Kozarac.ba

Prijedor 1992: Van osnovane sumnje


U Sava centru, u srcu Beograda, 24. juna 2006. godine desio se za sve Prijedorcane historijski dogadjaj. Po prvi put je beogradska javnost mogla da dobije obuhvatnu, van razumne sumnje, istinu utvrdjenu od strane Haskog tribunala.

Konferenciju pod nazivom “Prijedor 1992: Van osnovane sumnje”, organizovao je Fond za humanitarno pravo u saradnji sa Outreach kancelarijom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKTJ). Ovo je bila treca konferencija u ciklusu, a prve dvije su bile posvecene Srebrenici i Foci.

U sali gdje se odrzavala konferencija bilo je prisutno oko 200 ljudi. Iz Prijedora je doslo tridesetak ucesnika jer su mnogi pozvani u medjuvremenu odustali ili odbili da dodju. Nazalost od Srba iz Prijedora pojavilo se samo dvoje predstavnika nevladine organizacije  ”Svjetionik”.
Niko od pozvanih iz Opstine, Suda, policije i lokalnih medija nije se pojavio u Beogradu i to je ujedno najveca manjkavost ove konferencije. Osim Bosnjaka iz Prijedora konferenciji su prisutvovali mahom mladji ljudi, studenti iz Srbije i to uglavnom oni kojima ratni zlocini u Bosni nisu nepoznati i neprihvatljivi, za razliku od nekih ranijih slicnih prilika kada su se znali pojaviti i ortodoksni nacionalisti poput onih iz pokreta ”Obraz” sastavljenog od studenata Pravnog fakulteta u Beogradu. Ali bili su tu i predstavnici nekih medija sto je svakako velika sansa da ono sto je predstavljeno na konferenciji doje do daleko veceg broja ljudi u Beogradu i Srbiji uopste.Bojkot prijedorskih Srba ipak nije umanjio znacaj konferencije jer su oni vec imali prilike cuti i vidjeti prezentaciju haskih eksperata na konferenciji koja je prosle godine odrzana u prijedorskom pozoristu, 25. juna.

U uvodu konferencije obratili su se Natasa Kandic, izvrsni direktor Fonda za humanitarno pravo, Ivana Dulic Markovic, potpredsjenica Vlade Srbije (cije pojavljivanje i korektno obracanje na toj konferenciji ima ogromnu tezinu i prijedorskim vlastima daje jasan signal da ne mogu i ne smiju vise ignorisati ratne zlocine pocinjene u njihovoj opstini), Can Oztas, politicki savjetnik u Politickom direktoratu Savjeta Evrope, Ruth Van Rhijn, sef Odjeljenja za vladavinu zakona i ljudska prava u OSCE-u i Alexandra Milenov, portparol MKSJ za SCG.

Nakon toga su nastupili haski eksperti. Kao prvi, Bob Reid, zamjenik glavnog istrazitelja MKSJ, koji je na istragama ratnih zlocina u Prijedoru bio angazovan od 1994. godine, od samog pocetka. U briljantnoj prezentaciji on je pokazao kroz sta su sve prolazili dok su skupljali dokaze i pronalazili svjedoke za procese u Haskom tribunalu. Za razliku od prijedorske njegova prezentacija u Beogradu je bila daleko kraca ali ne i manje efikasna, ali je zato nakon njega za govornicu izisao Nicholas Koumjian, bivsi tuzilac MKSJ, inace glavni tuzilac u predmetu Stakic.

On se na prijedorskoj konferenciji nije mogao pojaviti jer je bio angazovan u Tuzilastvu BiH, a i presuda Stakicu jos nije bila potvrdjena kod Zalbenog vijeca. Koristeci se video insertima on je hirurski precizno ukazao na najvaznije momente u dokazivanju ratnih zlocina u Prijedoru. Posebno mjesto u svom izlaganju posvetio je jednom izuzetnom Prijedorcaninu, nestalom doktoru Esi Sadikovicu. I to je ujedno bio vrhunac onoga sto se moglo cuti i vidjeti na jutarnjoj sesiji. Nakon njega je pravnik Micah Myers, suradnik zalbenog vijeca MKSJ, u suvoparnom i bezosjecajnom izlaganju prosao kroz najvaznije cinjenice u presudama koje se odnose na ratne zlocine u Prijedoru. Uglavnom, to je dostupno svim ljudima na sluzbenom siteu Tribunala www.un.org/icty, i preporuka autora ovog teksta je da obavezno posjetite ovaj site i pokusate naci vremena da iscitate barem vaznije dijelove u presudama koje se odnose na Prijedor.


