Kozarac.ba

Prosjak

Studen i prvi, škrti zraci sunca, probiše se do prosjaka Atifa, sklupčanog na klupi, iza starog vatrogasnog doma. Buđenje je najteža prosjačka pokora. Život, koji je trošio još samo po inerciji, nije se dao zaustaviti ni u trenucima, kad je tijelo trebalo predah, a svako novo jutro značilo je novi početak bauljanja krajolicima stvarnosti, kojoj nije pripadao, a u kojoj je morao biti prisutan.

Oči su mu se bolno vrtile, boreći se s krmeljima. Cijela desna strana, na kojoj je proveo zadnji dio noći, bila mu je ukočena. Tupo je zurio u poderani torbak ispred sebe, razmišljajući kako će se još jednom dići i krenuti u dan, koji će, zasigurno, biti gori od prethodnog. Kad mu se u nozdrvama, smrad vlastitog tijela počeo miješati s mirisima vrućeg kruha, kojeg je Murat vadio iz krušne peći, a njegov pomoćnik šuškavim dodirom grabio i spretno slagao na police, tupa bol mu poče uklanjati utrnjenost iz obamrlog tijela. I čim mu je ono malo krvi, što je još kolalo sasušenim tijelom, stiglo do gornje, manje utrnute, lijeve ruke, on mahinalno maknu svoj pokrov od listova starih brojeva “Oslobođenja” i kartonske kutije, na čijoj je plavoj podlozi bilo ispisano “Jaffa lemon”. Starome Atifu taj natpis nije značio ništa, ali je u njegovoj svijesti radovito palio lampicu prepoznavanja i bio je neotuđivi dio njegovog skučenog svemira.

Kad je američki multimilijunaš, predstavljen od strane velikog Orsona Wallesa, kao “građanin Kein”(Citizen Kane), umirao, u zadnjoj sekvenci, jednog od najboljih filmova svih vremena, izgovarao je riječ, koja nije imala nikakve veze, ni sa čime u njegovom burnom životu. Bila je to riječ “pupoljak”.

Činjenica da je jedan truli kapitalista, koji je preko leševa i bez milosti, grabio materijalno bogatstvo, gdje god je to mogao, zadnji svoj dah iskoristio da izgovori tu nježnu i potpuno nevinu riječ, dala je mnogima, o tome godinama razmišljati, a samoga Wallesa učinila besmrtnim u očima filmske publike.

Građanin Atif nije dubokoumno promišljao ništa, na što je nailazio, na svom putu kroz prostorvrijeme. Nekada davno, dok mu mozak još nije funkcionirao isključivo na vanjske podražaje, i kad je mogao promišljati barem najelementarnije situacije, kojima ga je sudbina izložila, Atif je spoznao da svijet nije savršen, ako je savršenost shvaćena kao ravan bez izbočina i rupa.

Uvidio je da smo dio nećeg mnogo većega, od samog dosega naše spoznaje. Tako se u njega uvukla zla misao, da se Bogu te anomalije, koje nam katkada kvare ovozemni život, čine beznačajnima i da im On ne pridaje potrebni značaj. Shvatao je, još i tada, da bi se borbom mogle korigirati i popraviti neke nedoumice, kojima je bio izložen, ali nije shvaćao, zašto bi se morao boriti.

Borba je, po njemu, bila zadnje što bi čovjek smio prihvatiti i on se uklanjao svakoj neprilici, kojoj ga je život izlagao. Svijet je doživljavao na potpuno iracionalan način. Bio je lišen svake ambicije, što ga je činilo gotovo neprimjetnim u čaršijskom ambijentu. Nikada nije poželio više, no što je trebao. Nigdje se nije gurao i svima se uklanjao s puta.

Oportunizam je prihvatio kao svoj ”alter ego” .

Nesvjesno je zanemarivao činjenicu, da čovjeka drugi ljudi tjeraju da se bori i da je svako drugo ponašanje, zapravo odbačeno, kao asocijalno. U svome, praznome svijetu, naravno, i nije mogao čuti za Hobsovo načelo “Homo homini lupus!”, a ni primijeniti ga, jer se redovito uklanjao pogledima i događajima oko sebe.

Slijedio je cestu života, ne razmišljajući o onome, što se nalazi iza sljedećeg zavoja. Ako je naišao na neku zapreku, stao bi i vratio se. Tako su nastajali krugovi koji su ispunjavali njegov životni ritam . Vrtnja u krugovima postala je jedini vid njegove egzistencije.

