svabo
Ne znajući kako potrošiti sivi kišni dan, Alija se zaputio u čaršiju. Mlada krv, koja mu je kolala žilama, govorila je da se tamo negdje, vani, uvijek događa nešto, vrijedno sudjelovanja, i da će, ako se ne pokrene u susret tome, ono proći pokraj njega.
U ušima mu je odzvanjala “The Rain Song” od “Zeppelina” i prostorna crvotočina ga povuče prema obzoru događaja.
Prelazeći preko ceste, u Krkićima, ugledao je slijepog starca Omera.
“ Merhaba, Omeraga!” pozdravio ga je, nastavljajući koračati uz njegov sljepački štap… “ Merhaba, Aljo moj!” nepogrešivo ga prepozna starac.
“ Kuda ti po ovoj nehori!? reda radi, zapita Alija.
“ Po kojoj nehori!?” začudi se starac.
“ Pa, da! Ti i ne vidiš ovo sivilo, kojim smo okruženi!” konstatira Alija, rezignirano.
“ Ko ne vidi!? Je l”™ ti možda palo na pamet, da ti ne vidiš!?”
“ Ma nisam mislio ništa loše, Omeraga! Mislio sam da ne vidiš, zbog sljepoće. Izvini mi, ako sam te uvrijedio!” pokajnički će Alija.
“ Biti slijep, ne znači i ne vidjeti!” mirno mu odgovori Omer, dok su mu se usne širile u onu grimasu, tako tipičnu za slijepce, a koja je činila da izgleda kako se oni pokušavaju nasmijati.
Taj čas, kraj njih projuri autobus i okupa ih vodom iz grabe na cesti.
“ Fuj, mater ti lopovskuuu! Dabogda naletio na pilanskog FAP-a, punog klada, seljačino!” nemoćno je vikao Alija za autobusom, koji je već stigao do vrha čaršije.
“ Bi”™ će da je to onaj u 11 i 15!” mirno je konstatirao Omer.
“ A, kako ti znaš, koji je!” gotovo ljutito, odbrusi mu Alija.
“ Pa, kako ne bih znao, pošao sam u Podne, u Mutničku džamiju, moj Aljo!”
“ Oprosti Omere, Allaha ti, uzrujao me ovaj klipan, a i dan je nizašta!”
“ Kako, bolan, nizašta!? Dan je ko”™ i svaki drugi dan! Ne valja se tako hujiti na blagodati, s kojima nas On obasipa!” ukori ga starac.
“ Znam da je tebi svaki dan isti, al”™ nama što vidimo i nije baš! Ovaj dan, recimo, totalna je katastrofa. Od ranog jutra kiši, i to nije bilo kakva kiša, već ona heftača, što nema ni kraja ni početka i kad čovjek ne zna što bi sa sobom. Sivilo svuda kud pogledaš, ko da je neko maknuo Sunce u drugi Univerzum, a nas stavio pod neki tuš, koji se ne da zatvoriti.”
“A, kako bi ti prepoznao svjetlo, da ne prepoznaješ tamu!? Da nema zatvora, ko bi držao do slobode!? Želja je važna i nemoj je potcijeniti. Realizacijom želje, opet ćeš biti prazan i tvoje pretenzije će te odvesti podalje od onoga, za čime si žudio!”
“ E, Omere, svaka ti čast! Znaš li ti, koliko ljudi ti zavidi na saburu, kojim te On obdario!? S tvojim hendikepom, neki ne bi izdržali ni dana!” zadivljeno će Alija.
“ S kojim hendikepom!?” zbunjeno ga priupita starac, okrećući svoje mrtve oči u pravcu nekog, samo njima vidljivog zviježđa.
“ Pa, nemoj mi reći da nisi svjestan svoga sljepila i da te nimalo ne smeta činjenica da povazdan moraš zamišljati stvari, umjesto da ih gledaš, poput ostalog svijeta! Ne kažem da se ne divim tvom pristupu toj stvari, al”™ nemoj mi reći da ti je svejedno što si ćorav ko”™ šišmiš!” podviknu Alija, ne mogavši više zadržati svoj cinizam na uzici.
“ Meni je svejedno, Allaha mi, al”™ reko”™ bi”™ da tebi i nije! Ti, ko”™ da bi malo mog sljepila!?”
“ Mo”™”™š mislit”™!!! Jedva čekam da oćoravim! E, moj Omere, u šta te godine prođoše!? reče Alija, ne mogavši se više nimalo suzdržati, a jednako ne shvatajući starčevu tvrdoglavu želju da pokaže svoju nezainteresiranost i za vid sam, iako bi i zadnjoj čaršijskoj ludi bilo jasno, da je to jedan od najvećih božijih darova.
“ Ja sam vidio to što ti vidiš, a ti nikada nisi vidio ovo što ja vidim!” reče Omer okrečući svoje lice prema mladiću.
“ Ma, nemoj, nisam nikada vidio mrak!? E, pa jesam! Svako je vidio mrak! Neproziran je i bezsadržajan, zamoran i opak. Kod mene izaziva zazor i strah, paralizira me i plaši. Dezorijentira”¦”
“ Tako sam i mislio!” trijumfalno će Omer.
“ A što si to, pobogu, drugo i mogao misliti!” širio je Alija ruke, kao da Omer to može vidjeti.
“ Ja vidim u mraku, a vi samo po svjetlu. Rekao bih da sam u prednosti, u odnosu na vas. Svi moji dani su jednako mračni, ali svi tvoji dani nisu jednako svijetli! Mrak, kojim sam okružen, otvara mi sva ostala čula i ja mogu osjetiti vibracije, za koje bi ti rekao da su nedostupne bilo kojem insanu. Čula nas mogu i sputavati, a ne, nužno, i poticati. Tebe, recimo, tvoj vid poprilično limitira. Nemaš sabura, ne držiš otvorenim druga čula i misleći da sve vidiš, čim otvoriš oči, propuštaš mnoge sitnice, kojima je život ispunjen!”
