Kozarac.ba

Anno Domini 1992…

Alija je gledaokako se kišni dah, izvijajući, uvlači ispod vrata i prozora, ulazi u njega i obavija ga, a on, omamljen i obuzet blago, gledajući kroz mater i pokućstvo, izgovorivši neki banalni razlog ili naprosto neku besmislicu, već je navlačioradničke cipele s čeličnom kapicom i vindjaknu s kapuljačom.

Gledao je kroz ogledalo na vitrini, videći pri tom, negdje u trećem sloju, toplinu i puninu komocije, koju mu je pružala njegovakišna obleka. Na vitrini «Black and Withe«. U to doba je, između inog, imao predrasudu, kako će ga odijelo zaštititi od studeni, a žestica od straha pred svijetom, u koji se zaputio. U tom, adolescentskom dijelu njegovog života, ta se iluzija doimala gotovo stvarnom, tako da su mu sve slike iz tog perioda bile pune alkoholnih para.

Uživajući, unaprijed, u trenutku kad će njegova teška cokula zagaziti u prvu lokvicu vode, na blistavom asfaltu, povukao je dva dobra gutljaja. Misli mu se počeše zagrijavati, krv se podiže u lice, a srce se, uz škljocaj, prikljući na mozak. Gledao je lice na staklu vitrine. Sličilo je na lice Richarda Burtona, iz povijesne drame «Bekhet». Alkohol, iz njegove duše, zadovoljio se, da taj dan, ponese to lice, umjesto svoga lica.

Kročio je na cestu. Taj korak je u njegovu podsvijest urezan onako, kako je, u podsvijest čovječanstva. urezan Armstrongov korak na Mjesecu. Uvijek se pitao, ima li još smrtnika, s kojima je prikopčan na isti aparat i da li će ikada uloviti neko drugo ljudsko biće, s kojim bih mogao podijeliti jednu takvu, ne baš univerzalnu, impresiju. Naime, znao je što osjeća, kad god bi se zaputio put čaršije, ali nije to mogao nikome opisati. Nije nalazio prave riječi ili ga je, sam njihov raspored, sputavao.

Kiša ga je uznosila. Startala ga je. Bilo mu je dobro, kad je kišilo. Kretao se lagano i važno, prema nečemu, što će se tek desiti. Osjećao je laganu drhtavicu pri pomisli da neko od susjeda, upravo u taj čas, pritajen iza mokrog stakla, gleda u njegov prolazak i zavidi mu što se odazvao zovu. Zašto mu je bilo tako važno da ga gledaju, da je javan i značajan, bitan u toj čaršijskoj raspodjeli uloga. Didaskalije su, zbog nečeg neobjašnjivog, nadvladavale tekst predstave.

Umišljao je da je njegovo kretanje popraćeno zvucima orgulja, i da ga, u stopu slijede, vagnerovski horovi, čije uzdignuto pjevanje povremeno obavija para iz njegovih usta. Zamišljao je da ga oni vide obavijenog oreolom i da im je onemogućeno skinuti pogled s njega, makar bi im probitačnije bilo hiniti nezainteresiranost. Podmetao se pogledima slučajnih prolaznika, na ulici i u životu, pokazujući, naravno, da mu je do njihovog gledanja, ko’ do lanjskog snijega. Trebalo mu je ohoho godina (kako smo ih naučeni brojati), da bi shvatio, da je njegov doživljaj sebe, u očima drugih, bio posve proizvoljna i, ničim utemeljena konstrukcija.