U popodnevnoj sesiji ”Glas zrtava”, koju je modelirala Natasa Kandic nasi prezivjeli Prijedorcani su o svojim potresnim pricama govorili na jedan duboko intiman i bolan nacin. Redjale su se price strasnije o strasnijih.

Nuska Sivac, prijeratna sudinica, govorila je o odvodjenju u logor Omarska i torturama kroz koje je proslo 37 zatocenih zena i na hiljade nikom krivih ni duznih muskaraca,

Mirsad Duratovic, o tome kako su ga zajedno sa maloljetnim bratom vodili kao zivi stit kroz Biscane, kako mu je tamo ubijen otac, a tom njegovom mladjem bratu se izgubio svaki trag, pa kako je sa nepunih 17 godina prosao kroz golgotu Omarske, Trnopolja i Manjace;

Teufik Kulasic, govorio je kako mu se prvo dijete rodilo noc uoci masakra u ”trojki” u Keratermu i kako je u ”dvojki” ubjedjivao sebe da se napolju snima film a ne da ubijaju ljude i kako mu je to sacuvalo razum…

a onda je red dosao na dvojicu tako dragih i cestitih mladica iz Zecova, koji su 92. bili djeca.

Prvo je govorio onaj koji je tada imao samo 14 godina i pricao je u svojim bolno kratkim prikazima kako su mu pred ocima ubili sestru od deset godina, mladjeg brata, starijeg brata (takodjer maloljetnog od 16 godina) zatim majku, nanu, strinu … sve … ukupno dvadeset i devet zena i djece (djece od jedne do 16 godina mladosti), boljelo je slusati kako je iza coska kuce skamenjen gledao u ruku koja ispaljuje metak iz pistolja u zutu majicu njegovog brata i kako se crvena ruza rascvjetava na toj majici ….

zatim je uslijedila prica covjeka koji je tada imao samo deset godina i koji je pricao kako su mu silovali majku u drugoj sobi, pa kako su poslije rafalima pucali po njima povaljanim na podu, kako je osjetio bol u nozi i ruci i kako se umirio i pravio mrtav (djecak od deset godina!!!) i kako je malo kasnije dozivao majku i kako ga sestra koju su ranili u stomak utisala rijecima, svi su mrtvi ne zovi ih, i kako su jedno drugo previjali i kako ga je sestra nosila dok je mogla pa ostavila u medji, jer se on sa ranjenom nogom nije mogao kretati, pa se sestra vratila po njega sa komsijom, pa su se spasili, pa se on poslije rata vratio u Prijedor i sada ponovo zivi na mjestu gdje su mu silovali i ubili majku i ostalu njegovu porodicu, i na kraju nam se izvinuo sto nam je oduzeo vrijeme: a mi… mi smo uglavnom plakali, skoro cijela sala, plakali nisu samo oni koji su smogli snage izdrzati da ne placu.

Natasa Kandic je prvi put u zivotu ostala bez rijeci i u suzama zatvorila konferenciju.


Svi relevantni ljudi na toj konferenciji su se slozili sa konstatacijom Sarajlije Aldina Arnautovica iz XY Films-a da postoje i druge tragicne price sa ovako surovim scenarijem ali da je ovo tragedija na kvadrat, ovako ispricana, i ovako dozivljena, kao na ovoj konferenciji.

Autoru se place i dok ovo pise.

Edin Ramulic

P.S.

Natasa Kandic je izrazila zahvalnost Udruzenju ”Izvoru” na izboru govornika za sesiju ”Glas zrtava” i nakon dirljivog oprostaja sa njom svi smo se zdravo i sretno vratili svojim kucama iz Beograda, danas, nedjelja.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.