Stigli su do Čitaonice i Alija pozva starca na kahvu.
“ Može, ionako si mi pokvario abdest! “
“ Ma, ne bih rekao, nisi mi izgledao ništa drukčije, neg”™ ranije, a nisam te čuo ni pokuđene riječi izgovarati!” umirivao ga je Alija.
“ Ogriješio sam se mislima, a On zna što je u svačijem srcu!” nije se dao Omer.
Uđoše u zadimljenu unutrašnjost Čitaonice, koja se tako zvala, još samo po inerciji, jer već godinama, niko u njoj nije ništa čitao, a jedini listovi koji su bili aktivni na tom prostoru, bili su oni, na kojima se pisalo stanje u partijama remija, rauba ili bele. Istina, iza zamrljanih stakala vitrine, mogli su se nazrijeti neki naslovi, poput onog legendarnog:” Kroz pustinju i prašumu” ili “ Borbeni put Te i Te proleterske brigade”, ali bi i riječ “dekor” bila pretjerana, da opiše stvarno mjesto tih jadnih knjiga. Čitaonica je, valjda zbog kišnog vremena, bila neuobičajeno puna za to doba dana. Za stolom u ćošku, penzioneri su razbacivali domine. Kahveni soz u njihovim fildžanima je bio davno stvrdnut, a voda u debelim čašama dopola ispijena.
“ Merhaba, Omere!” pozdraviše uglas.
Omer im odzdravi svima poimenice, dok se kroz Alijine misli provlačilo nepozvano:” Ma, kako ih je samo registrirao tako brzo i tako nepogrešivo!?”
Å ejtan mu ne dade mira i on, onako nezainteresirano, pokuša podvaliti starcu:
“ Å ta je to bilo Omere, zar nećeš Muju pozdraviti!? Da niste posvađani, vas dvojica, ha!?”
“ Pa, ko”™lko ja vidim, Mujo nije tu!”
“ Trebam li ti još koji put reći, ti baš i ne vidiš!”, opet Aliju napusti strpljenje.
“ Al”™, Muje, svejedno nema, je l”™ tako, Aljo!?
“ Nema, nema, baš uvijek moraš biti u pravu! A, sad, znam da jedva čekaš da te pitam, kako si to znao!?
“ Imaš pravo, jedva sam čekao! Eto, gdje je gubim abdest! Puštam te, uvijek iznova da se zabiješ u zid! Ha, ha, ha”¦”
“ No, i kako si znao da Muje nema!?” nestrpljivo će Alija, dok su se starci za stolom, već pomalo smijuljili iza podignutih domina.
“ A, muke ti znati, da Muje nema! Po tebi se to vidilo iz aviona, a i zar ne vidiš da niko za stolom ne puši “Ibar”, a to je, Boga mi dragoga, Mujina cigara!”
I dok su se penzioneri uglas nasmijali na zadnje Omerove riječi, Alija im poruči kahve. Omer mu nasloni svoju izbrazdanu ruku na rame i potapša ga.
Alija zaustavi svoj pogled na tom licu, blagih, dobroćudnih crta, praznim prevrnutim očima i izblijedjeloj francuskoj kapi. Ispod pohabanog sivog sakoa, iz džepa crnog prsluka, koji nije pristajao uz sako, ni bojom ni veličinom, visio je debeli lanac džepnog sata. Hlače na slijepcu su, također, odudarale bojom, krojem, pa i veličinom, od ostatka garderobe i trag pegle je nekada davno nestao s njih, a nogavice su bile skroz zaokružene i prekratke da bi dosegnule do gumenih opanaka, vezanih jednostavnom sponom. Sve na starcu je odavalo uredno siromaštvo, a njegov pitomi pogled u prazno, samo je pojačavao taj dojam.
Aliji se grlo stislo, dok je odmjeravao starca i najednom je bio jako nezadovoljan sobom. Nije mu išlo u glavu, kako ga je slijepac mogao uzrujati i kako ni jedna mahana ne može proći a da se ne oćeše od njega. Dok je ostao zagledan u to, po svemu blisko lice, svoga brata slijepca, koji je sve vidio bolje od njega, vrijeme naglo ubrza i dani se razletješe poput stranica kalendara.
Ugledao je sebe i dida na džennazi, pet godina kasnije. Gurali su se kroz gomilu, u pokušaju da bar komadić puta ponesu lagahno Omerovo tijelo, koje se zaputilo na svoje zadnje putovanje, na kojemu neće trebati svoj sljepački štap.
“Tamo kud se Omer, ovaj put, zaputio, svi smo jednako ćoravi!” kontao je Alija lapajući ručku od tabuta.
Nikada, ni na jednoj čaršijskoj džennazi , nije bilo toliko ljudi, koje merhum nije nikada vidio. Alija se, sigurno, ne bi okladio na tu činjenicu. Å ejtan mu ipak nije dao mira, pa je, uzimajući didu lopatu, za vrijeme zatrpavanja mezara, potiho priupitao:
” Je l”™, dido, a zašto je Omer nosio džepni sat!”
“ A, kako bi znao, koje je doba, pametnjakoviću!?” ljutito je odgovorio dido.
“ Ali, on nije mogao znati! Pa, bio je slijep, zaboga!” rasla je bura u Aliji.
“ Znao je i basta!!!” odgovorio mu je dido.
Add comment