Kozarac.ba

Rođeni…

Nogomet ili fudbal je u Kozarcu oduvijek bio najpopularniji sport. Navijalo se za sve i svakoga i nije se toliko gledalo igrali se nogomet ili fudbal, navijalo se za klub koji ti je najvise lezao sportski, klub koji je imao neku zvijezdu kojoj si se divio  i sa kojom si se nastojao identificirati. Nije tu uglavnom bilo uticaja politike, ni nacionalnih ni regionalnih predrasuda.

Bilo je to vrijeme entuzijasta kad smo vjerovali da gradimo jednu zemlju u kojoj ce nam svima biti dobro. A sport je vezivao ljude na najfiniji nacin.

Razvijao se jedan zdrav odnos izmedju pristalica pojedinih klubova i navijanje je bilo u okvirima sportskog drzanja. Cest je slucaj da je u jednoj kuci bilo navijaca  vise razlicitih klubova. Najcesci razlog navijanja za odredjeni klub bio je neki vanserijski igrac. Sjecam se  da je Smajkan Kahrimanovic pricao kako je jednom prilikom gledao Hajduk za koga je branio Beara. Smajkan je bio fasciniran njegovim odbranama pa je poslije utakmice prisao i  zamolio Bearu da ga pipne da “vidi je li od misica ili od gume”.

Ovo danas moze izgledati smijesno i nevjerovatno, ali tada se moglo prici igracima i popricati sa njima. Od te utakmice pa do smrti Smajkan je bio hajdukovac, a njegovim putem krenuli su mu i sinovi.  Ili Hamdiju Demirovica je sva carsija znala kao Hamdiju Vukasa, koji je opet bio odusevljen ovim Hajdukovim asom i bio se spreman posvaditi sa svakim ko mu dirne u njegovog Bajdu.

Hajduk i Dinamo su imali najvise pristalica medju tadasnjim Kozarcanima, mnogo vise nego bosanski timovi. Borac se volio zbog naseg Hune koji je zaista bio jedna rijetka zvijezda. Bio sam u Zagrebu kad je Borac gostovao kod Dinama u vrijeme kad je nas Hune bio u zenitu. Iskupila se grupa  Kozarcana kod mog Idriza i Hune sa nama. Prica Hune da ga zovu gotovo svi veliki timovi( Hajduk i Zeljo najvise), ali da ce ostati u Borcu jer mu je fino.

A Hune k’o Hune sjedio sa rajom i dva sata prije utakmice otisao da se pripremi za utakmicu.

Nesto kasnije pa sve do rata cini mi se da je najvise pristalica u Kozarcu i okolini imao Mostarski Velez. Bio je to fenomen koji je tesko objasniti, ali Rodjeni su plijenili srca ljubitelja istinskog, pravog nogometa, nogometa kome je cilj nadigravanje i ljepota akcije vise nego pobjeda pa je to, usprkos cinjenici da se radi o jednom relativno malom klubu, iz nama ne bas bliskog grada, uvjetovalo njihovu popularnost.

Najvatreniji velezovac je ,bez sumnje, Hamza Alic, prosvjetni radnik iz Kamicana. Hamza je dugo bio clan uprave rodjenih, imao svoje mjesto na stadionu, a otisao je bio toliko daleko da se uclanio u Mostarsko pokopno drustvo Sarica Harem, redovno placao clanarinu i izrazio zelju da se nakon smrti pokopa u Mostaru da i tako bude uz svoje Rodjene. Ne znam je li Hamza ziv  i gdje je sada. U Hamzinoj kuci sve je bilo u znaku Veleza, uz crvene jastucnice, crvene carsafe, crvene slifere, crvene store  kazu da je i  Hamzina mati medju dimijama imala i jedne crvene boje.

Na Suhom Brodu najzesci Velezovac je bio Hakija Fazlic, koga je sva Carsija znala kao Praju, a i ovaj nadimak je dolazio od poznatog Velezovog igraca. Praji si mogao dirnuti u zjenicu, ali ne u Rodjene.

U Kozarusi  pionir Rodjenih bio je trgovac Mujo Kulasic. Mujo je svoju strast i ljubav prema Velezu prenio na mog brata Muju koji je za Velez poceo navijati zbog Muhameda Mujica, u to doba vjerovatno najboljeg igraca u zemlji. Taj Mujic je bio sve i graditelj igre i strijelac napadac i odbrambeni , jednostavno stizao svuda. I tako ti se dva Muje poistovjete sa Mujicem pa im Velez ostane ljubav jednom sve do smrti, a drugom do danasnjih dana . Moj Mujo bi jos u predskolskom uzrastu obavezno nedjeljom popodne preko njiva odlunjao do Kulasica i tamo su njih dva slusali prenose Velezovih utakmica.

