piskutav.

Klanjao je uvijek na istom mjestu malo odvojen od ostalih.

Kad bi ga neko upitao ima li drva on bi uvijek odgovorio potvrdno. Najcesce je sam dovozio rusnice drva, a za dovesti metar sirovih ili poluprovehlih drva treba poprilicno snage. Isprva je to bilo malo cudno i kad bi ga pitali zasto to radi, sto ne upregne konja, on odgovorio: “Nejmam zasto zahmetiti hajvana, a ja ionako dolazim u dzamiju pa mi je to usput”.

Tako je Smail cesto dolazeci u dzamiju zaradjivao visestruke sevape: prvo sto je nekome omogucavao da se ogrije, a drugo mnogo vaznije sto je stedio svog hajvana na svoj racun. A ako nije bilo narucenih drva onda bi Samil, da iskoristi dolazak nabacio na ledja koju vrecu zita i donio to u neku od mnogobrojnih vodenica u to vrijeme.

Zajednicko i Osmanu i Smailu i Fikretu sto su svoju snagu koristili u korisne svrhe i nisu je nikad zloupotrebljavali sto je dodatna pozitivna osobina.

Njima je Bog, uz snagu dao i jedan osjecaj postenja i skromnosti kojim su oplemenili tu svoju nadarenost.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.