Kozarac.ba

Sadikovici…

Puno je ljudi i puno prica koje se tek trebaju ispricati. Jednog covjeka poznaju mnogi a njegovu pricu rijetki. Ne poznajem je ni ja potpuno, ali ono sto znam pisem.

Doktor Eso Sadikovic je jedan od najvecih sinova Prijedora i nakon smrti ostao je velik, kao sto je bio i za zivota.
Nisam bio u prilici da dobro upoznam ovog covjeka. Bio je rodjak moje majke, pa sam ga kao dijete vidjavao, i meni je, kao ljekar specijalista kao i mnogima izvadio krajnike, ali sve ono sto o njemu znam, ipak je bilo od drugih jer sam jednostavno bio premlad. Otac i majka su mu bili iz poznatih familija i oboje borci iz onog rata.

On, Hasib, prvoborac, nosilac spomenice 1941., majka, Sena Kovacevic, ilegalka u stabu gestapoa u Prijedoru. Imali su stan u Sarajevu i tamo sam ih oboje upoznao negdje 1986. Bili smo na putu za more i stali u Sarajevu. Hasib je tog dana sjedio u plavoj pidzami kao sto stari ljudi imaju obicaj, pricao ocu price o ratu, o bitkama koje je prosao, o ljudima koje je sretao, o Ahmetu Melkicu i Radi Kondicu a ja sam, klinac, gutao svaku rijec, kao uostalom i babo. Na zalost, skoro sve je izblijedilo, mada bih volio da sad mogu da vratim i taj film.

Ostala je skoro samo slika tog covjeka u pidzami, cigarete koje je jednu za drugom palio i od njih par godina kasnije i umro. U martu 2000. godine smo ja i otac bili u tom istom stanu i zatekli Senu. Ostarjela, skoro slijepa, prezivjela je jos jedan rat u opkoljenom Sarajevu i ostala patiti za sinom za kojeg je ipak saznala da je ubijen. Ne mislim da joj je iko i rekao, jednostavno je ”˜znala”™ da takvog covjeka ”˜oni”™ ne ostavljaju. “Ubili su oni njega”¦ znam ja njih” govorila bi. Ja i stari nismo htjeli potvrditi jer se nije dalo zakljuciti da bas zna, a takvoj starici reci takvu istinu i onda otici”¦

Pricala je i ona, ovog puta i o ovom i o onom ratu, mijesala borbe protiv Nijemaca i cetnika iz cetrdesetih i bombe i snajpere po Sarajevu. U jednom momentu vise nisi znao o kojem ratu prica.
I tako smo, stari i ja, u 15 godina u istom stanu slusali slicne price, jednom od Hasage, jednom od ilegalke Sene.
Eso je postao legenda Prijedora i spomenut je mnogo puta i u Tribunalu i u knjigama o Prijedoru. Ostao je u lijepom sjecanju mnogim logorasima, ali necu prepricavati price koje se danas mogu naci na internetu. Bio je covjek pun zivota, sarma, humora ali prije svega covjek.

Zadnji put sam ga vidio ispred Bijele Kuce gdje smo stari i ja negdje krajem jula zajedno ispusili njegovu zadnju cigaretu (bar u tom momentu); pricao je s ocem i sticao sam utisak da je znao da nece izaci ziv. Tako je i bilo… par dana kasnije, krajem jula 1992., izveden je i ubijen zajedno sa vecom grupom Prijedorcana.
8. maja 1992., nakon sto je SDS nasilno preuzela vlast u Prijedoru, Eso je napisao ovaj clanak u Kozarskom. Naslov: “Komsiluk na probi”, e pa nas komisluk nije prosao na toj probi, Eso je jedan od dokaza za taj poraz prijedorskih Srba.
Da se ne zaboravi…

U NJEMACKU – PREKO SRBIJE

(“Komsiluk na probi”…; “Kozarski vjesnik” BR. 866)
“Odlazak komsija Muslimana zabrinuo je i Srbe jer je i njih u strahu spopala sumnja da je taj odlazak organizovan, tim vise sto pomenuti putnici ne zele da putuju preko Srbije, vec iskljucivo preko Hrvatske”. To kaze novinar Rade Mutic u “Kozarskom” od 24 aprila 1992. godine. Prethodno R. Mutic napominje da Muslimani odlaze za Hrvatsku, Sloveniju, Austriju i Njemacku. Jos nije poznat slucaj da su zitelji ovog kraja, bez obzira na nacionalnost, u miru ili ratu, isli u navedena odredista preko Srbije. Da navedena recenica nije naglasena i da u tekstu ne predstavlja zavrsni, udarni argument, pomislio bi da se radi o grafo-lapsusu.