Uz  Mujica veliki igraci Veleza  u to doba bili su Sula Rebac i Zelenika.  Rebac je, kazu , bio najveci talenat u svoje doba, ali  je njegove limite odredila sklonost ka lagodnom i neobaveznom zivotu i ljubav prema kapljici.  Ako bi mu se pilo Sula bi se napio pa “zaboravio” da se utakmica igra ili ako bi drustvo negdje zaglavilo i on bi s njima. Ipak bio je toliki majstor da mu se puno toga gledalo kroz prste jer bi jednim potezom rjesavao utakmicu.

Slicno Repcu ce puno kasnije  postupati i Blaz Sliskovic ciji su i talenat i nestasluci  bili vanserijski. Obojica ce iz Veleza preseliti u Hajduk i obojica ce postati izuzetno dobri treneri  zahtijevajuci od igraca disciplinu ali razvijajuci kod igraca kreativnost i vitestvo. Za Zeleniku kazu da je postavljao flasu na precku i kladio se da ce je sa ivice senaesterca skinuti loptom. I kazu da je puno cesce dobijao nego gubio opklade.

Rebac ce poslije svoje znanje i iskustvo pretociti u stvaranje najuspjesnije generacije rodjenih, generacije nazvane BMV( Bajevic, Maric, Vladic) koja ce ostati nenadmasna do danasnjih dana. Maricu je bilo gotovo nemoguce dati gol, Vladic je tako pucao da je samo on znao kuda ide lopta, a isla je uvijek tamo gdje treba, najcesce do Bajevica, koji je davao golove s takvom lakocom da je  to svima izgledalo nevjerovatno jednostavno. Vladiceve lopte Mostarci su prozvali “zavijuse” jer nikad nisi bio siguran kad ce se i kuda “zaviti” i usporedjivali je sa poznatim “suhim listom” legendarnog Brazilca Didija.

Zatekao sam se u Sarajevu na dan Velezove najvece utakmice, utakmice sa Derby Countyem u kupu UEFA i iznenada odlucio da produzim do Mostara. Sve drugo sto sam vidio u sportu zajedno nije ni blizu zadovoljstvu koje sam imao tokom ovog spektakla. Veliki Derby je nadigran u svim elementima nogometa.

Vrelo Velezovih talenata nije presusilo ni do danasnjih dana. Nastavljeno je sa Vahidom Halilhodzicem, koji je imao korak gazelle, a brzinu i skok leoparda, Kajtazom, Tuceom pa sve do Barbareza koji je takodje izdanak Velezove skole i  koji je uz sportske  svoje ljudske osobine dokazao u trenutku kad je najteze i najpotrebnije. Barbarez je za nasu mladu i napacenu zemlju ucinio puno vise nego sve garniture nasih “troglavih” i dobrim dijelom supljoglavih celnika.

Zbog Barbareza je danas svaki pravi Bosanac ispunjen ponosom i vjerom u ljude, vjerom u ideale zbog kojih volimo svoju Bosnu i Hercegovinu.

Iako su svi radili protiv njega, istjerali ga sa stadiona na kojem je proslavio i sebe i  Mostar Velez se ne da, dize se iz pepela, zavrsio je ovogodisnju jesenju sezonu vise nego briljantno,  a nekoliko kola prije kraja osigurao je povratak u Premijer ligu BiH, gdje ce, nadati se, ostati duze vrijeme. Ostala mu je jos jedna vazna bitka, bitka za povratak na SVOJ stadion,  stadion na kojem je proslavio i sebe  i svoj grad i bivsu drzavu. Velezovim povratkom u nasu najjacu  ligu najvise je dobio bosanskohercegovacki nogomet.

Mislim da su Kozarcani listom navijali za Velez bas zbog njihovog shvatanja nogometa kao igre, zbog toga sto su Velezovci igrali vise za dusu nego za rezultat  vise od bilo koje druge ekipe i sto je velika vecina velezovaca vise cijenila kad  se nekome proturi kroz noge nego kad se da gol. Uz sve to velika vecina ih je pokazala i vrlo visoke ljudske i moralne kvalitete.

Znajuci prepoznati sve to kozaracki ljubitelji Rodjenih mogu biti ponosni na sebe koliko i na Rodjene.
Cestitam i Velezu i njegovim vjernim navijacima povratak  medju nogometnu BH elitu.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.