svabo
Redžić piše:
Proslo je preko mjesec dana od dzenaze sehidima, a meni neke slike nikako da odu iz misli. Vjerovatno je moja sramota sto je ovo prvi put da prisustvujem jednom ovakvom oprostaju od nasih najdrazih, nasih prijatelja i poznanika.
Odmah da kazem da je po mom shvatanju organizacija dzenaze i ukopa odradjena vrlo profesionalno i s mjerom. Koliko je na to utjecala temperature podignuta neposredno pred dzenazu na ovoj stranici ne znam, mislim na koncu da to i nije bitno; bitno je da su nasi sehidi sahranjeni sa dostojanstvom i na jedan vrlo visok civilizaran nacin. Ono sto je u organizacionom smislu moglo predstavljati najveci problem, a to je reguliranje saobracaja kroz Hambarine, Rizvanovice i Biscane odradjeno je vrlo kvalitetno.
Ostace mi zao sto nisam mogao prisustvovati na vise ukopnih mjesta, a zbog cinjenice da mi je surjak sahranjen na Pecanima prisustvovao sam tom mjestu. Tabuti sa sehidskim ostacima dovezeni su na Poljanu sto je svakako pametan potez i tu se ponovo klanjala dzenaza. A onda je efendija, koji je vodio cijeli proces predlozio da formiramo spalir i da se sehidi prenose sa ruke na ruku. Stojeci u tom spaliru pored mene su prolazili ostaci sugradjana, komsija i prijatelja. Imao sam osjecaj da su oni jos uvijek tu, njihove slike bile su mi pred ocima jer od njih cetrdeset i tri poznavao sam sve.
Tri tabuta su privukla moju paznju. I da nije pisalo KAPETANOVIC BURHARUDIN po onome sto sam video znao bi da je to Burho. Naime, zadnji kraj tabuta pridrzavao je stasit mladic da je izgledalo kao da se Burho podmladio. Kapetanovici su porodica koja je kao malo koja dala Prijedoru puno, jako puno imena koja su ostavila dubok trag u svim poljima zivota .
Bilo je puno poznatijih Kapetanovica od Burhe, ali vece raje vjerovatno nije. Burho je bio CARSIJA, njena maskota, njen simbol i nikakav dogadjaj se nije bez njega mogao zamisliti; od utakmica do svih kulturnih dogadjaja i prredbi. Nekoliko godina pred rat planinari su organizirali put u Tursku, u Bursu. Prekrasan dozivljaj. Na cijelom putu Burho je bio djevojka za sve; rjesavao je svacije probleme s voljom, osmijehom i na nevjerovatno lagan nacin.
Iza tabuta sa imenom Alibegovic Alija opet kao da se Ale smanjio. Njegov sin, slika i prilika rahmetli Alije pridrzavao je kraj tabuta zagledan isto onako kako se Ale znao zagledati u protivnickog golmana prije nego bi mu smjestio loptu u jedan od nedohvatljivih kutova. Pamtim Alu po tome sto mu je blagi, neprimjetni osmijeh uvijek lebdio na samo djelimicno otvorenim usnama po rijetko vidjenij pedantnosti i onoj nenametljivoj, a toliko prisutnoj eleganciji.
Ista slika i sa tabutom Camila Peze. Kraj njegovog tabuta pridrzavao je njegov sin koji je samo djelovao nesto njeznije. Rahmetli Camil je bio sportski gradjen, jak i stasit, prava gromada od covjeka, covjek koga su danima tukli u Omarskoj i koji je dugo izdrzavao sve te napade.
Iako nije bilo vrijeme za optimizam meni su ove tri slike ulile nevjerovatnu nadu i optimizam da smo mi to definitivno prezivjeli, da smo koliko god to kome izgledalo cudno, mi pobjednici jer ja sam ponovo video i Burhu i Alu i Camila. Oni su tu. Mladji, ljepsi, odlucniji i oplemenjeni novim iskustvom da im se to ponovo ne dogodi. Duh Burhe, Ale, Camila i vecine drugih sahranjenih toga dana nastavice da zivi, da se razvija i raste, da se oplemenjuje i jaca.
Bilo je, na zalost i drugacijih situacija; situacija gdje su pobijene kompletne porodice pa je efendija Merzuk zamolio prisutne da pomognu kod ukopa Cepica i Zahirovica
Smaila Zahirovica, jednog od direktora u Rudniku Ljubija sam neobicno cijenio. Smail je bio, ma tesko je opisati sta je Smail bio. Ja ne volim rijec “gospodin” jer smo danas svi gospoda, ali Smail je bio pravi, istinski, nepatvoreni GOSPODIN, u najfinijem znacenju te rijeci.Bio je covjek koga su svi postovali, uvazavali i cijenili i nikako mi nije jasno ko je na njega mogao dignuti ruku jer Smail je razoruzavao pogledom i osmijehom.
Cini mi se da bih o svih cetrdeset i tri sehida ukopanih taj dan mogao napisati po pricu. I o surjaku Muharemu Grozdanicu koga su ubili u vlastitom dvoristu 30. maja kad je na pitanje cetnika imas li djece odgovorio: Cerka mi je u Zagrebu. Dalje nije stigao jer ga je prekinuo rafal uz : Jebem vam mater ustasku. Suprugu mu Samku su raznijeli eksplozivnom napravom postavljenom na vrata, a sa glavom sina Ibrahima cetnici su igrali nogometa.
Ono u sto sam se ja uvjerio taj dan je da nam nisu ubili duh. Da dolaze ili su vec dosle nove mlade snage, snage koje obecavaju da nam se to vise nikad nece ponoviti.
Ukop je obavljen vrlo organizirano jer nije mala stvar ukopati preko cetrdeset ljudi odjednom i to bez zastoja i bilo kakvih problema. Za vrijeme ukopa Zijo Veletanlic, poznati predratni padobranac glasno je plakao. Moj Sejo ga onako komsijski upita: Zijo, ko je ovdje tvoj?. Pa svi su moji Sejo, ovdje je pola prave Carsije, odgovorio mu je Zijo.
Na kraju zelim iznijeti i jedan prijedlog koji nije originalno moj, ali mi se svidja. Mislim da bi sve naredne dzenaze, a na zalost bice ih jos, trebalo klanjati ispred Carsijske dzamije u Prijedoru kako bi bili pred ocima cijelog svijeta i onih koji se prave da se nije nista dogodilo. Ovako bi ih natjerali da bar djelimicno osjete dio nase tragedije. Da nam je bar Bog dao razuma pa da smo sve sehide kopali na zajednickoj lokaciji. Ovako razbijeni po lokalnim mezarjima umanjujemo velicinu vlastite tragedije. I pored najbolje volje ne mozemo prisustvovati svim onim dzenazama kojima bismo zeljeli.
Add comment