Do tog “geografskog” teksta je drugi tekst u kome Rade Mutic navodi da su “hosovci oteli deset tona biljne masti rukovodjeni mrznjom prema Krajini”. Dan iza Muticeva teksta, grupa uniformisanih je pocela presretati autobuse iz Prijedora i vracati ih na njihova polazista. Moglo bi se reci da se radi o politckom dejstvovanju da tom prilikom putnici nisu opljackani. Devize ce se mozda i vratiti vlasnicima, ali zasto sve to?
Dakle jos jedan Muticev biser u citavom njegovom novinarsko-ketmenskom opusu. U toku njegovog “ratnog perioda” kada je tako decidno izvjestavao sa fronta, cinio je to veoma savjesno. U “Kozarskom” su se redale slike ceta, fotografije ljudi, tekstovi u stilu “jedan mupovac manje”, a iznad fotografija onoga koji je doprinio da imamo “jednog mupovca manje”.
Dalje: R. Mutic na frontu snima trosatnu video kasetu gdje u detalje prikazuje borce “V kozarske brigade”, opremu, naoruzanje, razgovore, starjesine. Kasete se umnozavaju u Prijedoru, distribuira i, normalno, dosta kaseta tog ratnog filma Rade Kusturice zavrsava u Zagrebu. Hrvatska obavjestajna sluzba nije imala revnosnijeg radnika na bojistu od Rade Mutica. Mutic bi morao znati da 99% ratnih izvjestaca u svijetu prolazi kroz posebne obuke prije nego sto ih posalju na kakav front, i da svaki, osim sto izvjestava javnost u svom domicilu, izvjestava i obavjestajnu sluzbu svoje zemlje.

Muticu i slicnima mogu najodgovornije reci da se se ne radi o nikakvom “organizovanom” odlasku Muslimana, vec o mas-psihozi i strahu kada ljudi bjeze ako imaju gdje. Procenat egzodusa je proporcionalan nacionalnom sastavu zaposlenih u stranim zemljama. Tu spadaju sad i Hrvatska i Slovenija. U “Kozarskom” se pojavljuju tekstovi o “glasinama”. Tacno da je Prijedor sklon toj pojavi: prije nekoliko godina u Prijedoru se pojavila “zmija duga 16 metara koja je jela djecu predskolskog uzrasta”. No, sada se ne radi o glasinama. Takve iste “glasine” sirile su se Sarajevom, Mostarom, Capljinom, Kupresom, Bos. Krupom, Bos. Brodom, Zvornikom… U “mirnim urbanim sredinama” samo rukaju bombe, lete u vazduh kuce i kafane, a ujutro prolaznici nalete na leseve ljudi od kojih se dobar dio ne identifikuje. Prijedor je pun-prepun straha koji u nemoci prelazi u bijes. Nikada dani nisu bili toliko vazni. Svakim danom mira mir postaje izvjesniji. Treba nam samo jos malo, toliko malo…

Glasina je kada R. Mutic u svom izvjestaju kaze da su “Srbi u Prijedoru odbili da zive u “dzamahiriji” u kojoj bi Muslimani zeljeli zivjeti””.
Opet ti kazem, moj Muticu: NI JEDAN JEDINI MUSLIMAN U BIH ne zeli da zivi u “dzamahiriji”, ni u bilo cemu nalik.
Ja jedem prasetinu i to slatko. Pijem, kockam. U dzamiju nisam nikad usao u zivotu. Sklon sam jos mnogim porocima. Dakle kod Alaha izuzetno lose kotiram. A jos, sto je najgore, unuk sam a la rahmetile efendije hodze Dervisa Sadikovica. Ni preko veze ne mogu u dzenet. A takvih kao ja, Muslimana, ima toliko da nema sanse za “dzamahiriju”. Ali ta “dzamahirija” je dosada bila argument za mnoge SDS-politicare lupinge. I ukoliko se ostane bez tog “argumenta”, sa cim ce “srpski lideri”, prepadati srpski narod?
I Muslimani i Srbi su toliko slicni da je najmanje vazno ko je od koga postao. Uglavnom, zajednicki se dobila skartna sirovina na kojoj treba dosta raditi da bi se dobio proizvod zvani gradjanin, kojeg ce prihvatiti strano trziste.

Autor : Dr. Eso Sadikovic

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.