Kozarac.ba

Slijepac…

Ne znajući kako potrošiti sivi kišni dan, Alija se zaputio u čaršiju. Mlada krv, koja mu je kolala žilama, govorila je da se tamo negdje, vani, uvijek događa nešto, vrijedno sudjelovanja, i da će, ako se ne pokrene u susret tome, ono proći pokraj njega.

U ušima mu je odzvanjala “The Rain Song” od “Zeppelina” i prostorna crvotočina ga povuče prema obzoru događaja.

Prelazeći preko ceste, u Krkićima, ugledao je slijepog starca Omera.

“ Merhaba, Omeraga!” pozdravio ga je, nastavljajući koračati uz njegov sljepački štap… “ Merhaba, Aljo moj!” nepogrešivo ga prepozna starac.

“ Kuda ti po ovoj nehori!? reda radi, zapita Alija.

“ Po kojoj nehori!?” začudi se starac.

“ Pa, da! Ti i ne vidiš ovo sivilo, kojim smo okruženi!” konstatira Alija, rezignirano.

“ Ko ne vidi!? Je l”™ ti možda palo na pamet, da ti ne vidiš!?”

“ Ma nisam mislio ništa loše, Omeraga! Mislio sam da ne vidiš, zbog sljepoće. Izvini mi, ako sam te uvrijedio!” pokajnički će Alija.

“ Biti slijep, ne znači i ne vidjeti!” mirno mu odgovori Omer, dok su mu se usne širile u onu grimasu, tako tipičnu za slijepce, a koja je činila da izgleda kako se oni pokušavaju nasmijati.

Taj čas, kraj njih projuri autobus i okupa ih vodom iz grabe na cesti.

“ Fuj, mater ti lopovskuuu! Dabogda naletio na pilanskog FAP-a, punog klada, seljačino!” nemoćno je vikao Alija za autobusom, koji je već stigao do vrha čaršije.

“ Bi”™ će da je to onaj u 11 i 15!” mirno je konstatirao Omer.

“ A, kako ti znaš, koji je!” gotovo ljutito, odbrusi mu Alija.

“ Pa, kako ne bih znao, pošao sam u Podne, u Mutničku džamiju, moj Aljo!”

“ Oprosti Omere, Allaha ti, uzrujao me ovaj klipan, a i dan je nizašta!”

“ Kako, bolan, nizašta!? Dan je ko”™ i svaki drugi dan! Ne valja se tako hujiti na blagodati, s kojima nas On obasipa!” ukori ga starac.

“ Znam da je tebi svaki dan isti, al”™ nama što vidimo i nije baš! Ovaj dan, recimo, totalna je katastrofa. Od ranog jutra kiši, i to nije bilo kakva kiša, već ona heftača, što nema ni kraja ni početka i kad čovjek ne zna što bi sa sobom. Sivilo svuda kud pogledaš, ko da je neko maknuo Sunce u drugi Univerzum, a nas stavio pod neki tuš, koji se ne da zatvoriti.”

“A, kako bi ti prepoznao svjetlo, da ne prepoznaješ tamu!? Da nema zatvora, ko bi držao do slobode!? Želja je važna i nemoj je potcijeniti. Realizacijom želje, opet ćeš biti prazan i tvoje pretenzije će te odvesti podalje od onoga, za čime si žudio!”

“ E, Omere, svaka ti čast! Znaš li ti, koliko ljudi ti zavidi na saburu, kojim te On obdario!? S tvojim hendikepom, neki ne bi izdržali ni dana!” zadivljeno će Alija.

“ S kojim hendikepom!?” zbunjeno ga priupita starac, okrećući svoje mrtve oči u pravcu nekog, samo njima vidljivog zviježđa.

“ Pa, nemoj mi reći da nisi svjestan svoga sljepila i da te nimalo ne smeta činjenica da povazdan moraš zamišljati stvari, umjesto da ih gledaš, poput ostalog svijeta! Ne kažem da se ne divim tvom pristupu toj stvari, al”™ nemoj mi reći da ti je svejedno što si ćorav ko”™ šišmiš!” podviknu Alija, ne mogavši više zadržati svoj cinizam na uzici.

“ Meni je svejedno, Allaha mi, al”™ reko”™ bi”™ da tebi i nije! Ti, ko”™ da bi malo mog sljepila!?”

“ Mo”™”™š mislit”™!!! Jedva čekam da oćoravim! E, moj Omere, u šta te godine prođoše!? reče Alija, ne mogavši se više nimalo suzdržati, a jednako ne shvatajući starčevu tvrdoglavu želju da pokaže svoju nezainteresiranost i za vid sam, iako bi i zadnjoj čaršijskoj ludi bilo jasno, da je to jedan od najvećih božijih darova.

“ Ja sam vidio to što ti vidiš, a ti nikada nisi vidio ovo što ja vidim!” reče Omer okrečući svoje lice prema mladiću.

“ Ma, nemoj, nisam nikada vidio mrak!? E, pa jesam! Svako je vidio mrak! Neproziran je i bezsadržajan, zamoran i opak. Kod mene izaziva zazor i strah, paralizira me i plaši. Dezorijentira”¦”

“ Tako sam i mislio!” trijumfalno će Omer.

“ A što si to, pobogu, drugo i mogao misliti!” širio je Alija ruke, kao da Omer to može vidjeti.

