Kozarac.ba

Osiguravateljica…

Zagreb,Croatia, XXstoljeće. Stan H. Alija je malo drijemao. Jednim je okom pokušavao pratiti što se događa na TV-u, no to mu je pričinjavalo sve veći napor i on se polako predavao snu.

U polusnu je rezimirao svoju najnoviju situaciju: “Konačno normalan posao! Jest naporan, jest prljav, ali ostavlja mozak i dušu čistima. Ne moraš ništa drugo raditi, osim raditi, a to je i tražio. Sa starim metuzalemom, Fahrijom, radio je cjevovode na transformatorima.


Radili su za jednog “Končarevog” kooperanta, tako da su bili plaćeni iz druge ruke, i po zakonima sive ekonomije, ali ako su mogli raditi, mogli su i zaraditi.Plaćanje po satu, pa koliko izdržiš, toliko naplatiš. Bili su relativno neovisni. Inžinjer Bugarski, voditelj proizvodnje, doživljavao ih je kao niža bića i nije im se izravno obraćao, a kad je baš i morao, nikada ih nije gledao u oči, nego je zurio negdje u stranu. Uživao je, na bilo kakvu primjedbu, neuljudno reagirati ili ih poniziti. Aliju se to nije previše dojmilo, jer shvaćao je kako je tranzicijski kapitalizam, osim što je proizveo njih, ljude trećeg reda, praktički bez ikakvih prava, proizveo i takve iskompleksirane spodobe s nevjerojatnim ovlastima. I makar je Bugarski bio krajnje nekompetentan u struci, bilo kakva, loše tempirana primjedba, mogla ih je stajati posla, a onda neka im dragi bog bude u pomoći. Režijski troškovi u Zagrebu su bili dvostruko veći od minimalne plaće, pa se ti misli…”
Tiiiin, tiiiiiiin, tiiiiiiin…

“Ma, ko bi to mogao biti! Čovjek se baš ne može odmoriti!”gunđao je, poluglasno, vukući se hodnikom.
Pogled kroz špijunku nije otkrivao mnogo. Nepoznata ženska osoba, s nekakvim papirima pod rukom.
“ Nemam što izgubiti, ionako me digla!” pomisli, otvarajući joj vrata.

“ Dobar dan! “ pozdravi ljepuškasta djevojka, uz širok osmijeh, koji se činio nepatvoren” Ja sam Matea Kvesić i radim za poznatu njemačku osiguravajuću kuću “ Sicher” i ako biste mi poklonili malo svojeg vremena, ja bih vam dala jednu dobru poslovnu ponudu!” izdeklamira Matea ne skidajući osmjeh sa lica i pružajući ruku.

“ Hrustić!” predstavi se i Alija, pružajući ruku. “ Moram Vam odmah reći da sam siromašan ko’ crkveni miš i da bi Vam bolje bilo da i ne gubite svoje dragocjeno vrijeme na mene!”

“ Ali, gospodine Hrustiću, pa Vi ni ne slutite, o kakvoj povoljnoj ponudi se radi! Lijepo Vas molim da mi dopustite, barem obrazložiti moj poslovni prijedlog!”

“ Slušaj, Matea, da li bi Ti odustala, ako bih ti rekao da  sam toliko umoran i razočaran, svime što nude cure blistavog osmijeha, poput tvog, da ne postoji način da mi utrapiš ijedan od tih fascikla, što ih stiskaš pod rukom…”

“ Ako doista tako loše financijski stojite, onda Vam je jasno da i ja ne bih išla od vrata do vrata, da mi moj društveni status omogućava  bilo što bolje!” reče mu ozbiljno i pomalo umorno skupi ramena primajući fascikle i drugom rukom.

“ Znam da me sad lovite na sentiš, ali ne mogu si pomoći! Hajde uđite, da pogledamo tu ponudu, makar sam siguran da od toga nema ništa. Ali bar ćete mi praviti društvo uz kavu. Toliko mi dugujete, jer ste me probudili!”

“ Ma, baš ste zlatan! “ živnu Matea i kroči u Alijin skromni stan.

“ Sjednite gdje Vam odgovara! Možda je najbolje za stol, zbog papira, a ja ću pristaviti kavu! Od pijače imam sok od naranče i mlijeko. Birajte, dakle!”
“ Sok, moliću lijepo!”

Alija joj stavi sok na podmetač i vrati se šparhetu.

“ Lijepi Vam je stan!” oglasi se opet djevojka.

“ Lijep, u odnosu na što!? Klošaru Peri, iz našega kvarta, lijepa je i klupa u parku, samo ako ne kiši!”odbrusi joj Alija.

“ Zaboga, ne budite tako patetični! Lijep je, recimo, u odnosu na moju podstanarsku sobicu, za koju plaćam tisuću kuna!”

“ OK, OK, ispričavam se! Nisam mislio ništa loše! Nego, ne kanite valjda cijeli život prodavati osiguranja!? Što radite, kad Vam ruka nije na nečijem zvonu!?