Dervišina šljiva svijala se preko ograde, na cestu. Ubrao je nekoliko plodova, a grane su se otresle na njega. Obrisao je jednu, izbacio košticu i stavio je onako plavu, vlažnu i hladnu u usta. Grožđana mast sa usana, wiskey s jezika i reski okus šljive, titrajući odjedriše do mozga, gdje će se smemorirati, tako da bi njihov nositelj, po tom jedinstvenom okusu, niz godina kasnije mogao replicirati taj trenutak. Ali na toj rekonstrukciji će se uvijek vidjeti, da je samo blijeda kopija, već preživljene zbilje, jer je bilo nemoguće sinkronizirati sve elemente slike, što zbog zaborava, što zbog činjenice da stvarnost, mijenjajući nas, mijenja i sebe i što toj interakciji ne može doskočiti ništa, osim božanske moći i nadahnuća.

Povećavao se broj koraka koji su ostajali za njim. Bacio je košticu u kanalić, kojim se voda cvrkutavo slijevala u grabu. I dok je mutni brzac prevrtao košticu, noseći je prema Starenici i dalje prema Crnom moru, njegove misli su se vrtile natraške, prema ranom djetinjstvu kad su on i Hakija pravili vodenice od kukuruzovine.

Bio je od onih vjernika, koji vjeruju, da se svaki izlazak u Čaršiju može pretvoriti u «Odiseju», kao kod Joycea, u Dablinu. S druge strane, a ne puno dalje od toga, sve bitke su, zapravo, donkihotovske, i samo su nasumične konstrukcije, jedne od mogućih stvarnosti.

Kad se mlin od kuruzovine, zavrtio na Hakijinoj strmoj avliji, u njihovom djetinjstvu, on je pokazivao kako je svakim njegovim okretom, jedan odsječak vremena iza njih. Radovali su se budućnosti, jer su, poput svih smrtnika, bili lišeni spoznaje o tome, što im ona može donijeti. I dobro je da nisu mogli vidjeti četiri jahača apokalipse, koja će doći u devedesetima, jer da jesu, ne bi upoznali kestenje iz Barice, Tahirove kruške i hašlame, ne bi se skijali na Sidinom brdu i kupali u Paškanovce brani. Ne bi išli na utakmice “Bratstva”, gdje je Sefer Grbo pokazivao raširenim dječijim očima zmiju, spremljenu u kutiju prilepske “Drave” i naređivao joj da iziđe van, pa nakon što se krug oko njega naglo raširio, opet je vraćao unutra.

Ne bi nikada otišli u pečurke, sve do Kamena, i u trklje s Osmanom Hapom i Fikrom Gursulom. Bukve nad Bejdinom jandurom su rasle u gotovo vodoravnom položaju, a luk, napravljen od grabića, koji se nad tim ponorom borio za život, bio je najbolji, i s njim se bez problema moglo dobaciti do šćućurene mačke u Zuhrinoj avliji.

Rahmetli Mehmed, Hakijin otac, neumorno je pričao priče o svom sindikalnom djelovanju, među šumskim radnicima u Kozari , “prije onog drugog rata”, dok im je dodavao alat iz šupe. Nisu ga slušali, jer tada još nisu imali senzore, koji bi registrirali stvarnu veličinu te priče.

“ Ima li posla tamo kod tebe, u Zagrebu!?” upitala je Hakijina mati Aliju jednog dana “ Bi l’ poveo mog Hakiju, lakše će mu biti s tobom, a i tebi će, bogme!”

U Ljevaonici, na Žitnjaku, mogao je raditi, ko je god mogao izdržati neljudske uvjete rada, a mogli su to, uglavnom Bosanci ili bivši robijaši. No, moglo se dobro zaraditi, a međuljudski odnosi su bili izrazito bolji, no u šminkerskim firmama. A kad čovjek doluta u Zagreb, s čaršijskom diplomom, brzo mu se otvore novi horizonti.

Druga polovica sedamdesetih dovela je “ Deep purple”, “ Jetro Thull”, Susy Quatro, “Santanu” “Ike and Tina Turner” i mnoge druge svjetske rokere, s naslovnica, ravno u Dom sportova, a Alija i Hakija su redovito zauzimali svoja mjesta na tribini, desno od pozornice. Možda je samo u parteru bilo bolje, ali tamo nisu išli zbog narkomana i milicije.