Hranio se poput istočnjačkih gurua, s onim što bi mu ko dao, ostajući gluh na upozorenja, koja su obično pratila takvo darivanje. Dok je bio mlađi, najčešće su ga nagovarali da se primi posla, uz obavezno:” Kako te nije sram!?”, a kako je stario, sve češće mu je kroz uši prolazilo: “Kako smrdi, bože dragi! Ništa ne smrdi kao čovjek, kad se zapusti!”

Imala je čaršija i svoje propale grofove, ljude koje je snašla ona kletva:”Dabogda imo”™, pa nemo”™!”, ali su oni imali posve drugi odnos sa okolinom.

Njih je uglavnom pratila ogorčenost na cijeli svijet i oni uzroke svoga poniranja nisu bili sposobni pripisati sebi, već su uvijek iznova pronalazili vanjske krivce, svome stanju, a to stanje, jednako, nisu mogli prihvatiti, ma koliko očitim je bilo, da ga nikako ne mogu promijeniti nabolje. Takvi su pljuvali po svemu i dok su ih pijane izbacivali na mokru cestu, na udarce su odgovarali psovkama i prijetili povratkom i osvetom. Bili su to plemići nedorasli plemstvu, nedorasli nosioci uloga, kakve se dobijaju jednom u životu.

Čovjek koji prokocka životnu šansu, mora biti ogorčen, a ako je nesposoban shvatiti u čemu je griješio, njegovo ogorčenje se povećava. S velikim rolama se mogu nositi samo veliki glumci, svi ostali ne razumiju zašto su tu.

Prosjak Atif bio je rođeni epizodist i nikada ga nisu zanimale veće uloge. Bio je nazočan na čaršijskoj pozornici, poput paščeta ili uličnog kestena, ali bez pretenzija, više dekor, nego lice.

I tog je jutra , kao i svakog drugog, navukao svoje bakanđe, bez pertli, preko usmrđenih, šupljih čarapa neodređene boje, prebacio plavu vunenu kapu preko raščupane sijede kose, digao torbak sa zemlje na klupu, pa onda na rame i krenuo u još jedan od svojih prosjačkih dana, s oznakom “one way”.

Kročivši iz sjene vatrogasnog doma, naiđe na psa lutalicu. Stao je u blizini psa, zagledan u pravcu pekare. Miris toplog kruha govorio mu je gdje treba ići. Sačekao je da mu se pas pomokri po desnoj nozi i onda ju je povukao otresajući, prema drugoj strani ulice. Pilanski radnici su žurili na posao i on im se ukloni s puta.

Povjetarac s Kozare prođe kroz njegovu odoru strašila i natjera mu sasušena pluća da se još tješnje pribiju uz trklju kičmenog stuba. Prevladavajuća pomisao, da se ukloni i toj nehori, povuče se pred mirisom brašna s friških lepinja. Kad je prešao cestu, umorno se nasloni na zid pekare, vraćajući dah. Pirgava Muratova ruka, obrasla žutim dlačicama, promoli se kroz otvor prozorića, a u Atifovo lice, obraslo u sijedu bradu i inje, udari ugodni val topline.

“ E, moj Atife!” oglasi se Murat, pružajući topli kruh i dvije lepinje, prosjaku, kroz prozorić. Starac ih primi i nespretno poče naguravati u torbak, već pristojno napunjen starim novinama, obijenim loncima i puknutim ogledalom s lampe na gaz. Kad Murat zagalami na pomoćnika, on pomože starcu i kruh kliznu u mračnu unutrašnjost torbaka.

“ Halal ti bilo, starče!” izgovori pekar zatvarajući vrata.

Atif se okrenu natrag kao i svaki put u životu, kad nije mogao nastaviti smjerom kojim je išao. Zakoračio je na cestu, vukući poluotvoreni torbak za sobom. Negdje na trećem koraku ga zakači pilanski “FAP”, pun klada, s kojima su capineri trebali započeti posao, tog radnog dana, načičkanog među ostale, sve jednake, a sve drukčije dane.

Lagano, izlomljeno tijelo, letjelo je razrijeđenim jutarnjim čaršijskim zrakom, a zajedno s njim letjeli su i novinski listovi, na kojima je dominirao poveliki, crveni, već izblijedjeli natpis: OSLOBOčENJE. Iako siroti Atif nikada nije naučio čitati, prepoznavao je i tu riječ, o čijem značenju, jednako, nije znao ništa.

Ovaj događaj je, kao uostalom, i sve što se događalo, i što će se ikada događati, povećao ukupnu entropiju svemira, a popratna kaotičnost, izazvana njime, promijenila je život Hari, peraču ceste, Muratu, pekaru, ženi koja je upravo napuštala Sabrin frizeraj, školskoj djeci iz Dere, vozaču kamiona, pilanskim capinerima, lučkim radnicima u Jaffi i mnogima drugima.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.