“ Studentica sam. Druga godina, kroatistika i engleski, na filozofskom!”

“ Ma, bravo, kad bih se ponovo rodio i kad bi mi otac bio neki tajkun, studirao bih upravo na filozofskom. Ranking Vam naglo raste u mojim očima. No, neka Vas to ne ohrabri preveć! Sigurnost je za mene preveliki luksuz! Uostalom, ako je Hauard Hjuz morao umrijeti, unatoč svim osiguranjima, koja je imao, nećemo se ni mi izvući!”

“ Nisam posve sigurna, da mislite to što govorite. Premije možete dobiti i prije smrti, a osim toga, postoje opcije po kojima ih možete prenijeti na djecu i slično!”

“ Ma, slušajte!” reče Alija, stavljajući tacnu sa kavom na stol ” Meni je poznat film iz kojeg Vi dolazite. I ja sam se jednom u životu s tim bavio, ali nisam imao želudac za to. “

“ Naprijed, prosvijetlite me Sveznajući, ako Vas smijem tako zvati!” uvrijeđeno će mlada osiguravateljica. Aliji je to bilo simpatično i pojača se njegova potreba da djevojci razjasni “pravo” stanje stvari. Zapazio je i njenu inteligentnu i pravovremenu reakciju, što mu je omogućavalo da s njom razgovara kao da je već dugo poznaje.
 
“ Baš fina mala!” pomislio je u sebi, a naglas nastavi:

“ Koncept prodaje, u kojemu ste Vi sada involvirana, nazivaju “američkim piramidalnim sustavom prodaje” i nisu ga izmislili frajeri, koji su Vas uveli u taj posao, već je to umotvorina američkog tranzicijskog kapitalizma iz tridesetih godina XX stoljeća. Temelji se na statističkom istraživanju, koje je dokazalo da će od trista ponuđenih, njih šezdeset kupiti proizvod, ma kako on, glupav i nepotreban, izgledao budućem kupcu. A, sada, probajte moju kavicu. Bojim se da ne mogu jamčiti ništa, svaki put stavim drugačiju mjeru. Možda ste baš Vi, sretna dobitnica!”

“ A, Vi se, dakako, ne uklapate u taj statistički klišej! Znate znanje i zaobilazite zamke!” ironično je prokomentirala djevojka.

“ A, ne, to ne mogu čak ni ja! Statistika je neumoljiva i nepogrešiva. Ona se radi unatrag, a ne unaprijed, ona samo konstatira, a ne prognozira.” pokuša je umiriti Alija.

“ I, s obzirom na takvu statističku izvjesnost stvari oko nas, što mi, zapravo, želite reći s tom Vašom pričom!?” pomalo zajedljivo ga zapita djevojka.
“ Htio sam Vam reći da ja spadam u onih 240, što nikada ne kupe ponuđeni proizvod, ali sam uvjeren da će Vam to pomoći kod onih 60, koji Vas, u ovom času, negdje željno iščekuju! 60X1=60$ na dan, a ja sam uvjeren da Vam daju, barem desetostruko od ovog što sam naveo. Možda pijem kavu s malom bogatašicom, a ni ne znam to! Život je, doista, veliki misterij!” skrenu Alija priču u vedrije vode.

“ E, pa sad mi ništa nije jasno, vrli gospodine Hrustiću! Zašto Vi niste nastavili raditi ovaj posao, kad Vam je sve to, tako bjelodano! Mogli ste biti bogatiji od Kutle! Živo me zanima, što Vam je to stalo na put!” sad već podrugljivo dobaci djevojka, srčući prvi gutljaj kave.

Alija se već navikao na podsmješljivost i cinizam, koji je pratio ljude, koji se nisu dali podvesti pod zajednički nazivnik i čija predvidivost nije bila neupitna. Volio je šokirati okolinu s običnošću i lepršavim gledanjem na teme, koje su se drugim smrtnicima činile notorno jasnima. Volio je na uvriježene stvari reći” E, nije baš tako!”, a na one suptilne i tajnovite, bacao je svoj prah profanosti i one su najednom postajale prizemne i jasne. To ga je činilo zanimljivim sugovornikom, ali mu je znalo priskrbiti i nesklonost okoline, tako da je znao upasti u nevolju zbog sasvim  običnih i lakih stvari, a znalo se dogoditi da vrlo složene situacije riješi tako da bi mu i sam Solomon pozavidio.

“ Moral, curo! Moral i trgovina ne idu skupa. Prijevara je ugrađena u svaku trgovinu i ne postoji način da se ona zaobiđe!”
“ Hoćete reći da sam ja nemoralna, samo zato jer hoću zaraditi za život!”

“ Ma, ne, niti govora! Trgovina je nemoralna, ne Ti! Ti si žrtva, kao i Tvoji kupci. Al’ nije sve tako crno! Možda netko od njih slomi nogu i ubere tu Tvoju premiju. Vidiš kako je sreća prevrtljiva i nepredvidiva!” probao se Alija našaliti.