“ Ja vidim u mraku, a vi samo po svjetlu. Rekao bih da sam u prednosti, u odnosu na vas. Svi moji dani su jednako mračni, ali svi tvoji dani nisu jednako svijetli! Mrak, kojim sam okružen, otvara mi sva ostala čula i ja mogu osjetiti vibracije, za koje bi ti rekao da su nedostupne bilo kojem insanu. Čula nas mogu i sputavati, a ne, nužno, i poticati. Tebe, recimo, tvoj vid poprilično limitira. Nemaš sabura, ne držiš otvorenim druga čula i misleći da sve vidiš, čim otvoriš oči, propuštaš mnoge sitnice, kojima je život ispunjen!”

Stigli su do Čitaonice i Alija pozva starca na kahvu.

“ Može, ionako si mi pokvario abdest! “

“ Ma, ne bih rekao, nisi mi izgledao ništa drukčije, neg”™ ranije, a nisam te čuo ni pokuđene riječi izgovarati!” umirivao ga je Alija.

“ Ogriješio sam se mislima, a On zna što je u svačijem srcu!” nije se dao Omer.

Uđoše u zadimljenu unutrašnjost Čitaonice, koja se tako zvala, još samo po inerciji, jer već godinama, niko u njoj nije ništa čitao, a jedini listovi koji su bili aktivni na tom prostoru, bili su oni, na kojima se pisalo stanje u partijama remija, rauba ili bele. Istina, iza zamrljanih stakala vitrine, mogli su se nazrijeti neki naslovi, poput onog legendarnog:” Kroz pustinju i prašumu” ili “ Borbeni put Te i Te proleterske brigade”, ali bi i riječ “dekor” bila pretjerana, da opiše stvarno mjesto tih jadnih knjiga. Čitaonica je, valjda zbog kišnog vremena, bila neuobičajeno puna za to doba dana. Za stolom u ćošku, penzioneri su razbacivali domine. Kahveni soz u njihovim fildžanima je bio davno stvrdnut, a voda u debelim čašama dopola ispijena.
“ Merhaba, Omere!” pozdraviše uglas.

Omer im odzdravi svima poimenice, dok se kroz Alijine misli provlačilo nepozvano:” Ma, kako ih je samo registrirao tako brzo i tako nepogrešivo!?”

Å ejtan mu ne dade mira i on, onako nezainteresirano, pokuša podvaliti starcu:

“ Å ta je to bilo Omere, zar nećeš Muju pozdraviti!? Da niste posvađani, vas dvojica, ha!?”

“ Pa, ko”™lko ja vidim, Mujo nije tu!”

“ Trebam li ti još koji put reći, ti baš i ne vidiš!”, opet Aliju napusti strpljenje.

“ Al”™, Muje, svejedno nema, je l”™ tako, Aljo!?

“ Nema, nema, baš uvijek moraš biti u pravu! A, sad, znam da jedva čekaš da te pitam, kako si to znao!?

“ Imaš pravo, jedva sam čekao! Eto, gdje je gubim abdest! Puštam te, uvijek iznova da se zabiješ u zid! Ha, ha, ha”¦”

“ No, i kako si znao da Muje nema!?” nestrpljivo će Alija, dok su se starci za stolom, već pomalo smijuljili iza podignutih domina.

“ A, muke ti znati, da Muje nema! Po tebi se to vidilo iz aviona, a i zar ne vidiš da niko za stolom ne puši “Ibar”, a to je, Boga mi dragoga, Mujina cigara!”

I dok su se penzioneri uglas nasmijali na zadnje Omerove riječi, Alija im poruči kahve. Omer mu nasloni svoju izbrazdanu ruku na rame i potapša ga.

Alija zaustavi svoj pogled na tom licu, blagih, dobroćudnih crta, praznim prevrnutim očima i izblijedjeloj francuskoj kapi. Ispod pohabanog sivog sakoa, iz džepa crnog prsluka, koji nije pristajao uz sako, ni bojom ni veličinom, visio je debeli lanac džepnog sata. Hlače na slijepcu su, također, odudarale bojom, krojem, pa i veličinom, od ostatka garderobe i trag pegle je nekada davno nestao s njih, a nogavice su bile skroz zaokružene i prekratke da bi dosegnule do gumenih opanaka, vezanih jednostavnom sponom. Sve na starcu je odavalo uredno siromaštvo, a njegov pitomi pogled u prazno, samo je pojačavao taj dojam.

Aliji se grlo stislo, dok je odmjeravao starca i najednom je bio jako nezadovoljan sobom. Nije mu išlo u glavu, kako ga je slijepac mogao uzrujati i kako ni jedna mahana ne može proći a da se ne oćeše od njega. Dok je ostao zagledan u to, po svemu blisko lice, svoga brata slijepca, koji je sve vidio bolje od njega, vrijeme naglo ubrza i dani se razletješe poput stranica kalendara.

Ugledao je sebe i dida na džennazi, pet godina kasnije. Gurali su se kroz gomilu, u pokušaju da bar komadić puta ponesu lagahno Omerovo tijelo, koje se zaputilo na svoje zadnje putovanje, na kojemu neće trebati svoj sljepački štap.

“Tamo kud se Omer, ovaj put, zaputio, svi smo jednako ćoravi!” kontao je Alija lapajući ručku od tabuta.

Nikada, ni na jednoj čaršijskoj džennazi , nije bilo toliko ljudi, koje merhum nije nikada vidio. Alija se, sigurno, ne bi okladio na tu činjenicu. Å ejtan mu ipak nije dao mira, pa je, uzimajući didu lopatu, za vrijeme zatrpavanja mezara, potiho priupitao:

” Je l”™, dido, a zašto je Omer nosio džepni sat!”

“ A, kako bi znao, koje je doba, pametnjakoviću!?” ljutito je odgovorio dido.

“ Ali, on nije mogao znati! Pa, bio je slijep, zaboga!” rasla je bura u Aliji.

“ Znao je i basta!!!” odgovorio mu je dido.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.