Gledali su “ veliku četvorku”, uživo, išli na plesnjak u Varšavsku i u disco “ Big Ben”, kojeg je tih godina vodio Milan Mlakar, brat poznatog TV voditelja.. Sretali su javne osobe na cesti i uočili neke nesrazmjere s njihovim pojavama na TV ekranima. U Čaršiji, i dandanas, malo ko vjeruje, da je Mišo Kovač visok samo metar i cvancig.

No, svjetla velegrada su bila samo nužni intermeco, do prvog petka, kad se najsporijim vlakom na svijetu, kretalo prema zavičaju i svemu što je čaršija mogla ponuditi, u dva najljepša dana u sedmici. U “motorci”, kako su “šljakeri” nazivali taj vlak, nikada nije bilo dosadno.

Mjesta su se zauzimala i dva sata prije polaska, jer je vlak vozio i trostruko više putnika, no što je bilo sjedala. Udaljenost od 150 km je prelazio za pet do osam sati, po čemu su mu mogli konkurirati samo vlakovi Afrike i ostatka Trećeg svijeta. Samo čežnja za zavičajem mogla je amortizirati sve nedostatke takvog putovanja.

Od kad nema Juge, vlakovi su europski tačni i u svim birtijskim zahodima ima toalet papira i to bi smjeli zvati velikim postignućem, no u ono vrijeme se javašluk svih vrsta, doživljavao kao nešto, s čime se bolje pomiriti. Željeznica i nije mogla biti bolja, jer malo ko je kupovao kartu. Novac za kartu, u nešto umanjenom iznosu, završavao je u đepovima beskrupuloznih konduktera, koji su, nerijetko, bili bogatiji i od svojih direktora. Podrazumijevalo se da cijelim putem piju i meze na, račun svojih putnika. Na prvim kilometrima, već iza Svete Klare, stara harmonika se rastegla sve do šibervrata, a kroz otvorene prozore je odjekivalo elegično”…da li čuješ jeeecaj mooooj! Hej, Ramo! Ramo, Ramo, brate moj…”

“ Bosanci se, pak, vleku vu svoju Bosnu!” komentirali su purgeri, držeći napetom uzicu, na čijem je kraju visio pas, koji je zapišavao rasvjetni stup. I dok su masni papiri, kojima je zamatan jeftini burek, lepršali kroz otvorene prozore, nastirući Turopolje, raspon mijeha na dugmetari, dosezao je maksimalni moment istezanja u praćenju svakog pojedinog tona legendarne” čul-zu-u-u-u-u-lej-ha po bo –o –o –sta- nu šeee-e-e-e-e-taaa!” Virus nostalgije, koji je onima koji nikada nisu napuštali čaršiju na duže vrijeme, bio potpuno nepoznat i isto tako neshvatljiv, uvlačio se, skupa s gustim duhanskim dimom, u svaku poru vlaka izgubljenog u ljetnom predvečerju i u vanvremenskom procjepu…

1992.godine, prema uobičajenom obilježavanju vremena, u maju mjesecu, kozaračkom mjesecu, mjesecu kad je voda sa sedre bila najboljeg okusa, iz baruština srednjeg vijeka, a koristeći se suvremenim oruđima i oklopom, kojeg smo im mi kupili, izmigoljila je bradata neman i sukljajući dim i vatru na sve strane, potpuno devastirala, zatrla i pregazila, ponizila i silovala, iščašila i obeščastila, sve što je Bog posadio pod Kozarački kamen.

700 godina, kako su nas naučili brojati ih, satrto je u ta dva dana. Alija je iz Zagreba, gledao na TV ekranu izobličeno lice jednog koljača, kako njemačkoj novinarki objašnjava da to oni vraćaju za Turke, ustaše i ko zna što još. Najgrotesknije u svemu bilo je to, što je lice s TV-a istinski vjerovalo da za zločin, nekad i nekome napravljen, možeš vratiti bilo kad i bilo kome.