“ E, rekla bih da ste me dobro zdrmali! Krug mi se zatvorio! Odjednom više ne želim prodavati prokleta osiguranja. Nije da sam tako slaba ili kolebljiva, al’, fakat ste u pravu. Kako to samo ranije nisam uvidjela!” rezignirano je konstatirala Matea.

“ Polako, polako, nemojte biti tako malodušni, zaboga!” iskreno iznenađen i pod naglom navalom grižnje savjesti, podviknu Alija.
“ Ma, niste Vi kriv! Već dugo se borim sama sa sobom! Nešto mi govori da stvari stoje tako, kako ih Vi vidite, i bilo je samo pitanje trenutka, kad  ću sve ove papire frknuti kroz prozor. Rekla bih da ste mi Vi otvorili oči. Znam što mi je raditi. Radije ću prati tanjure u “ Splendidu”, nego obijati ljudima oko vrata, prodajući im ono što ne žele! Nije li tako, gospodine Hrustiću!?”

“ Pa i nije baš! Znaš li Ti, koliko plaćaju za to pranje tanjura! Jedva bi ti išta ostalo, kad platiš stanarinu i kupiš hranu. Morala bi odrezati nokte, zavezati kosu trakom, nositi bijelu kutu, borosane, a kad bi Te, kasno navečer, pred restoranom sačekao tvoj dečko, prepoznao bi te po neodoljivom mirisu pomfrija ili čak sardelica!!!”

“ Pa, što mi je raditi! Razgovor s Vama mi je otvorio nove horizonte i odavde ću izići kao potpuno drukčija osoba, koja će barem znati što neće, ako već ne zna što hoće od života!”

Aliji je ta djetinja odlučnost, koja je njemu više ličila na nesigurnost i mladalački hir, djelovala krajnje simpatično i on osjeti iskrenu sklonost prema djevojci i njezinoj jadnoj životnoj situaciji.

“ Idemo se polako stabilizirati. Kao prvo, ja sam, nenadano, odlučio kupiti jedno od tih tvojih osiguranja, ali najjeftinije, molim! Recimo ono za slomljeni mali prst ili nešto slično. Nudite li takvo što, gospođice!?”

Djevojčino lice se, u hipu, razvedri i svi sivi oblaci netragom nestadoše, lice joj se opet blago zacrveni, a oči ispuniše sjajem nove nade.
“ A, da ipak uzmete, nešto žešće! Vi ste, čini mi se, žestok frajer, ako tako smijem reći!”

“Mala, ne izazivaj sudbinu! Aliji još nitko nije uspio utrapiti osiguranje! Uživaj malo u svojoj pobjedi. Mojoj susjedi, Marini, moći ćeš prodati to skuplje, ona se boji i lifta! Ne zaboravi joj napomenuti da su vanzemaljci, doista, posjetili Zemlju!”

Kad je Matea sredila papire, Alija je potpisao svoju obavezu naspram osiguranja “Sicher”, na sljedećih dvadeset godina. Zauzvrat je mogao računati na zavidnu materijalnu naknadu, u prilično bizarnim slučajevima, koji bi mu se mogli desiti u budućem životu.
Kad je njegova žena stigla s posla, sjeli su na balkon, da na miru popiju predvečernju kavicu. Alija joj se pohvalio svojim genijalnim poslovnim potezom.

Opisivao joj je djevojku, fascikle, mladalačku zbunjenost i sve što mu je popravilo to poslijepodne.
U jednom trenutku žena ga zapita:

“ A da to nije ona cura, dole na parkingu!?”

Alija se nagnu preko ograde. Mladić s mobitelom u ruci , izlazio je iz novog, srebrenosivog mercedesa:
“ Pa, di si do sada, Matea!?” čulo se sve do balkona na drugom katu.

“ Čovječe, ovo je zlatni rudnik! Samo je u ovom ulazu, trideset stanova i svi su prepuni ljudi, koji vjeruju da Boga doista ima, da je u trgovini grijeh i da su Crvenkapicu, doista, izvadili vuku iz trbuha, živu i zdravu!

“ Znači, to je još jedan u nizu tvojih genijalnih poslovnih poteza!” podsmješljivo je konstatirala umorna Alijina supruga.

“ Ne budi patetična, molim te! Istina, rat je tek prošao pokraj nas. Ali studente matematike uče da su šanse da novčić padne na “pismo” ili “glava” fifti – fifti, makar istine radi, prvih milijardu puta, može pasti, jedno te isto. Po tom obrascu bih ja, za slučaj da nam u nekom narednom ratu, stan bude srušen, mogao dobiti impozantnu premiju od cca 5000 €!”

Iz pouzdanih izvora, može se saznati, da je kvadratni metar stana, u Alijinom kvartu, u Zagrebu, cca 2000€. Ako ima “nevjernih Toma”, neka izvole nazvati osiguranje “ Sicher”, koje zbog prirode svojega posla, mora znati tržišnu vrijednost nekretnina koje osigurava. Uostalom, svaka budala, to može iščitati iz njihovog biltena, kakve ubacuju u poštanske sandučiće…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.