Između inog, srušili su i četrnaest džamija, prvo iz uvjerenja da su na minaretima snajperisti, a kad im je dobro krenulo, uvjerenje se pokazalo nepotrebnim, pa su porušili sve džamije, gdje god su na njih naišli, ne znajući da samo On odlučuje o onome što će biti, a što neće biti.

Hakija se baš tih dana vratio iz Njemačke, gdje je kod brata radio na crno, na baušteli, jer se njegova firma u Zagrebu raspala pod navalom ondašnjih novokomponiranih arivista i hohštaplera, koji su krivo iščitali Glembajeve i vjerovali da se samo na krilima mizerije i podlosti može preoteti kapital, od njegovih prirodnih vlasnika.

Možda im se ta iluzija pričinila i stvarnom, ali s obzirom da je duboko suprostavljena Njegovim zakonima, neće potrajati.

“ če su marke, balijo!” pitao je Sreten, koji ga je poznavao još iz zagrebačke firme. Za to vrijeme, brat Krstan, puno nestrpljiviji od Sretena, ispucao mu je prvi metak u potkoljenicu:” Ne zavijaj, već reci de su pare, govedo tursko!”

“ Nemoj, bre Krsto, to da radiš, onesvestiće se, pa gde smo onda!”

“ Ma, neće, bre, podgrejaćemo ga!” uzvratio je Krstan, bacajući sklupčanog Hakiju u unutrašnjost stupa od traktorskih guma, naslonjenog na podrum. Uzeo je kanister, posuo ih benzinom i izvadio upaljač:

“ Pevaj nam, balijo! Govori gde je lova ili goriš!”

“ Ispod kruške u bašći, zakopana u galonu!” ječući je govorio Hakija, želeći samo da nepodnošljiva bol, što prije ode od njega.

“ Proveri, Sretene, pa da ga spalimo!”

Sreten se brzo vratio noseći zemljom uprljani galon, pun novaca, koji su trebali biti pretvoreni u keramičke pločice za kupaonicu, lustere ili ogradu s cvijetnim uzorcima…

“I da rezimiramo”, pisao je Alija, svom prijatelju Haraldu, u Nuerberg “ON je htio i sve džamije nikoše opet, još ljepše i bjelje, čudovište se zavuče u rupu, čim je na svojoj koži osjetilo prve znakove boli, računajući na zaborav i na bolji omjer snaga, jednoga budućeg dana. Ona prelijepa cura što, svakog maja, izlazi iz metalikplavog BMWa i nosi buket svježeg cvijeća iz jedne čaršijske bašće, na jedan šehidski mezar, zapravo je Hakijina kćerka Anela, kažu, a ja to mogu potvrditi, ista otac i još ljepša.

Vjerojatno će Te zanimati, što se desilo s braćom, zvjerima. Evo jedne moguće istine, a Ti ćeš morati sam prosuditi, koliko je realna, ja sam je samo načuo, dakle, neprovjereno.

Mudžahid, kodnog imena Abu Hamza, kojeg su oslovljavali i sa “ Brate, Alija!”, negdje na Ozrenu, u proljeće 1995.godine, kako su nas naučili da ih brojimo, zarobio je dva brata iz Krajine: Sretena i Krstana.

Svezao ih je poput kobasica i prvog, koji mu se činio manje otpornim, izrezao motorkom, a drugome je, na pitanje:” Je l’ sad ja, gospon mudžahedin!?”, odgovorio:” Ne, ti si slobodan! Možeš ići!” Kažu da ga se i sad može vidjeti u Čaršiji kako štiha nečiju bašću, za pet maraka po danu.

Kažu još i da nije baš sav svoj. O zločinima mudžahida bruji cijeli svijet i ja, ovom crticom, dajem svoj skromni prilog na tu temu. Aufwiedersehen, Harald!”

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.